Nekako mi se čini, kad posve iskreno razmislim, da je Bog bio vrlo škrt prema meni kad je osjećaj za kulturu dijelio. A ponekad mislim da me nije čak ni vidio u masi Hrvata koji su vabili za kulturom, grčevito pružali ruke i vikali Daj, daj meni. Ma ne pričam ja o osobnoj kulturi, znam ja da se u društvu ne kopa nos, da se u tramvaju ne prdi, čak se ni Tihomira ne pušta. Redovito dižem dasku dok pišam. Dakle, što se toga tiče, ja jesam produhovljen tip. Kulturan.
Ona druga kultura
Pričam o onoj drugoj kulturi. Od onih sam koji mogu satima blejat ki tele u šarena vrata u šarenilo koje je autor Kandinski nazvao Slika s crvenom mrljom, a da ne kužim ništa. Samo u sebi psujem, pitajući ko to koga tu jebe, jerbo ima više crvenih fleka, a ja ne znam na koju je fleku mislio. Zakaj nije naziv Slika s crvenim mrljama?
Ne kužim previše ni ono kad muzika tiho i uspavljujuće svira, od utonuća u san u kazalištu sprečava me samo škripanje violina i nove cipele što tište, a na pozornici ženske na prstima sitno štepaju ko da štepa mamina singerica, a malene halinice na guzicama im hopšu gore dolje, onda dođe neki obdareni kuronja u tajicama pa ih diže, njuška, pa onda baca. Pa sam tako, ima tome dosta, zaspao u Boljšoj Teatru na nekakvom Jezeru u kojem plivaju labudovi. Pisao sam o tome, mislim. Inače, taj Boljšoj teatar je baš kao stvoren za dobar popodnevni san nakon ispijene boce votke. Ugodno, toplo, moreš i noge protegnit dobro. Samo da te vjetrovi ne izdaju dok je guza zavaljena u toplu i meku fotelju.
Ne razumim ni ono kad se deredu na pozornici ko jarci kad im kožu skidaju. Ne razumijem ni jednu riječ tipa koji je razjapio usta ko da će mu klavir u usta ugurati i dere se iz sveg glasa, ni babe s viškom kilograma čiji piskutavi glas me drži budnim, dok me nove cipele tište. Ni riječ. Njanci ni jednu ne razumijem. Ko da pjevaju na šveckom.
Nekad davno me ta deračina podsjećala na kolportera Ivčija koji je cijeli život sjedio na tronošcu na Trgu s hrpom Večernjaka pred sobom i derao se ko da ga vrazi gone Večernji list, Večernji list! Kad je bio dobre volje onda je glasno izvikivao naslove koji su mu se činili atraktivnim. Da je Ivči živ, sada bi vikao Večernji list, Večernji list. Saborski zastupnik i bivši ministar izašao iz zatvora. Sabor normalno nastavlja s radom. Tako bi to izgledalo da je Ivči živ i prodaje Večernjak. Jel vama mlađima sada jasno o čemu pričam, što je to kolporter?
Street performeri
Ne kužim se ni u one street performere.
Kao ljevičar, čak ne kužim ni umjetnički izričaj lijevih performera. Frajer se skine u gaće na Trgu, osvrće se, skupina ljudi s mojim osjećajem za takva kulturna zbivanja blesavo gleda, onda polako skine gaće, a na guzici mu narisana crvena petokraka, a na šupku žuti krug koji simbolizira Sunce. Pa se sagne da se vidi umjetnost. Pa zblenuto gledam u šupak i dupe, nikako dokučiti zašto ja njemu gledam u pakšu. Jedino kaj znam da se taj performans ne zove U tunelu usred mraka sija zvijezda petkoraka. Jerbo tunel nije mračan, eno ga Sunce mu izvire iz tunela. A performans se u stvari zvao Sunce izlazi u radničkom Kaknju.
Valjda me je to moje nekapiranje tog sveg kaj se zove kultura, spriječilo da se upišem u skupinu uličnih musavaca koji pojma o praktičnom životu nemaju, ali raja to ne kuži, jer se toliko deru, love na galamu, da se ili makneš od njih ili im se pridružiš. Ulični musavci su osvojili vlast u zagrebu. Pa više nisu ulični. Samo su musavci. Taj imidž još uvijek njeguju, da ne razočaraju svoje pristaše. Neke druge musavce.
Pa gledam nekakvu ženskinju koja leži na podu, na cesti naravno, jer ležanje na cesti je njihov zaštiti znak, pa trza glavom lijevo desno, ki da ima padavicu, maše rukama pred nosom, ko da joj se neko dobro isprdio pa rukama tjera smrad, pa rukama ide preko očiju ko Travolta i Uma Thurman u Pulp Fictionu u onom jebački dobrom plesu.
Gledao sam video zapis dotične drugarice. Gledao sam nekoliko puta, pa sam konačno shvatio svu simboliku njenog nastupa.
Valja se po asfaltu, dakle umjetnica je iz MOŽEMO, bjesomučno trese glavom, mrda rukama, a na ustima nema pjenu, dakle, nema niti padavicu, niti napadaj bjesnila. Poruka je očita, MOŽEMO nisu padavičari niti bijesni tipovi. A gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna. Pa će se u njihovoj kući naći i nekakav zapećak i za Slinišine preformere bezvezne politike, da se ogrije uz vatru. Makar i iz daljine. Bolje nego da krepaju na cesti i da ih svi šutiraju.
Drugarica umjetnica u videu snimljena je kroz nekakve rešetke. Posve prikladno, jer takvi se drže ili iza rešetaka ili u gumenoj sobi.
Rečena drugarica dobila je od Grada Zagreba za svoj performas valjanja i kreveljenja za ciglih 17.300 EUR-a. Oko dvadeset i pet prosječnih mirovina. Dvadeset i pet jebenih prosječnih mirovina. Cjeloživotni rad dvadeset i pet umirovljenika uklesan u nastup u trajanju dvadeset i sedam sekundi valjanja, tjeranja smrada od prdeža i glume Johna Travolte i Ume Thurman.
Čestitam Purgerima koje vrlo uspješno taslače i karaju dođoši koji su kulturu u Zagreb donijeli na opancima iz svog zavičaja.
Postoje ljudi. Ljudi koji se bave umjetnošću, tom kulturom. Ljudi koji godinama, desetljećima žive samo od toga. Ljudi koji su priznati, čiji se rad cijeni. Ljudi čije je osobno poštenje neupitno. Ljudi koji se odriču mnogih stvara i mnogih dobara u životu, ljudi koji svojim radom odgajaju generacije i generacije umjetnika. Ljudi kad spomeneš njihovo ime čak i tudumima poput mene, pred očima bljesne spoznaja, znam, znam što rade. Znam da se trude. I ti ljudi žive u Zagrebu, poput ove koja živi u Močvari, a Močvara je posljednjih par godina financijski vrlo bitan i poticajan dio Zagreba.
I ti ljudi imaju projekte, kojima bi svoje znanje prenosili drugima, a ne bjesomučno mahali rukama pred nosom.
Problem je da neki ljudi imaju i ponos. Piše mi čitateljica, poznata kulturna radnica, toliko poznata da je čak i meni poznata.
Provjeravao sam, pažljivo provjeravao. Ekipa Čudovišta iz močvare, pa oni nekakvi kaj Kulturu na tregerima nosiju, dobivaju iz gradske kase od najmanje 50.000 Eur pa do 90.000 EUR. I mašedu pred nosom i očima manje od pola minute. Jerbo je to iskonska kultura. Koji ja, da me jebeš, ne razumijem.
Predizborno je vrijeme, pa nije čas. Ali, valja imati na umu, financijski kriminal ne zastarijeva za samo par mjeseci. Proći će i izbori. Uvjeren sam, naročito zato jer imam i neke spoznaje, da će sve to rasipanje love, ogromno rasipanje love zagrebačkih platiša prireza itekako biti ispitivano od za to nadležnih organa. Pa ćemo vrlo je lako moguće i performere ali i one koji su performanse financirali, gledati kroz rešetke, kao što je u manjeodpolminutnom performansu i pokazano.
Da je dragi Drago Bahun živ, pitam se, koliko bi love on mogao povući iz zagrebačke kase za svoj video uradak Elektronske ribice?
A možda taj uradak posluži kao ideja novim street performerima, za samo stotinjak tisuća EUR-a vaših i mojih?
