Labuđe jezero

Moskovska zima

Bila je godina 1985. Danima smo se vucarali Moskvom zatrpanom snijegom. Sastanci u ministarstvu vanjske trgovine, uvijek iznova isto. Bez rezultata. Nikad kraja.

Dugo smo pripremali put, radilo se o nacrtu ugovora o godišnjoj isporuci za slijedeću, nadolazeću godinu. Kilometarske specifikacije, cjenici, milion sitnih detalja. Pobožno čuvam kazete na kojima su pohranjeni podaci, u torbi ZX Spectrum, davna preteča laptopa. Pa poslije sastanaka spajam Spectrum na sobni televizor i zbrajam, kontroliram.

Sastanak ujutro. U veliku, ogromnu salu za sastanke sjedamo nas tri s jedne strane stola. S druge strane sjeda dvadesetak Sovjeta. Ima ih svakakvih, maltene predstavnici svih nacija i rasa koje žive u Majčici.

Stoličnaja

Pred svakim od nas boca od pola litre. Stoličnaje. Čaj iz srebrnog samovara koji stoji u uglu. Zadimljeno ko u pušnici. Razgovore vodim s tri Sovjeta. Ostali ne obraćaju pažnju što pričamo, ili barem tako mislim. Sjede u tišini i nalijevaju se votkom. Već drugi dan sam shvatio da su to tipovi koji su po nečemu povlašteni, pa dolaze na sastanak ne bi li se napili Stoličnaje.

Stoličnaja nestaje.  Ja sam otpio čašu dok smo nazdravljali. Vidio sam jednog Rusa koji je svoju riješio kako ljubomorno gleda u moju bocu, gurnuo sam je prema njemu, on je dohvatio uz pohlepni smiješak. Shvatio sam da sam dobio prijatelja do groba u dalekoj Rusiji.

Razgovor traje li traje. Sitni detalji se dogovaraju po deseti puta. Na kraju stola kroz debeli dim cigareta slutim dva tipa koja su podlegla u bitci sa Stoličnajom spustila su glave na stol. I spavaju. Poprilično glasno. Hrču. Sve čekam kad će i prdež, pa da sreća bude potpuna.

Pauza je za ručak. Odlazimo u njihovu kantinu koja daje na ustajali kiseli kupus. Jedem neku hranu, nit znam što je, nit osjećam okus. Samo jedem. Umoran sam. Deseti dan je. Uvijek isto.

Tovariš Gerasimov, velika gubica u ministarstvu, medvjeđi me plješčući po ramenima glasno i ponosno mi na engleskom užasnog akcenta govori da večeras idemo u Boljšoj Teatr.

Stoličnaja

Gledati Labuđe jezero. Maju Pliseckaju.

Ali, prije toga idemo pogledati centralno skladište u kojem su uskladišteni strojevi koje godinama izvozimo u SSSR, svakog mjeseca sto do dvjesto komada. I zimi i ljeti.

Ulazim u stari Moskvič, nije duga vožnja, ulice pokrivene utabanim snijegom, s prljavim visokim nasipima snijega kraj ceste. U autu je prohladno, drhturim. Nakon dvadesetak minuta stajemo u dvorištu ograđenom visokim betonskim zidom, na čijem vrhu je tko zna kada postavljena bodljikava žica. Sve je oronulo, žbuka koja je otpala, popucale cigle u zidu.

Ogromna hala, siva, tmurna, betonska, kojoj ne vidim kraja. Hladan vjetar nosi sitno inje koje se poput igala zabija u obraze.

Koračamo brzo po snijegu što škripi pod našim cipelama. Ulazimo u halu. Stajem zapanjen. Do kud oko seže i ispred mene i lijevo i desno uredno, u redovima složeni strojevi koje smo izvezli u SSSR.

Tko zna od kada ovdje stoje.

Svi zaštićeni debelim, tvrdim konzervansom, a kompjutorski upravljani strojevi stoje u originalnim drvenim sanducima prekrivenim terpapirom. Prekomorsko pakiranje.

Gledam, ne shvaćam ništa. Kroz glavu mi prolaze bijesni telefonski razgovori u dane kada sam javljao da će isporuka kasniti dan ili dva. Beskrajni teleksi u kojima Rusi pišu da nam je to zadnji puta, jer njima strojevi trebaju.

A evo ih. Predamnom. U skladištu, tko zna od kada, tko zna koliko ih ima. Spavaju u ruskoj zimi u nekakvoj hali na periferiji Moskve.

Gerasimov iz džepa debelog kaputa vadi bocu Stoličnaje pa otpije muški gutljaj, dok mu se one uši na ruskoj šubari nadnaravno klate, poput velikih pesjih ušiju.

Cokne glasno, strese se i pruža mi bocu. Ispijam i ja. Povlačim dobar cug. Osjećam kako toplina struji žilama. Tumači mi da je ovo centralno skladište, točnije, jedno od centralnih, kad zatreba, oni stroj šalju gdje treba. A kupuju za skladište. Imaju zalihe za desetke godina.

Dugo smo išli skladištem, Zima nije ulazila u kosti, jer je već ušla. Mjesta za novu zimu nije bilo. Boca Stoličnaje odbačena sa strane. I druga isto. Ne pomaže puno. Zima je. Jebena ruska zima, koja je sjebala i Napoleona i njegovu silu i Hitlera i njegovu silu. A ja se ne dam. Ma sjeban sam, samo mi to nitko nije rekao.

Davno je pao mrak. Ulazimo u auto, vozimo se do Rossie, tamo spavam. Ne, ne treba prijevoz do Boljšoja, mogu se prošetati nije daleko.

Nabio sam šubaru do očiju, lice umotano šalom, užasno je zima, ali baš mi odgovara, jer spadam s nogu od umora. Snježna svježina održava me na nogama.

Boljšoj teatr

Čeka me na ulazu u Boljšoj. Palimo cigaretu, strašno je volio pušiti moj Dunhill. Čekamo da dođe i ekipa iz Beograda, njih je četvero. Svi se znamo, popili smo hektolitre vina i zajedno pojeli prasića i prasića, ali i neke čudne hrane na svim mogućim sajmovima u svijetu. Pozdravljamo se.

Ulazimo.

Stanem, skidam šubaru, otresam sitne kristaliće snijega, odmotavam se i predajem stvari debeloj gardobijerki.

Zapanjen gledam. Ogromni lusteri, veličanstvena stubišta, crveni besprijekorno čisti tepih. Reljefi na visokim stropovima. Tijelo se topi od topline, a oči od miline i ljepote.

Ulazimo u dvoranu. Stajem. Ne mogu dalje. Moram gledati, moram se diviti. Čarobno. Veličanstveno. Tu sam. Konačno.

Hram Boga baleta

Gerasimov me gurka, rukom nas usmjerava prema našim mjestima.

Sjedam na sjedalicu, fotelju sovjetski crvenu, u toploj dvorani, vrlo tihi žagor, atmosfera strahopoštovanja.

Jer, nalazim se u hramu Boga baleta.

Toplina struji žilama dok tonem u ugodnu fotelju.

U rukama držim program koji su mu tutnuli na ulasku u dvoranu. Preletio sam nabrzinu, jer počinje.

Svjetla se gase, polako, onako, kako i priliči, dostojanstveno. Samo diskretna noćna svjetla nad izlaznim vratima.

Tišina. I onda  počinje. Lagana igra duhačkog instrumenta. Melodija dobro znana. Slušana stotinama puta. Onda će se priključiti gudači, violine i čelisti.

Točno znam trenutak u kojem se priključuju, u takt znam.

Ali ja to čuo nisam.

Niti osjetio. Ništa osjetio nisam, osim laganog guranja u rebra i glas Ajde, gotovo je.