Trideset jedna godina je od kad sam se vratio.

U Zagreb.

Kišni sivi dan plakao je gorko. Trideset i jedna godina. Ja sam svoje boli, svoje strahove proživio. Jer sam preživio, a oni su ostali tamo. Vratio sam se, bez imalo mržnje ni prema kome.

Ali s ogromnim prezirom. Koji je još uvijek u meni. On ne tinja. On bukti svakog dana, već trideset i jednu godinu.

Nisam palio svijeće, nisam se poklonio onima kojih nema, onima koje sam gledao kako umiru.

Popio sam jednu ili dvije ljute. Onako, iz boce.

Kažu da je dan sjećanja. Dan kada se ratni profiteri, poenteri na tragediji sjećaju. A oni se nemaju čega sjećati, jer, bili su daleko. Suviše daleko. Sjećati se mogu samo oni koji su bili tamo. A oni nisu bili. I sjećaju se.

I ne, neću pisati o Vukovaru, a niti o u neki čudan zaborav potisnutoj Škabrnji. Neću pisati, jer bih napisao svašta.

Pa bolje ostaviti prazan papir.