Osjećam se prikraćeno. Poput građana drugog reda. U trenucima dokolice i razmišljanja o pizdarijama i koječemu, shvatio sam da nemam za koga glasati kad dođu izbori. Daleko je do izbora, tek smo negdje oko polovine mandata bestidnika koje smo izabrali u prošlom izbornom ciklusu. Ali i tih sedamstotinjak dana koji nas dijele od izbora, proći će dok kažeš keks. Uopće, shvatio sam da mi vrijeme, tjedni, mjeseci i godine sve brže prolaze. A ja, picajzla kakva jesam, volim sve imati na svom mjestu. Pa tako i znati tko je moj politički izbor. Nikad nisam skrivao, ljevičar sam. Dakle, moj pogled bi trebao biti usmjeren u lijevo. Ovo što se kod nas naziva ljevicom, naziva se samo u pomanjkanju prikladnijeg izraza, jer naprosto nema odgovarajućeg izraza za to što nakupina ljudi koja za sebe tvrdi da su lijevo, uistinu znači. Uvjeren sam da bi puno ispravniji izraz bio Ljevaci.
Mogao bih izraz Ljevaci i patentirati. Pa bi to izgledalo ovako Ljevaci ®
Nema tu ni natruhe borbe za društvenu i ekonomsku jednakost , za radnička prava i zaštitu radnika, za demokratizaciju, podrške progresivnim društvenim promjenama deklarativne su, čak ni Istanbulsku konvenciju nisu donijeli oni nego Plenković, a o solidarnosti i kolektivizmu ne vrijedi ni govoriti kad vidiš što sve rade ne bi li ostvarili nekakvu svoju osobnu korist, sjetimo se samo načina na koje sui slagane izborne liste, jer prolazna mjesta nose neslućene profite.
Ekipa koju od same njihove pojave, a odazivlje se na ime MOŽEMO, nikada nije bila moj izbor. Niti će biti, jerbo, ne mogu protiv sebe. Ubio bi me onaj unutrašnji Spectator da njih zaokružim. Poneki bljesak, nipošto nije meni dovoljan poticaj da se jednog lijepog dana pažljivo obučem, prošećem do birališta i nalivperom zaokružim bilo koga od njih.
Ono što se kod nas zove, rekao sam u pomanjkanju prikladnijeg izraza, ljevicom, a u stvari je nakupina više-manje vrlo sličnih ljudi sličnih Siniši Hajdašu Dončiću, predsjedniku stranke, posve sigurno neće dobiti moj glas.
Pa izabrali su ga zato jer je on, upravo slika i prilika cjelokupnog članstva SDP-a.
SDP je imao priliku. Nakon izbora na kojima im je Zoran Milanović svojim izlaskom iz zone komfora, donio najmanje dvadeset mandata, Peđa Grbin dao je ostavku, kako je i najavio prije izbora.
Održani su izbori, javila se jedna drugarica i četiri druga. Sučeljavali su se oni, rekao bih ko fol su se sučeljavali, Jerbo su Kešer, gđica Major, Mrsić i Paunović davali sve od sebe ne bi li pojasnili svoje stavove i svoje politike, a Hajdaš Dončić je sjedio i čekao. Znao je on, s kime ima posla. Znao je on sve o načinu na koji se dobivaju izbori u SDP-u. Znali su i drugi kandidati, ali ipak, savjest im nije dopuštala. Pa su, politički dileje, neznalice i spremni na političku korupciju, članovi stranke izabrali Sinišu Hajdaša Dončića.
Njegove izjave, svakog dana sve češće, ne valja ni komentirati. Koliko toliko priustojni ljudi se ne rugaju takvim izjavama i takvim ljudima
Zašto su ga izabrali? Radi političkog programa? Pa hajde molim vas, ni riječi nije beknijo na tim sučeljavanjima, zbog političke karijere? Pa upropastio je Hrvatske željeznice, zajebo gradnju Aerodroma, da ne spominjem monetizaciju, ili oklijevanje oko pelješkog mosta, sjećate li se one izrečene u kontekstu autoceste prema Dubrovniku, Ne mora svaki kokošinjac imati autocestu? Pri tome je taj zagorski mužek sa ženinim prezimenom mislio na Dubrovnik. Ej, Dubrovnik, Bog te mazo.
Pa izabrali su ga zato jer je on, upravo slika i prilika cjelokupnog članstva SDP-a..
Izabran je po modelu kojeg već godinama provode u SDP-u prilikom izbora. SSG model.
Similisi simili gaudet.
Sličan se sličnome veseli.




