Slika Hrvatske, kao dio stalne izložbe nemara, krađe, javašluka i lažne ljubavi prema domovini, preselila se u Mrdakovicu. Vukojebinu u zaleđu Vodica. Arheološko nalazište naselja koje se ovdje nalazilo par stotina godina prije Krista. Usred vukojebine. Mjesto je bilo ograđeno obrambenim zidinama, a impozantni su ostaci nekadašnje cisterne koja je Svakako je najznačajniji objekt na tom nalazštu. Građevina je to koja svjedoči o visokom stupnju društvenog standarda. Usred vukojebine. Tužno je gledati ostatke sustava vodovoda dvije i pol tisuće godina stare i shvatiti da mnoga obližnja mjesta, danas nakon dva i pol tisućljeća nemaju vodu. Mjesto se zvalo Arausona, što je mom uhu nekako ljepše nego Mrdakovica.
Mrdakovica. Još k tome velika. Velika Mrdakovica, zvuči pompozno, a opet grubo, onak, da te zastraši. Jedno od onih imena i naselja u zaleđu koja imaju baš čudne nazive. Svako takvo izrečeno ime mjesta zvuči baš onako, grubo, sirovo, upravo kakav je i život u tim mjestima. Upravo kakvi su i ljudi u tim krajevima, ogrubjeli od života, od svakodnevne oskudice, šibani burama, neimaštinom.
Grub i sirov život, oskudijeva se u svemu.
Pred dva dana cijela je Hrvatska čula za pojam Mrdakovica. Čak i oni koji su prije čuli za Mrdakovicu, morali su se na tren zamisliti, dok se nisu dosjetili kuda bi to svrstali. Vatra, raspirena divljačkim vjetrom koji je mijenjao smjer dva tri puta u minutu, gutala je sve pred sobom, širila se neumorno. U sred ničega i širila se prema nečemu. Vodu za gasiti požar u Mrdakovici nisu imali, jer Hrvatska je to. Tu se ne grade cisterne kao što su se gradile pred dvije i pol tisuće godina. Kako bi se danas, nakon dvije i pol tisuće godina politički govorilo Mi imamo druge prioritete.
Koje to prioritete ima država, ako joj dobrobit stanovnika nije prioritet?
Stanovnici Šibenika, zatona, Vodica sa zebnjom su gledali u nebo tražeći tračak spasa, gledali su na sve strane ne bi li ugledali žuto crveni avion koji znači spas. Čekali su ga kao što bi čekali manu s neba. Ali protupožarni avioni Jaglac Airwaysa dolazili su sporo, slabo, na kapaljku. Piloti u vrelim kabinama letjeli su kroz plamen, bacali vodene bombe u vatru. Hrabro i uvijek iznova. Ali sve to nije pomagalo puno, jer bilo ih je premalo. Većina žuto crvenih aviona leži u hangarima, jerbo su na servisu. U sred požarne sezone, protupožarni avioni su na servisu, ne izvanrednom, jer im se pokvario cicnulator za gefufunu, nego na redovnom. To što su avioni na servisu u vrijeme kad moraju biti u trajnoj erekciji, znači prije svega da one koji su odgovorni za to, boli kurac. Boli ih kurac za one koji će radi nespremnosti aviona za intervenciju ostati bez ičega. Ostati bez egzistencije, ostati bez budućnosti. Ostat će im samo gorčina u ustima i čemer u srcu i mislima. Kakva je ovo država koja ne voli svoje građane? Ne brine o njima. Dokazano bezbroj puta. Sjetite se potresa u Petrinji. Reagirali su građani. Kad se uključila država, počelo je sipanje soli na ranu. U Mrdakovici i Zatonu, dobrovoljna vatrogasna društva, spadala su s nogu od umora, a više od polovice flote Jaglac Airwaysa ležalo je u hangarima, valjuškalo se blaženo u hladu. Jerbo se moralo popravljat auto direktora servisa. Što je puno bitnije. Samo dvadesetak kilometara dalje cijela je povika na načelnika općine koji je išo jebat u Austriju na račun općine. A nikoga ne boli kurac kaj šefa servisa koji popravlja avione boli kurac, pa umjesto aviona daje svoj auto popravljat. Možda se i on sprema u Austriju. Nisu ga čak ni u vatru bacili iz jednog od ona tri iscrpljena Kanadera. Kakva je ova država s tako postavljenim sustavom vrijednosti? Ništa mu se desit neće. Jer, HDZ iskaznica je v žepu. Ništa sud, ništa povez na oči, ništa zid. Ništa. Ko da se desilo ništa nije. Direktor će sjesti u popravljeni auto i otići na godišnji odmor, baš kao što je na godišnji odmor otišao i predsjednik Uprave tog servisa koji ima prepune hangare vatrogasnih aviona koji ne lete, a požar proždire sve oko sebe. Jer ga boli kurac. Može mu bit, jer je zaposlenik u državi. Onoj kojoj se jebe a građane. Može mu bit, jerbo mu je šef mutavi jaglac koji ne zna ništa. A kad ne znaš ništa nemaš ni odgovornosti, ni za što nisi kriv.
Sudbina se uvijek igra ljudima. Zajebava se okrutno, pa i ovaj puta, kao da joj zajebancije nije bilo dosta, u sred tragedije koja je nastala upravo radi nebrige države, na mjestu požara, u vrijeme najžešće borbe za spas ljudskih života i imovine, pojavila su se dva glavna krivca. Premijer s kitom Jaglaca u ruci. Došli su s brojnom svitom, osiguranjem, prekinuli zapovijedanje gašenjem vatre kako bi se informirali. Koji kurac njih zanima uopće? Nije prikladan izraz, ali dolaziti gledati požar u vrijeme najjače borbe i ometati gasitelj svojim prisustvom, nepristojno je. Ako već nije sramotno.
Nisu trebali doći ni iz straha, jer suditi im neće nikada.
Saznali smo da su u toku klimatske promjene. Nije rekao da je voda mokra, noć da je tamna.
Samo klimatske promjene. Ništa avijoni, ništa o tome da je kupio stare kante, kako bi se igrali rata, a svjedoci smo da se na ratištu par stotina kilometara od nas dnevno ruši desetine modernih aviona. Više no što smo mi kupili, a vatrogasni avion ni jedan, ni jedna nova bolnica, ni jedna nova škola, ni jedan novi vrtić. Nula bodova.
Samo vojni avioni. Jer, država voli sebe, jer postoji radi sebe, ona ne voli građane i ne brine za njih.
Premijer je došao na zgarište. A nije trebao. Mogao je doći bilo gdje u Hrvatsku, bez da se nadimi dima. U Slavoniju, Liku, Dalmaciju, mogao je obići zgarišta koja je napravio HDZ, kojim vlada on. Uništio sve.
Baš kao što je Mrdakovicu poharao požar, Hrvatsku je poharao HDZ.
