Škvadra s faksa
Fakultet mi je išao. Dobro. U stvari, odlično, ako je suditi po prosjeku ocjena. Nisam previše učio, ali sam učio onako kako je odgovaralo mom mentalitetu i temperamentu. Ja sam jutarnji tip, ustajao rano, lonac kave i učenje. Kroz godinu sam svako jutro prelazio predavanja od dan ranije, pa je priprema za ispite bila više-manje formalnost.
Predmet Kvantitativne metode ekonomske analize, od milja zvan KMEA, predavao nam je prof. dr. Branko Horvat. Svakako jedan od najtežih ispita, profesor je bio perfekcionist. Dobio sam peticu, veliku kao Sunce. Ljubo se provukao s dvicom. Koji Ljubo? Čitajte dalje.
Danas gledajući, s odmakom vremena bili smo čudna grupa. Bilo je tu svašta i Boro Škegro, Đuro Njavro, Ljubo Juričić, Hrvoje Petrač, Čaka Sami, onima koji ne znaju, gospodin je bio kasnije jedan od najvećih kamatara. Hrvoje i ja smo čestu učili kod mene, ručao je s nama, bio je uvijek tih, pažljiv i pristojan, ljubimac moje majke.
Razišli se ko rakova djeca
Neki od nas završili su nakon fakulteta u gospodarstvu, kako se onda primjerenije zvalo, privredi, jer smo privređivali, neki su ostali na faksu kao asistenti, kasnije profesori, a neki su se odmah bacili u kriminal, a neki tek nakon što su dobro ispekli zanat radeći u firmama, poput Hrvoja. Povremeno smo se sretali, na raznim seminarima, ali i druženjima koja smo organizirali s vremena na vrijeme. Velika većina od nas vrlo dobro je uspjela u životu, ostvarili smo dobre karijere, pa su ta druženja uvijek bila prilika za iskrenje u diskusijama nakon popijenih par hladnih gemišta.
PDV uz hladne gemište
Ja sam oduvijek imao sposobnost ratovanja na više frontova, naročito nakon pojedenog bubrežnjaka i ispijenih par gemišta. Pa sam znao prigovarati Škegri radi PDV-a, kojeg je on uveo, ne radi samog PDV-a nego trenutka naplate, jer da je napisano da se PDV plaća u trenutku naplate fakture, država koja uvijek treba novac, bi postala jamac financijske discipline. Bilo je to u vrijeme kada je preko pedeset posto kupaca robu kupovalo, a da uopće nisu imali namjeru platiti robu. A ja sam morao platiti radnike, materijal, energiju, režije, komoru, hrvatske šume i jebeni PDV, morao sam imati čisti BON 2, a kupac mi se smije.
Izmotavao se da je prvobitno bilo tako i napisano, da je bio na prezentaciji kod Predsjednika, a bio je prisutan i Štef. Štef je, kao poznati gospodarstvenik kojem su poklanjane firme, koje bi redovito nakon godinu dvije završile u stečaj,u rekao da bi bilo bolje da se PDV plaća odmah nakon ispostave fakture. I da je Franjo poslušao sina. Pa koga će, ako ne sina, naročito ako je još tako uspješan.
Njavri sam rekao da mu je njegov ekonomski program, koji je postao model rada HDZ-a, trebao biti nazvan Hrvatsko gospodarstvo kao švedski stol za poduzetnike HDZ-a, što je njega užasno raspizdilo, ali dragi Hrvoje je spriječio gušanje.
Dečki koji su ga čekali vani, nisu trebali ulaziti.
Jedino Ljubi nisam govorio ništa, nisam prigovarao
Ljubi Jurčiću nisam govorio ništa. Jer sam znao, što god mu rekao o njegovim bapskim prezentacijama na televiziji, izazvao bih lavinu argumenata koje ionako stalno žvače i premeće u ustima. Do njegovih savjeta nisam držao ama baš ništa. Nikada.
Prošla su vremena, ja sam bio najpametniji. Odmaknuo sam se od svega čim sam mogao. U dan. Okrenuo se pisanju, ispijanju kava, igranja s unucima, pokoja partija tenisa u parovima i partneru vičem stalno Tvoja, tvoja. Po koji puta isplovim na more.
Tek povremeno bljesak, trenutak koji me vrati u neke situacije, jer sam se nagledao svega, mislim da i ne postoji situacija koja se pojavljuje a da u njoj nisam bio, da je nisam riješio.
Sve ovo pišem ponukan jučerašnjom objavom prof. dr. Ljube Jurčića: Ukiselite kupus, pođonite cipele, naručite svinju. Nisam čitao tekst, jer nemam živaca, ali nekako sumnjam da je u tekstu napisano da uz kupus, tumplanje cipela i svinje treba poslati i Ljubu Jurčića u kurac. Predsjednika Društva ekonomista, to vam je nešto poput naših sindikata, ne služi nečemu, a predsjednike biraju doživotno. Ljubo Jurčić već trideset godina formira mišljenja, on je autoritet za sve i svašta, političari ga bogobojazno pitaju za savjete, on daje rješenja.
Koja su nas brzim vlakom, bržim i od HŽ-ovih vlakova odveli u trinaest pizdi materinih.
I sada, kad smo dospjeli na peron na kojem piše Trinaest pizdi materinih na koji nas je dovelo navođenje Ljube Jurčića, uvijek prisutnog, nikad odgovornog, on bi tumplao moje cipele. I kiselio kupus. I opet on ima rješenje. Uvijek na površini. Ko drek kad pluta na vodi.
Tumplanje cipela
Vjerojatno mu je to i nivo. Ja to znam i siguran sam znam, jer sam bio gospodarstvenik. Znam koliko u životu, u praksi vrijede njegovi savjeti.
Manje od glavice kupusa.
Neukiseljenog.
S tugom se sjetim profesora Horvata i njegove čuvene:
Doći će dan kada će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kada će svoje ljude imenovati premijerima, državnicima, taj dan biti će sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan biti će sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan doći će uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.
