Otvorio sam stari kufer, spremljen u garaži, godinama je tamo stajao. Spremio ga moj otac. Davno, dok je još mogao nositi teške stvari i podignuti ih na gornju policu. Kufer, iako malen, točnije, radi se o takozvanoj pilotskoj torbi, načinjenoj od debele kože, s dvije čvrste ručke, bio je vrlo težak. Otvorim ga. U njemu ona folija kojom se klinci vole igrati i pucketati. I u njoj umotane dvije figure. Gledam, ne mogu vjerovati. Moje Maje.
Od Kolumba do moje garaže
Vadim ih van. Brižno, polako. Sivkasto zelenkasta boja, mrlje po njima, kao da su blatnjavi. Sjedam na praznu gajbu od piva, gledam ih u miru. Vraćam se, vraćam se u daleku prošlost. Smješkam se, prisjećajući se kako su dvije replike majanskih skulptura napravljenih u doba prije Kolumba, došle u Zagreb, da bi završile u ruskoj kožnoj pilotskoj torbi na vrhu police u garaži.
Boravio sam tada u San Luis Potosi, gradu dvjestotinjak kilometara sjeverno od Ciudada. Ne sjećam se točno kako ni zašto, ali morao sam te, davne 1988., pune tri godine nakon potresa, putovati u Meridu, grad veličine Zagreba, smješten na Yucatanu. Vožnja od Potosija autom, umiranje od vrućine, pa let od Ciudada do Meride trajao je dugo, puna dva sata. Tek tada sam uistinu shvatio koliko je velika zemlja taj Mexico. Posao sam obavio, a sad kad sam na Yucatanu, bilo bi zgodno vidjeti i Kankun, najpoznatije ljetovalište u Mexicu. U ta divna vremena nije bilo Interneta, pa su ulogu Googlea tada imali recepcionari u hotelima. Mestiza na recepciji, čarobnih crnih očiju. mi je ljubazno tumačila.
300 kilometara u dan i pol
Sve mi je rekla, da je do Kankuna oko 300 kilometara, cesta je dobra, a put traje jedan dan. Najmanje. Navikao sam ja na sve, i na njihove jebene sieste i na manana kad god nešto hitno trebaš, na beskonačnu sporost i na vječito odgađanje, ali opet, tristo kilometara najmanje jedan dan? Ej? Pa ne idem pješke. Mora da je ta prekrasna mestizo, s očima poput dva komada ugljena, uživala u mom blesavom pogledu, pa se na kraju smilovala i pojasnila mi. Na pola puta nalazi se Chitzen Itza. Nije smatrala potrebnim tumačiti što je Chichen Itza. Ako znam znam, ako ne znam, ko me jebe. Bila je u pravu, proveo sam cijeli dan u Chitzenu, spavao u nekakvom malom, reći ću to optimistički, u polučistom hotelu, pa još dio dana proveo razgledavajući i čudeći se svemu, zaprepašten činjenicom da je sve to građeno pred skoro tisuću godina. Na odlasku sam kupio dvije figure, dva kipića, replike majanskih kipova, povoljno, barem tako volim misliti, jerbo sam se žestoko cjenkao. Nisam siguran, ali učinilo mi se da se na mom odlasku prodavač lešinarski nasmiješio. Odnijet ću ih u Zagreb. Mami i tati. Nek se vidi da sam bio u centru majanske kulture. Puno puno kasnije, desetljećima kasnije, točnije pred nekoliko dana, shvatio sam da me tamo u Chitzenu zmazani lopov masne kose naguzio ko majmuna, moje Maje uopće nisu Maje, one prikazuju likove iz Jalisca, zapadnog dijela Mexica, na obali Tihog oceana. Ali stvar je davno bila gotova. Ja ih krstio u Malu i Veliku Maju. I di ću im sad u starosti imena mijenjat?
U Kankun sam došao poslije podne, posve dovoljno da se uvaljen u sjenu nekakvog pajzla na plaži, prepustim pažljivom promatranju preplanulih bujnih tijela Meksikanki što veselo ulaze u more.
Concorde kao razlog puta
Prošlo je nešto vremena, pozvan sam u Ciudad, u ministarstvo na sastanak. Sve onako, fino i pristojno, odmjereno, što me jako zabavljalo, strastveni i temperamentni Meksikanci drže se odmjereno. Uvijek sam zamišljao one vulkane u njima što kipe u tijelima nenaviklim na mir i mirnoću. Priopćeno mi je da visoka meksička delegacija putuje u Zagreb, pa u Beograd. I bilo bi jako lijepo od mene kad bih im se kao gost pridružio u zagrebačkom dijelu puta i bio na nekakvim sastancima. Da, išli bi za dva tjedna, putuje se Concordom. To putuje se Concordom, naglašeno je, a i onda nekoliko puta ponovljeno. Odmah, od prve sam shvatio stvarni razlog putovanja. Da im dupe puta vidi, ali s visine od osamnaest tisuća metara pro brzini od dva Macha. Kakav si budža u Mexicu ako se nisi provozo u Concordeu? A i pričalo se o njihovoj mogućoj smjeni, pa onda, labuđi pjev. Sve je to isto. Svugdje. Jerbo, let Concordom bio je skup. Užasno skup. Ti bahatlije nikad ne bi letjeli njime, da im nije omogućila funkcija. A i ja se eto, ogrebao.
Letjet ćemo do Pariza preko Washingtona, jer Mexico je predaleko, avion ne bi mogo doći do Pariza, valjda bi se negdje po putu strmopizdili praznog rezervoara, tamo ćemo čubiti u avionu pola sata i onda skoknuti do Pariza, a odatle devetkom do Zagreba.
Dobio sam kartu i kratku uputu, dozvoljena maksimalna težina prtljage je 12 kila. Vidimo se pred ministarstvom, oni me voze na aerodrom. Pasmater. A moj Samsonite kufer ima pet ili šest kila. Na brzaka kupljena tanka najlonska torba, dobar dio robe završio je u kanti za smeće, napunio sam sve, a na vrh stavio moje dvije Maje. Malu i Veliku.
Problematične Maje
Na aerodromu se ispostavilo da su upravo Maje problem. U težini. Pa je torba teška osamnaest kila. I da ih moram ostaviti. Ne znam, ni sada ne znam, ali mislim da je moj očajnički izraz lica natjerao bahatog pomoćnika ministra da nešto važno prišapne debelom i oznojenom tipu na check-inu, a tip me pogledao i važno mahnuo rukom, prišao sam mu, lagano se nagnuo, izvadio pedeset dolara i stavio na pult. Nikad ne bih rekao da taj oznojeni nilski konj ima takvu brzinu. Lova je nestala u trenutku. I Maje, Mala i Velika, sad već nazvane Skupe Maje, krenule su u Zagreb u jeftilenskoj najlonskoj torbi.
Potegao ga za jajca
Concorde ko Concorde. Prednji dio aviona bio je prekrcan, jerbo je bio pušački. A kakvi su to Meksikanci a i Hrvati, ako je puše? Falični. Dim se mogao rezati. Zastrašujuće mali prozorčići, veličine mog današnjeg mobitela, što je manja površina prozora, veća je šansa da će se let na visini od skoro dvadeset kilometara privesti kraju. Uska sjedala, maleni pretinci za prtljagu. Sve je nekako skučeno. Kako tu skučenost opisati? Pa, poput onih na Trešnjevci novosagrađenih stanova, visokih dva i dvadeset, četrdeset i pet kvadrata trosobni stan, što ih nemilice grade poduzetnici posavljačkog Ringa i prodaju ih za skupe pare. Kad ideš pišat iz dnevne sobe u zahod, moraju u kuhinji svi ustat da možeš proći.
Sletjeli smo za četiri sata leta, od Washingtona do Pariza. Ko od Zagreba do Šibenika u to vrijeme, cestom koja se danas zove Stara cesta.
Samo rulanje je bilo užas. Pilot ga je dobrano potego za jajca. Avion je užasno vrištao, urlao, čvrsto zakočen, ne mičući se, a kad je konačno majstor pustio bremze, užasan trzaj, utonuli smo duboko u sjedala, ko da me lansiraju u Svemir. Buka je bila nevjerojatna. Na displayu na stropu aviona vidljiva je brzina, mjerena u Mach. Brojke su se polako mijenjale, i onda zvuk gonga i na displayu se pojavilo Mach1. Utonuli smo u tišinu. Blaženstvo je trajalo minutu. Onda opet divljački trzaj, na visini od dvanaest tisuća metara, opet ga baja poteže za jajca, ali ovaj puta bez kočenja, pa vrlo brzo Mach 2. Dvije tisuće i sto kilometara na sat. O jebemti di sam sjeo. Visina osamnaest kilometara. Lijepo se vidi da je Zemlja kugla. Ili ipak samo se to vidi rub Ravne ploče koja je tanjurastog oblika. Skoro dvadeset kilometara visine. Sve se mislim, ak bumo padali, padali bumo jedan sat koliko smo visoko. Onda baja u kokpitu počinje s bremzanjem. Jerbo iznad Floride ne smije letjeti nadzvučno. Let od Ciudada do Washingtona bilo je samo cukanje. Te probij zid, te koči. Pa Washington, sjedimo u kabini, nema van. Čuči i puši u avionu. Pa ondak opet zakurblaju avion, pa opet povlačenje za jajca na kočnici, nesnošljiva rika, trzaj, utonuće u sjedalo, polijetanje, pa buka, pa zaglušujuća tišina, pa u tišini opet potezanje za jajca, pa opet utonuće u sic, pa dvije hiljade i sto kilometara brzina, osamnaest visina, pa opet okrugla Zemlja. I onda počnu bakanalije. Jaja s tartufima, jastog, francuski sirevi, kozice s provansalskim začinima. Meksička državna delegacija mljacka, niz brčine im vise komadići tartufa i žumanjca.
Sletjeli smo za četiri sata leta, od Washingtona do Pariza. Ko od Zagreba do Šibenika u to vrijeme, cestom koja se danas zove Stara cesta.
Kojeg li su spola, mamu im jebem
Mama je gledala u Maje. Gleda u Malu, pokušavajući proniknuti u spol. Bezuspješno. Gleda ih. Pa onda gleda tatin blesavi izraz lica dok ih on proučava. Gleda u mene. Tata gleda, pa gleda mamu. Svi gledamo. Ki tele u šarena vrata. Dobro, hvala, ostavi ih ovdje. Ne sjećam se da sam ih ikad više vidio. Bilo gdje kod njih u stanu. Ali sam u garaži primjećivao staru kožnu pilotsku torbu koju sam davno kupio u Lenjingradu, kako stoji na polici, najgornjoj, da se ne bi tko, ne daj Bog sjetio otvoriti torbu.
Sve dok je nisam otvorio ja. Gledam ih, a uspomene naviru, i garave oči mestize u hotelu, i od sunca zagorjele Meksikanke čarobnih oblina što se kvase u Atlantiku, i onaj lopov koji mi je prodao Maje koje to nisu, i pomoćnika ministra, i jajcih na njegovim mustačima, i Concorda. I majke i oca. I njihovog izraza lica. I njihove pažnje. Pažnje da me ne povrijede.
I sada su, Maje koje to nisu, ali su i dalje Maje, smještene u mojoj sobi. Gledaju me. Gledam i ja njih. I proniknuti u spol ne mogu. A pogađati tko je kojeg spola, danas to i nije baš pristojno. Kaj ne?
