Nema tome dugo, u mojoj je glavi zazvonio alarm.
Reklo bi se iz čista mira. Nakon naoko smiješne izjave kojim najavljuje mogućnost kandidature za predsjednika RH.
Pa je izjavio nešto tipa Ako moj narod to traži od mene.
Zasmetalo me i zazvonilo na uzbunu upravo radi riječi moj.
Njegov narod.
Ej?
Narod u vlasništvu šlager pjevača, mađarskog ratnog bjegunca, ljigavog podilazitelja svima.
Zvonilo je za uzbunu. A nije mi bilo jasno što.
Samo slutnja.
Onda sam danas shvatio da je moj instinkt bio odličan.
Ritual nedjeljne jutarnje kave uz obavezno praćenje lijepih žena što prolaze kroz grad, remetilo je zvrndanje mobitela.
Poruka na poruku, sve više-manje iste.
Škoro se kandidirao.
Obratio se SVOM narodu.
Ne cijelom nego svom.
Čitam, gledam.
Asocijacije se slažu kao slike.
Uredno neobrijan, nekoliko dnevnom bradom a’la Davor Bernardić, Miroslav Škoro objavio je kandidaturu za bit predsjednik RH.
To što je u jednoj rečenici opleo po Kolindi i Zoranu, ističući da Hrvatska neće biti najbogatija zemlja na svijetu, a niti slučajna država, meni je to posve razumljivo, jer on ulazi u teški boj protiv njih troje.
Kolinde, Zokija i Zorana (Zoran, to je onaj koji je najopasniji protivnik Zokiju).
Dakle, tu problema nema, samo najava čihanja perja kada za to dođe vrijeme.
Što je i za očekivati.
Problem je drugi.
Nakon što sam pročitao dva puta njegovu izjavu shvatio sam da je Miroslav Škoro kandidat opasnih namjera.
Čak opasnijih namjera od HDZ-a, kako je to nekada Račan izjavio.
Naime, cijeli taj govor Miroslava Škore je u biti prepričan proglas Kralja Aleksandra kojim se obratio, pazi sad, svom narodu, svim Srbima, Hrvatima i Slovencima.
I objasnio im, prilično kratko, na stranici i pol teksta da nabije na kurac sva parlamentarna i demokratska prava naroda SHS-a.
I uveo šestojanuarsku diktaturu..
Samo jednom rečenicom kralj Aleksandar rekao je sve:
Nastupio je čas, kad između Naroda i Kralja ne može i ne sme više biti posrednika
Ali, bila bi šteta ne pogledati što sve piše. Ne bojte se, napisano je latinicom!
Mome Dragom NaroduTako pjevač šlagera, hrvatski bojovnik iz Nagykanizse, želi u potpunosti derogirati i obezvrijediti Ustav RH, onu kičastu knjigu u debelim kožnatim crvenim koricama koja se ponosno kurči u dvorani Ustavnog suda RH, a koju zbrdazdola sklepana ekipa pravnika koji se drže ozbiljno i nakurčeno u crnim togama, ko da im je metla u guzici, pokušava protumačiti.
Svaki puta drugačije.
O tom Ustavu mislim što mislim, ali opet, odma se sjetim gospodina Šafranića koji kaže:
Moja žena nije Bog zna kaj, ali je vrijeđati ne dam!
Evo, notorni negativac Daruvarac, u mojim je očima nevina beba prema nekim od saborskih zastupnika. Daruvarac i Đakić? Daruvarac i Culej? Daruvarac i Glasnović? Daruvarac i Kuščević? Škoro ili Daruvarac? Kolakušić ili Daruvarac?
Daruvarac, bez imalo dileme!
Taj Ustav je kakva takva barijera i brana građanima, od samovolje zadriglih i lopovskih političara, a pjevač šlagera i hrvatski bojovnik iz Nagykanizse bi je obezvrijedio.
Pa bi mogli na sredini te crvene knjige probušiti rupu.
I nabiti je.
Na što, ostavljam vama da maštate.
Jer bi Škoro, koji je posve ispravno detektirao da se svekolikom puku, njegovom narodu, užasno gadi institucija koja se zove Sabor RH.
O saborskim zastupnicima narod ima nagore moguće mišljenje. Povraća im se od te kamarile profitera, neznalica, poludebila, neotesanih i beskrupuloznih likova.
Dobro, valja biti iskren, ima tamo i kompetnih debila.
Koje su, uz put rečeno, sami izabrali
Sebi na sliku i priliku.
To što je taj Škoro debelo umočen u blago rečeno netransparentne poslove sa ministarkom Žalac, sa kojom ga veže dugogodišnje prijateljstvo, još iz vremena dok je ministarka mogla jahati konja, bez opasnosti za kičmu konja, a sada ne stane niti u obični Mercedes, nego se mora vozati u podmetnutom ogromnom Mercedesu, ovom narodu nije odbojno.
Naprotiv, oni to vole.
To što se njegova zarada svake godine udvostručuje na netransparentnom poslovanju sa državom, opljačkanom se narodu sviđa.
A za to zgrtanje love na netransparentan način, sve skupa boli kurac i murju i DORH i one iz one duplo skuplje zgradurine nego što je trebala bit u Savskoj.
Provjere nema. Niti će je bit.
Jer sada ubrzano love frajere koji kroz naseljena mjesta voze osamdeset i pet.
A narod to voli.
E i takav narod bi trebao odlučivati ne referendumu umjesto onih krkana iz Sabora?
Onda ipak, biram krkane, umjesto kombinacije takav narod i šlager pjevač opasnih namjera..
Evo, notorni negativac Daruvarac, u mojim je očima nevina beba prema nekim od saborskih zastupnika. Daruvarac i Đakić? Daruvarac i Culej? Daruvarac i Glasnović? Daruvarac i Kuščević? Škoro ili Daruvarac? Kolakušić ili Daruvarac?
Daruvarac, bez imalo dileme!
Škoro predlaže da se velika šnita slatkog kolača, koji se zove vlast, koncentrira upravo u njegovim rukama.
Na tragu je to Mislava Kolakušića, Željke Markić, ali i Adolfa Hitlera.
A tu već šanse za ostvarit se to.
Jer Hrvati poštuju lik i djelo takvih likova.
On bi sazivao i presjedao Vladom.
Kad bi mu se kurac digao raspisivao bi referendume pa bi narod odlučivao, a odluke naroda išle bi drito u zakone.
Pa one lezileboviće, od kojih su neki debili, a drugi samo poludebili, u Saboru ne bi ni trebali.
Oni bi samo bili skupi ukras na proračunu RH.
U nekoliko sam navrata pisao, da je za Hrvatsku velika opasnost ponovni izbor Kolinde Grabar Kitarović.
Koja bi u drugi mandat ušla neopterećena, svjesna činjenice da joj je to zadnji mandat i da može radit što oće.
Ako je do sada pazila što radi, možete li pomisliti što bi radila da ne mora više pazit?
E, a ovo što nam nudi Škoro, to je direktni poziv svim normalnim i pametnim da što prije udare petama vjetra iz ove savane.
Koja on planira pretvorit u pustinju.
Sve to bi se trebalo realizirati početkom slijedeće godine, nakon izbora, nakon što pjevač šlagera, hrvatski bojovnik iz Nagykanizse bude izabran.
Mislim da bi posve primjeren datum bio šestog siječnja.
Na datum uvođenja šestojanuarske diktature kojom je kralj Aleksandar poželio da između njega i njegovog naroda ne postoji ništa.
Upravo kao i Miroslav Škoro samo devedeset godina nakon njega!
