Sortiram još od 1998.
Davne 1998. u vrlo poznatoj multinacionalnoj kompaniji postao sam direktor za Austriju. Moje frendove je strahovito zabavljao naziv mog radnog mjesta, Geschäftsführer, pa su me naravno, iz milja odmah prozvali führerom.
Dobio sam na raspolaganje prekrasnu prostranu vilu u Andritzu, na sjeveru Graza. Vlasnici vile živjeli su odmah do mene, dijelila nas je samo ograda, a oni su, kao mlađi penzioneri obavljali i poslove posluge, sve osim kuhanja, to je obavljao catering.
Nekako nisam bio navikao da mi sve poslove obavlja posluga, pa sam lijepo, odlazeći na posao, stao kraj kante za otpatke, pristojno ubacio smeće i produžio na posao.
Navečer, uz čašu piva, pričao sam s Rupertom, mojim stanodavcem, a u jednom trenutku on ispali, Dragi Bože, znate li vi što ste napravili jutros? Pojma nemam. Bacili ste smeće. Jesam.
Škola razvrstavanja by Rupert
Primio me za ruku, doveo do kanti za smeće. Bilo ih je šest, sedam, svaka je imala poklopac drugačije boje. Otvarao je kantu po kantu, pokazivao sadržaj i blago mi tumačio, da se smeće razvrstava prema vrstama, pri tome me skeptično gledao, jer je odmah shvatio da ima posla s Balkancem koji je netom sišao s grane.
Na kraju obilaska mi je rekao, da je on izvadio moju vreću i sve sortirao. Ne znam kada sam se zadnji puta osjećao tako postiđeno, još od vremena kad sam usred predstave Labuđe jezero u toploj fotelji Boljšoj teatra, zaspao poput odojčeta. Nisam jako hrkao, samo malo.
Dakle, od proljeća 1998 ja razvrstavam otpad. Naučio me Rupert.
Više ni ne pazim, jer je to rutina. Kao što ne pazite kad pijete vodu, ili radite bilo koju refleksnu radnju. Poznajem puno ljudi koji otpad razvrstavaju. Poznam puno ljudi kojima se za razvrstavanje otpada jebe živo.
U mom stanu otpad je sortiran, odnosim ga u dane kada se vršio odvoz. Bez ikakvih problema, jerbo, po mojim nekakvim stavovima, to je samo stvar kulture stanovanja.
Sve dok nije počelo drkanjem s načinom odvoza
Onda su počeli drkati s odvozom otpada, drkati s nekakvim plavim vrećicama, te koliki je volumen, te mogu li se ispod ruke kupiti na placu, te gdje će se držati kante, hoće li se držati, kada će se odvoziti. Hoće li doktori, koji su se jedva izvukli od toga da ih zaduže za cinkarenje murji tipova s visokim tlakom, postati pisari dozvola za vrećice u koje se odlažu pelene. Stanovnici periferije moraju kupovati nekakve boksove koji izgledaju poput kaveza za majmune prije preuređenja Maksimira.
Možda je sve to jako dobro, ne sumnjam da je pametno, jerbo je to osmislila grupa vrlo pametnih ljudi okupljena oko Tomislava Tomaševića, Rade Borić i Teodora Celakoskog. Koji su reproduktivci širokog spektra. Znaju sve.
Jebate, blago li se nama.
Da je ikada itko, od tih pametnih i za Zagreb i zagrebačku kvalitetu života odgovornih, negdje ozbiljno radio, ili nečim ozbiljnim rukovodio, znali bi svakako jedan od osnovnih postulata uspješnog poslovanja.
Radniku moraš osigurati sve uvjete za rad. Ili što je više moguće. Kad si mu to osigurao, možeš ga jebati, ganjati, maltretirati, očekivati od njega rezultate. Jer, on nema izgovor da nema uvjete, danim uvjetima izbio si mu adute iz ruku. Njegovo je samo da radi, i da za rad dobije pripadajuću plaću.
Odluka o novom načinu odvoza, kaj ja znam, ne vjerujem puno u to i saniranja otpada, je odluka koja je da prostite, za kurac.
Donesena je ishitreno, bez ostvarenja bilo kakvih preduvjeta.
Znam, opet će me pripadnici i jurišnici MOŽEMO sekte proglasiti plaćenikom HDZ-a, SDP-a, čak su i Soroša spominjali. Ne ljuti me to, jer tituliranje i stigmatiziranje bilo koga je samo znak da nemaš argumente, pa je najlakše udariti etiketu.
Jebo vas Soroš gospodo. U glavu. Uključite mozak, prošećite gradom, odvagnite poštenje u sustavu raspodjele tih nekakvih kontejnera. Razmislite na što će ličiti gradska naselja s majmunskim kavezima. Na Staru Vlašku, ili još gore?
Ili još bolje, uđite u te majmunske kaveze. I ostanite u njima, jer tamo vam je mjesto.
Donijeli ste odluku da ćete raditi za ručak sarmu. A nemate doma riže, jaja, slanine, kiselog kupusa, a i mljeveno meso niste kupili.
Ali, vi ćete danas sarmu jesti. Onu koju ćete skuhati. Malo kurac.
Građanima Zagreba se smiju i čude oni koji godinama sortiraju otpad, bez problema, sve ide kao voda ispod broda.
Ali, oni nisu imali, moram odmah reći, nisu imali jer nisu birali, naročito šest puta za redom, za gradonačelnika lopova i gangstera. Nisu imali ni nesposobne ali zato vrlo ambiciozne dibiduse koje su izabrali tek nakon što je gangster i lopov umro.
Ne, ne radi se tu o kuratoj sreći, radi se o pameti. Građani Zagreba, dokazuju to dugo, nemaju pameti.