Nikako nije u redu

Od izvora dva putića

vode na dve strane

ne znam kojim pre bih stigla

do tebe jarane

Gledam jedan gledam drugi

oba su mi mila

i jednim sam i drugim sam

s tobom prolazila

Jedan vodi kroz voćnjake

iznad našeg sela

tu nas tvoja majka jednom

zagrljene srela

Pjevala je davne 1966. Lepa Lukić. Nema svadbe gdje se nije, uz visoko podignute čaše vina, orila Lepina pjesma.

Prošlo je skoro šezdeset godina. A pjesmuljak Lepe Lukić opet je aktualan, čak je dobio i međunarodni epilog. Izvor iz pjesme smješten je u Hrvatskoj, točnije u mjestu zvanom Proračun Republike Hrvatske. A oba putića nalaze se u Bosni i Hercegovini. Kojoj živi oko pola miliona Hrvata, pa će Hrvatska, jedna od najuspješnijih zemalja u Europi, zemlja koja dahće za vrat Švicarskoj i skandinavskim zemljama, dio svog ogromnog bogatstva podijeliti i s zemljom u kojoj živi pola miliona Hrvata. Na sreću, ponos i oduševljenje građana Hrvatske koji pune proračun, kako bi se gradile ceste u Bosni i Hercegovini.

Hrvati su sretni što imaju Bosnu.

Što bi bilo s tih dvadeset i pet miliona EUR-a, koji će biti odlukom Vlade Andreja Plenkovića plaćeni za gradnju ceste Aržano – Vir i ceste Ravno – Hutovo?

Bi li ti novci možda bili preusmjereni u izgradnju škola, nabavku lijekova i medicinske opreme, što bi bilo dost uputno jer lopov Vili koji je krao na nabavci medicinske opreme je raskrinkan, smijenjen, uhapšen, pušten i čeka suđenje koje bi trebalo početi za dvadesetak godina. Ili bi možda bio izgrađen neki starački dom za ljude koji boluju od demencije, kojih ima oko 90.000 u Hrvatskoj. Ali, kad bolje razmislim, tima s demencijom ni ne trebaju domovi. Njima je svejedno, jer ionako ne znaju gdje su. A kad ne znaju gdje su, onda nisu svjesni povijesnog djela Andreja Plenkovića. A Andrej Plenković je osoba koju će Hrvati pamtiti desetljećima, možda čak i stoljećima. Pa im eto zbog toga i ne treba graditi ništa.. Ali tog Plenkovića koji je svojim djelima zadužio Hrvate, sjećat će se i naši unuci kad budu plaćali dugove koje je napravio Andrej i njegova lopovska družina.

Bi li taj novac bio naprosto pokraden, na način koji je poprilično uobičajen u Hrvatskoj? Ali, srećom, Bosna je tu. Pa i ne kaže se bez veze, Jebeš zemlju koja Bosne nema!

Ali, kako se kaže u reklami, To još uvijek nije sve. Hrvatska će ove godine darovati pet milja EUR-a na daleko čuvenom Sveučilištu u Mostaru. Smatram da je taj potez krivi, premda je namjera dobra. Pet miliona EUR-a mogli su donirati  i poznatim učilištima na kojima su se školovali ili se još uvijek školuju vodeći političari i eksperti koji upravljaju državnim firmama. A na tim učilištima diploma košta oko 12.000 EUR, do diplome se dođe ponešto ubrzanim postupkom, za samo dva tjedna. Koliko bi novaca uštedjeli našim političarima i budućim budžama da su lijepo dali tih pet milja eura tim učilištima i kao prilog dostavili popis s četiristo imena članova HDZ-a i DP-a, koji bi za samo dva tjedna postali poštovani akademski građani, s nostrificiranom diplomom čuvenih učilišta tipa Aperion iz Banja Luke.

Istovremeno, u Americi, samo u SAD živi oko 1.200.000 Hrvata. A naša Vlada ni trc ni mrc. Ni da bi ruku u džep gurnuli.

A krivo im je da ih Trump mrko i nadrkano gleda. A da su uplatili sedamdesetak miliona kuna za popravak recimo Rute 66, status Hrvatske bio bi isti kao i u Europi. Vrlo cijenjen.

Svakako bi u Saboru trebalo pokrenuti inicijativu da se i našim zemljacima u SAD omogući pristojna vožnja cestama Amerike.

Naravno, bio bi to prvi korak, jer svi znamo da su Hrvati razbacani po Australijama, Kanadama, Švedskama, Njemačkama, Irskama.

A mi bogato društvo. E, nije to u redu.