Silazili su niz stepenice, uske, strme, a njih je bilo puno. Šestero ljudi natiskalo se na putu prema dolje. Spustili su se u stvarnost. Spustili ih građani Republike Hrvatske, nastanjeni u Hrvatskoj, ali Boga mi u BiH i nešto malo po svijetu.
Završen je prvi krug izbora za sada se već zna, predsjednika Republike Hrvatske. Jerbo su potencijalne predsjednice lupale petama štikala o stepenice što vode u realnost. Još samo da shvate da su u realnosti, da nije više san. Nego java. Ali ne otok Java, nego Hrvatska stvarnost.
Čudno je to. Sve do petka navečer, samo dva dana ranije, svi su bili strašno sigurni da će upravo oni biti predsjednice ili predsjednici Republike Hrvatske. Kleli se u to, samouvjereno gledali u kamere i govorili Kad ja budem predsjednica ili Kad ja budem predsjednik. Namjerili su se piti vina iz bogate predsjedničke vinoteke, vozati se heliohopterom vamo tamo, krcati losose u trbušine, do puknuća. Škropiti vražju jazbinu na Pantovčaku svetom vodicom iz ogromnog bureta. Vješati na zid Tuđmana, a Bog zna koga još. Posvetiti Stepinca, što poznato je svima, ovisi samo o potpisu predsjednika Republike Hrvatske. Sve to dokazuje samo jedno. Njihovo uvjerenje da su Hrvati budale. A Hrvati koji su jučer bili povjerenstvo za izbor novih zaposlenih, nisu se dali zajebati. Osim onih iz Zločinačke. I to ne svih.
Do jučer sigurni da će biti predsjednice i predsjednici, a danas zadovoljni rezultatima po kojima su prošli kao da su hodali bosi po trnju.
Samo je jedno pitanje: Što je od navedenog laž?
Tužan sam, jer je rezultat drugog kruga više nego izvjestan, tužan zbog spoznaje da mi neće biti povećana mirovina kako je obećavao Primorac, da ću i dalje čekati na mjesto u staračkom domu dvadeset godina iza smrti. Tužan sam što budući predsjednik ne može pričati s Trumpom i Netanyahuom. Kako ću živjeti bez toga? Tužan sam što neće biti obećane lustracije, koja će nas penzijonere i bivše komuniste valjda pospremiti na Goli otok. Očajan sam što nam neće dolaziti svako malo gospodin Donald, a njega su tako često zazivali. Pa da pita Jel me neko tražio? Jedan kandidat je čak, široko se smiješeći ispod crnih brčina rekao da ga on može i nazvati. Ko moj frend Šima koji kad se podnapije, a pijan je stalno, maše telefonom i pokazuje koga sve od političara i sličnog polusvijeta ima u imeniku, uz obavezno, Oš da ga sada nazovem? E, jebem tebe i njih.
Jučerašnji dan je za onoga koji je na pozornici jedva ostao prvenstveno voljom glasača iz BiH, bio dan potpunog odlepljenja od stvarnosti. On se veseli porazu u kojem je ostao i bez gaća na guzici. Naprčen toliko da je sve neugodno. Tip valjda voli da ga guze. Ko zna.
Ne da mi se gledati u statistike, ali mislim da je njegov katastrofalan poraz otprilike jednak porazu Rajka Ostojića na izborima za gradonačelnika Zagreba. Milan Bandić je pomeo pod doktorom, pomeo tako da nisi mogao hodati koliko je pod bio gladak.
Koliko li se stotina godina zatvora skupilo na jednom mjestu.
A opet, ništa… pic.twitter.com/rjjxC9WfsQ— Spectator (@SpectatorHR) December 29, 2024
I onda ovaj jučer, onako od poraza razgačen, gologuz, u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, stane pred mikrofon, pred ljudima koji ga gledaju, a ne vide pa gledaju kroz njega, jer shvaćaju da je on sada samo ružna povijest i progovori da jedva čeka dvoboj jedan na jedan s čovjekom koji ga je rasturio ko bebe zvečku.
Odlepio čovjek načisto.
Ali, nije on jedini koji je odlepio u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne. Naočit odeblji muškarac, lijepe frizure, glatko izbrijan, tankih jebačkih naočala gledao je odlepljenje iz trećeg ili četvrtog reda. Onako iz pozadine. Izraz lica pokazivao je Ja nemam ništa s ovim. Nikad čuo. Nikad vidio. A samo pred dva tjedna na predaji kandidatura on je vodio glavnu riječ, nije dao kandidatu koji predaje potpise ni prducnuti. Čak mu je pokazao rukom gdje da sjedne. Tip koji svojom pojavom i nadutošću ispunjava sav prostor oko sebe, odmaknuo su u treći red.
Odlepio čovjek načisto od kandidata u kojeg se do jučer kleo.
Odlepio od tipa koji blebeće na pozornici i koji jedva čeka da se pretvori u krpu za pod za dva tjedna. Čak ne ni onu skupu, Vileda, nego onu jeftilensku iz Offertissime. Za svaki slučaj, ako tko nije shvatio simboliku stajanja u trećem redu, jebački cvikeraš prozborio je kako je Primorac silno želio biti kandidat, dok “nitko drugi u vodstvu HDZ-a nije želio igrati ovu utakmicu”. Nije on kriv. Svi su krivi, samo ne on. Krivi su organi stranke koji su ga izglasali.
Da ne zaboravite, i kurac je organ.
Primorac je bio jedini kojeg je HDZ pronašao za upravljati vojnim avionom bez kacige. Poput kamikaza.
Toga je bila svjesna cijela Hrvatska, ali eto, u HDZ-u nisu znali. Nisu vjerovali anketama, obećavali čudesa građanima samo da se građani zajebu i izaberu tipa koji tuče žene, provaljuje u stanove u kojima žive ljudi s drugim brojem krvnih zrnaca, vojnog bjegunca i lažnog branitelja, bogataša s bogatstvom sumnjiva porijekla, čudne akademske karijere. Ali ovaj puta prošlo nije.
S pozornice su sinoć sišli ljudi koji nisu prošli na razgovoru za posao. Odbilo ih povjerenstvo za prijem novih kadrova, povjerenstvo koje je shvatilo da o poslu za koji se natječu oni pojma nemaju. Jer, opis posla je vrlo jednostavan, jedanaest stavki koje opisuju posao. A oni ni to nisu naučili nego blebetali o svemu, samo te stavke spominjali nisu. Jer im se jebe za opis posla. Radili bi po svome, a optuživali Milanovića da radi po svome. A pridržavao se tih jebenih jedanaest točaka ko pijan plota.
Kakvi trubaduri. Divim se njihovom hrabrosti. Zaista.
Svakodnevno svjedočimo čudesima kojima nas obasiplju predsjednički kandidati.
U koju od ovih ovlasti Predsjednika Republike se uklapaju njihova obećanja? pic.twitter.com/zhd1Cmy0pL— Spectator (@SpectatorHR) November 28, 2024
I sada nam slijedi treće odleplenje.
Odleplenje HDZ-a od onog odebljeg čovjeka s jebačkim naočalama, onog iz trećeg reda koji uopće sada nema pojma kako se odjednom pojavio taj Primorac koji je izašao iz bitke gole guzice.
U niskom startu čeka nesvršeni fiskulturnik Anušić, spreman na skok poput kobre. Osilio se podosta. Njegova sila rasti će još neko vrijeme. Iz dana u dan će njegova sila rasti, bujati, radit će se Whatsapp grupe, a razgovore iz tih grupa čitat ćemo kad iz istraga procure detalji.
Biti će tako sve dok redakcije ne dobiju pomno zatvorenu odeblju kuvertu s kompletnom dokumentacijom o nabavci dronova. Kupljenih direktnom pogodbom. Anonimnu naravno.
Pa će i Anušić odlepiti.
Od slobode.
A lijepo im je pisalo u Tvornici…
Detalji iz Tvornice…
Zabranjeno pušenje velikom…
Posve primjereno pic.twitter.com/3mztWkBaZ0— Spectator (@SpectatorHR) December 29, 2024
