Bila je to prva nogometna utakmica na kojoj sam bio. Cijelu noć sam se vrtio, znojili su mi se dlanovi. Tata me vodi na utakmicu. Dinamo – Hajduk. Vidjet ću Bajdu. Bernarda Vukasa. Na njegovoj zadnjoj utakmici u Zagrebu, jer odlazi igrati van. Bio je sparan dan, ručao sam brzo, samo da krenemo. Do stadiona s Borongaja nije daleko. Užurbane rijeke navijača hitale su prema stadionu. Golema betonska građevina, visoka žičana ograda, očeva ruka koje čvrsto steže moju. Milicajci su sa šapki spustili remene koji su stajali iznad šilta i pričvrstili ih pod bradu. Ogromni konji na kojima jašu, stoje, pa krenu u kolonu ljudi kad ona krene neželjenim smjerom. Nikad prije nisam vidio milicajce na konjima, bilo me strah. Tata se sagne prema meni, viče mi na uho da se ne bojim, da je on sa mnom, da su milicajci uvijek na konjima za vrijeme utakmica. Istočna tribina, nekako već onda rezervirana za navijače Hajduka. Uhvatili smo mjesto odmah pri dnu tribine, samo je zid ograde ispred nas, a ispod nas navijači na stajanju. Puni džepovi prženog kikirikija bogato posoljenog, kojeg je prodavao Remzi, vlasnik kioska na tek otvorenom okretištu na Borongaju. Remzi je bio legenda, prodavao je kikirikije u svom kiosku sve do kraja mog studiranja, uvijek su bili slani, jako slani, pa se normalno govorilo, Dobro se popišao po njima kak su slani.
Utakmica je počela. Hajduk mora pobijediti, jer bi mogao ispasti iz lige. Tata mi pokazuje, tumači, a ja ne pratim. Ja samo gledam krivonogog malenog žutoglavog igrača. Bajdu. Netko je sa stajanja ispod nas, dreknuo Bajdo jebem ti mater, baš u trenutku kad je on imao loptu i trčao ispred nas. Opalio je loptu van terena, došao do ograde, primio se prstima za nju i dreknuo Tko je to rekao? Grobna tišina. Tko je to rekao? Muk. Odmaknuo se dva tri koraka, pogledao udesno i pokazao rukom, pogledao ulijevo i pokazao rukom. Od tuda do tuda, svima vam jebem mater. I ode.
Hajduk je pobijedio, tata i striček Ivica komentirali su na povratku da je više nego očito da je Dinamo pustio Hajduku, da ne ispadne. Puno kasnije, pričali su mi upravo Bajdo i Draža Jerković, na jednoj od seansi kod Charliea, da su Dinamovci bili spremni uništiti Hajduk, pa im je u svlačionicu ušao Ivan Šibl i samo pitao Koju pizdu materinu radite? Jeste li vi normalni? I lupio vratima. I Hajduk je pobijedio. I ostao u ligi.
Svašta sam prošao s Hajdukom, čekao nedjeljama ujutro pred Pallaceom u kojem su uvijek spavali u Zagrebu, ne bih li vidio Jerkovića, Baku, Šuru, Jovanića, Frfu. Tugovao nakon St. Etienna, gledao u pod nakon Debrecena. Prijateljevao s prerano umrlim Andrijom Ankovićem, koji je pri dolascima u Zagreb, spavao ko mene. Bio na prijateljskoj s Dinamom u Splitu, prvoj utakmici na kojoj je izdajica Đoni igrao za Dinamo, uživao u uzvratnom vrlo grubom faulu kojeg mu je napravio Frfa jer je Đoni ubio letećim startom Šurjaka, dojučerašnjeg suigrača. Mrzio sam Đonija, mrzio sam Jeličića i još uvijek vrlo stabilno mrzim. Jer, to su izdajice. A izdajice se moraju mrziti. Moja Hajdukova knjižica iz 1957. s velikim crvenim pečatom i grbom čuva se poput najvećeg obiteljskog blaga. U meni teče hajdučka krv, iz mojih očiju teku hajdučke suze.
I onda sam počeo osjećati nelagodu. Nelagodu pri pogledu na Torcidu. Nelagodu i sram radi ponašanja ljudi koji kako kažu navijaju za isti klub kao i ja. Nelagodu radi njihovog ustaševanja, nelagodu i prezir radi otimanja mog partizanskog Hajduka, kojeg žele pretvoriti u neki čudan Hajduk. Nelagodu radi Splićana koji se nisu skupili i rekli Stanite jebemo vam mater, cili Hajduk, cila momčad je prešla u partizane, borila se protiv vaše ideologije. Godinama to traje. Na utakmice više ne idem. Nisam lud. Na Zapad neću, a među njih neću. Pa gledam iz birtije. Danas čak ni na utakmicu išao nisam. Slušao sam prijenos. Nisam ni psovao. Ništa. Onako, slušam reda radi.
Ako želiš biti prvak, onda ti je svaka utakmica najvažnija u karijeri. I protiv Dinama i protiv Gorice. Moraš pobijediti. Ne smiješ izgubiti. Desi se, ali gini pizda ti materina, pogini hajdučki!
I onda vidim, igrači Hajduka izlaze na teren, Marko Livaja, nogometni idol svih Dalmatinaca, nogometni Mišo Kovač, čovjek koji može što želi. Ne sjećam se, osim legendi o Šekularcu u Zvezdi, da je itko imao takav utjecaj na navijače kao Marko Livaja, izlazi na teren i drži šaličicu s kavom, polako hoda duboko koncentriran na miješanje kave.
To nije Hajduk. To nije ono što sam ja cijeli život volio. To je grupa lovaša koji se zajebavaju, okruženi ekipom grebatora koji u svakom trenutku gledaju ne bi li i kako bi izvukli kakvu lovu iz klupske blagajne i ogromna armija kozojeba, dovučenih negdje s Brda ili Izbosne, ili naprosto neuke krnjave vlasadije. S njim nisam nikada imao ništa zajedničko, niti ću imati. Ja sam Hajduk volio, nisam ga sramotio, nisam mu radio štetu ni svojim ponašanjem sramotio.
O ovo sada, ovo sada je samo trećerazredni ciganski luna park.
A takve stvari ja izbjegavam! Hajduk je bio životna ljubav, ostati će samo rana. Čak ne niti gorčina.
