Orjunaški postupak pravosuđa prema Božidaru Aliću

Sretni princ

High above the city, on a tall column, stood the statue of the Happy Prince. Danima mi se u posljednje vrijeme u mislima pojavljuje...

Pretplatite se na Newsletter

Primajte najnovije članke u svoj pretinac elektronske pošte

Danas opet aktualno: Hrvatska, zemlja s dva stara pozdrava – Za dom spremni i Prst u prkno!

  Vječna je tema razgovora i prijepora razgovor o iskrivljenoj prošlosti. A takvi ljudi ni nemaju budućnosti. Danas se opet aktualizrala diskusija o ZDS. Pa...

Miroslav Škoro postao je pripadnik Kninske bojne, hoće li dobiti čin i spomenicu?

Postoje stvari koje me raznjupaju. Popizdim da se sav tresem. Obično se mogu svrstat u dvije riječi. Pokvarenost i zatucanost. Naravno u kombinaciji. Priznam, uistinu nisam sreo u zadnjih...

Dragi političari, bilo bi lijepo kada bismo mi mogli poentirati nad smrću nekoga od vaših bližnjih. Da smo egal!

Javlja mi se SMS-om čitatelj Milijan B. iz Zaboka, da je danas, prolazeći preko Trga žrtava fašizma u Zagrebu, u fontani ugledao crnog labuda...

Kad si bogat najmanje ko Džajić,  a u glavi ti žešći propuh, oluja svih oluja, onda kada pišu o tebi, novinari ti vrlo nježno i pažljivo tepaju, da si ekscentrik.

Pa piše često ekscentrični milioner, napravio ovo, napravio ono. Popišo se po rođendanskoj torti nekakve celebrity fufe.

E, a kada imaš bitno manje love, ali si medijski eksponiran drek, a u glavi ti žešći propuh i prolom oblaka, onda si recimo kontoverzan.

Ali, ako si samo Joso Kleković, prodavač  salame u trgovačkom lancu Studenac, a  u bulji ti propuh, prolom oblaka i puran istovremeno, jebiga, onda si samo lud.

Čitam sada članak o ekscentričnom glumcu Božidaru Aliću.

Novoj žrtvi sustava, napose pravosuđa.

Naime, pred dvije godine dotični kontroverzni glumac davao je izjave po novinama i portalima koji su se htjeli sa njime družiti, da je njegovo životno djelo gotovo, napisano, na finom pergamentu obrubljenim hrvatskim pleterom, pisano guščjim perom, umakanim u odležani Badelov vinjak Zrinski. Odležan pet minuta, brzo hlapi.

Kada je životno djelo bilo gotovo, trebalo je riješiti samo nekoliko sitnica.

Na primjer, financijsku konstrukciju.

Naravno da je to najmanji problem za domoljubne pothvate.

Lijepo na fejsbuku napišeš da je smisao tvog života ispisan odležanim Badelovim vinjakom Zrinski. Odležan pet minuta, brzo hlapi, na pleterskom pergamentu, ali da je to tvoja intimna tajna, koju bi vrlo rado podijelio sa cijenjenom publiko, samo da skupe lovu.

Za još tinte. Jer kada imaš tinte, uvijek imaš što za reč.

Jebeno je to. Poštovatelji njegove čuvene misli Bez lustracije, nema ni Croatie, skupili su lovu u taj čas.

Bilo je tu ojrića iz Njemačke, kanadskih, australskih dolara, konvertibilnih maraka.

Ali, jebi ga, love ima, ali nemre se cijenjeni publikum smjestiti na neku livadu i slušati životno djelo Božidara Alića. Dmoljubi su to. Nisu to, partizani, puj puj.

Treba još i dvorana.

Recimo, ni Vatroslav Lisinski nije loš.

Doduše mala dvorana, ali opet, dobro je.

Podigneš cijenu ulaznica i skupiš love ko da si bio u velikoj, ionako je predstava za biranu klijentelu, redovite konzumente Alićevih misli ispisanih na domoljubnom pergamentu, najfinijim odležanim Badelovim vinjakom, Zrinski, koji brzo hlapi.

Grad Zagreb je, brže bolje dodijelio dvoranu rečenom lustrantu.

Gratis.

Bez plaćanja.

Ono, nula kuna.

U cijelu se igru uključio neki Centar za poticanje stvaralaštva hrvatskih branitelja Gavran, ne znam, nije me nikad neko poticao da se bavim stvaralaštvom, pa mi je nepoznato zašto Gavran. Valjda zbog crnila? Veći drek u tom Gavranu je i onaj stručnjak za radijatore Alojz Tomašević, Casanova iz Požege.

Kao najavu kojom je vabio sponzore za financiranje monodrame (dakle tamo na pozornici sjedi, hoda, puzi, zavisno o tome koliko je najfinije tinte potrošeno) i kenja na pozornici sam, u dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, koju je dobio od grada Zagreba gratis, davao je intervjue, pričao po televizijama i vabio donatore po fejsbuku, kao što vabe ostarjeli pedofili ili muškarci u haljinama male dječačiće.  Trebalo je puno love. Neoporezovane.

Keša.

Pa nije lud plaćat porez tim komunistima nelustriranima, čak niti klistiranima.

Da bi pojačo dramaturški efekt, na fejsbuku je objavio i snimku petogodišnjeg sina koji ponosno, pravo ćaćino dijete, klikće Za dom spremni.

Čudi me zašto mu se sin ne zove Jure Rafael? Zajebo se Božo.

[embedyt] https://www.youtube.com/watch?v=ua2KD-xg9CQ[/embedyt]

 

Bilo je tu još raznih pokušaja prosvjetljivanja Hrvata, pa se na jadnog Božidara podigla kuka i motika.

U govnima se našao i grad Zagreb, koji je nečijim hirom dao dvoranu Aliću džaba.

Pročitajte i ovo:
Messi se vraća kući

Pa su povukli termine i tako naguzili domoljubnog glumca, jer su se Purgeri raspizdili kad su skontali da će se Božo Domoljub šetkati po pozornici u ustaškoj uniformi i svako malo pozdravljati sa Dom spremni. Podrigujući i štucajući domoljubno.

Naguzili su i ove iz Gavrana.

Što je strahovito razjebalo tankoćutnog i filigranski nježnog glumca.

Jebat će on njima mater i oca četničkog.

I njih će lustrirati.

Preko odvjetnika Mate Matića.

Pa je ta grandiozna monodrama, o patnjama demona zaključanih u glavi prepunoj kravlje balege, održana naravno, u Nadbiskupijskom pastoralnom centru Vijenac. dvadesetak metara od goroba Svetog Alojzija Stepinca? Nešto sam prespavao?

Kud će suza neg na oko.

Ko što bi Božo citiro najvećeg od svih Hrvata „Na ljutu ranu, ljuta trava

Ako nema ljute trave, i travarica je dobra.

Lova bez imalo problema skupljena od pričuvnih domoljubnih fejsbuk pripadnika Minkenske bojne, Pukovnije Ante Pavelić iz Toronta, te Pukovnije Maks Luburić iz Canberre, ubrzo je velikom kreativnošću umjetnika potrošena za nabavku najfinije Badelove tinte Zrinski, odlične, ali jedino brzo hlapi.

Pa se dosjetio daj Božji darak i tužio sudu grad Zagreb.

Zbog izmakle dobiti.

Računo je, da bi domoljubna publika za slušat i divit se naočitom Boži dok štuca i podriguje Za dom spremni, trebala platit barem osamdeset tisuća kunića za ulaznice.

Ali, tužio je, bivši partizan iz prijeratnih filmova i još trideset tisuća kuna na ime duševnih boli.

Uglavnom, sud je sve to odbacio, jer nema dokaza.

Ili tako nešto

Opet je hrvatsko pravosuđe pokazalo svoje pravo lice.

Lice Jugoslavena koji eto nisu lustrirani. Jer nikada nisu dali Boži da ih lustrira.

Ali, ja bih se osvrnuo na ovu drugu tužbu.

Za duševne boli.

Čovjek je tužio grad Zagreb, tvrdeći da je duševno bolestan. Pati od duševnih boli.

Duševne boli se liječe na klinikama za duševne bolesti, takozvanim ludnicama.

Ne znam tko je sudac, a i način na koji ja pišem, mogao bi me dovesti u opasnost da nešto ne bubnem, pa ne najebem.

Pa da nježno i obazrivo pitam.

Pa dobro gospodine sudija, ko je vama dao taj pravosudni ispit?

Imate li oči gospodine sudija?

Imate li uši?

Pa zar niste vidjeli i čuli na ročištu u Vašoj sudnici gospodina Alića?

Kakav kurčev dokaz više trebate?

Da je čovjek duševno bolestan. I to ne za jebenih trideset tisuća kuna. Bolestanje za brat bratu milijardu kuna.

Ko da i tikvi ima cijelu farmu pazinskih purana.

Bijelih kristovim, kao hostija čistim, poput djevičanske boje prvog polja na svetom hrvatskom grbu“ kako deklamira Božo svoje dubokoumne tekstove napisane najfinijom Badelovom tintom Zrinski, koja brzo hlapi.

Od kojeg psihijatra trebate papir da je gospodin Alić duševni bolesnik?

Ha?

[embedyt] https://www.youtube.com/watch?v=ua2KD-xg9CQ[/embedyt]

Sve je to jugokomunistička zavjera orjunaša, crvenih đavola, partizana, protiv domoljuba gospodina Alića.

Oni oko njega, poput bijelih miševa iscerenih lica plešu kozaračko kolo.

U cijeloj priči je svinjski postupak i tuženika, grada Zagreba.

Nehuman i nedomoljuban.

Dobro, dobili su spor, ne moraju platit ni tih osamdeset tisuća kuna što je tražio Božek, ni ti šesnaest tisuća kuna troškova suda, to će morati platiti Božji volek, koji će to namaknuti sa dan ili dva na fejsbuku. U ojrićima, kanadskim i australskim dolarima, ali prima on i konvertibilne marke.

Ali, zar ta nehumana komunistička neman koja rukovodi gradom Zagrebu nije mogla barem u jednom dijelu popustiti?
Barem malo?

Pa prepustiti gospodinu Boži gumenu sobu, na ime tužbe za duševne boli?

U Vrapču.

 

Magarac

Vozio sam danas. Jak vjetar tresao je auto. Otvorio sam prozor, samo malo. Studeno je vani. Baš jako hladno. U autu je toplo, vozim...

Potjeh u potrazi za tintom

Pažljivo otvaram bočicu tinte koju sam izvadio iz kutije. Vrhovima prstiju, blago, pazeći da se ne uprljam tintom. Poklopac okrenut prema gore, odlažem na...
6,385ObožavateljiLajkaj
316SljedbeniciSlijedi
4,805SljedbeniciSlijedi
74,569PretplatniciPretplatiti

Ne dajmo budalama da izaberu predsjednika

Za govornicom stoji ministar financija, onaj natečeni bucko Primorac koji se onomad prvi u Hrvatskj cijepio, naravno preko reda, cijepio je on i svoju...

Zašto ne privatizirati bezvezna državna poduzeća?

Malo sam upao u krizu. Ono, prođu ti godine, a ti cijelo vrijeme imaš svoj stav. Čvrst. Uklesan u suru stinu. Nikad ga ne...

Politička anomalija

Oduvijek sam imao ponude. Svakakve, a sve su se svodile na samo jedno. Pomoć, financijska, oko troškova za portal, a oni su poprilična stavka...
Prethodni članak
Sljedeći članak

Najnovije

spot_img

Pročitajte...