*Napomena: iz obzira prema teškim patnjama obitelji, namjerno nisam stavljao niti slike, niti prenosio majčin očajnički status sa FB. Tekst je dan na ovom linku. Dijelite objavu dalje, red je da ljudi znaju sa kime imaju posla.

Županja, grad na kraju Hrvatske.

Optimisti bi rekli, na početku, ovisno sa koje strane se gleda.

Ja ću ipak biti, ko i obično, bezobrazan, pa ću reći Županja grad debelo na kraju Hrvatske. Ne geografski, jer danas geografski ništa nije daleko.

Županja je daleko od očiju, daleko od srca. Kao da ju je u svojoj divnoj pjesmi opjevao nenadmašni Sergio Endrigo Lontano dagli occhi,Lontano dal cuore.

Grad zaboravljen od sviju, kao više-manje cijela Slavonija.

Pri spomenu na Županju, asocijacije se rađaju. Sladorana, Antun Bačoka i njegov Four Roses Bourbon, glavobolje nakon zalijevanja, opća opasnost, ne oni svirači, nego beskrajno mnogo dana provedenih u podrumima i skrovištima.

Cijeli taj slavonsko posavski bazen postao je vrelo, nepresušni izvor radne snage razasute po Europi, bilo gdje, samo što dalje od Slavonije.

I naravno, bazen HDZovih glasova. U kojem se oni svakih nekoliko godina veselo brčkaju, znajući da i u vrijeme totalne suše, taj bazen nikada ne presahne.

Samo za njih.

Političari svih boja, i plavi i crveni i crni i naranđasti, zaziru od posjeta Slavoniji.

Koji će se kurac tamo patit?

Ljetne vrućine i strašne omare. Taman posla!

Pa još pučanstvo koje tamo živi stalno neki kurac oće, povlače za rukav, cendraju i plaću.

Dosadniji su od komaraca i muha.
Bolje je biti u Zagrebu, sjediti u klimatiziranom uredu, ili u Noelu u Dukljaninovoj, u kojem o hedonističkom guštu njihovih nepca brine cijela ekipa čudnih naziva, te Chef, te Somellier.

Nekada su političari sjedili u birijama, zasrani i zamašćeni paškom ili ličkom janjetinom, sa dvije tri gredice mladog luka, rinfuznim gemištima.

Danas su druga vremena, nisu oni više čovani, sada su ovi čobani.

Pa žderu Petrovo uho u pjenici od ničega. Samo parsto kuna porcija, piju vina iz butelja kojima su doma pred ogledalom vježbali imena, da ne ispadnu red tim Chefom ili ne daj bože pred tim Somellierom budaletine needucirane.

Ma koj je kurac to Somellier?

Jel to neki frajer koji lovi somove.

Google im je objasnio ko je. Ima i na Wikipediji.

Ta politička bagra, posve neosjetljiva na sve što ne tangira njihove guzice i njihov novčanik, općenito ne zna ništa.

A i zašto bi, imaju mobitele po deset soma kuna, koji sve znaju umjesto njih. Znaju gdje se skupo jede, znaju što je Somellier, a što je Chef. Hodaju u lakiranim cipelama poput lakiranih majmuna o kojima je davno pisao Jaroslav Hašek, koji u svojim opisima takve likove opisuje kao da je sjedio negdje na Gornjem gradu

I tako, više manje cijelu godinu.

Dok im srce ne stisne tuga i sjeta.

Obično to dođe u kasnoj jeseni, dani su kraći, kiše su česte, pa im nekako dođe …

Tužno.

Ta gamad i klatež ionako ne radi ništa što je kontra njihovih interesa, pa i tu jebenu tugu i jesensku sjetu treba kapitalizirat.

Tuga i sjeta se najbolje kapitalizira u Slavoniji!

Ajmo u Slavoniju.

Više nema onih jebenih komaraca, nema ni vrućina, ostali su samo ti dosadni paori koji stalno neki kurac oće, ali to je manji problem.

Znaju oni kako će uvjerljivo lagati tim seljačinama, srati im u oči, njihova sranja će razgaliti srca tih dosadnih paora, taman da ih dobro pogoste, debelo rezanim domaćim kulenom, ljutim feferonima i odličnim slavonskim vinima.

I od dobrog kulina i ljutih feferona, dobro zalivenih Josićem, proći će kasnojesenska duga i sjeta.

Pa podnapiti i prežederani do pucanja, ulaze u limuzine, dobro čuvane, da tko od razdragane svjetine ne bi ne daj Bože potego ključem po savršeno naglancanoj limuzini., bacio kamen.

Da se ko iz mase gladnih paora ne bi prodero Mi smo gladni, jebem vam mater lopovsku!

Mi smo željni. Željni svega, jebem vam mater lopovsku još jednom!

Naša djeca su gladna i željna svega jebem vam mater lopovsku!

 Tu političku klatež od dodira sa narodom čuva policija svojim tijelima.

Gladna policija, malenih plaća, koja jedva spaja kraj sa krajem.

U pokrpanim uniformama, prošupljenim cipelama, jer se mora štedit.

Da s kupe nove limuzine za one pedere i đikane u Zagrebu, koji važno sa tamnim naočalama, u limuzinama zatamnjenih stakala jurcaju metropolom.

Sve to policajci koji te uglednike čuvaju čuju.

Ako se neki paor zanese, moraju ga i hapsit. A u sebi jebu mater i sebi i njemu i političarima i kuratoj sreći, jer znaju da je paor sve reko.

I oni su gladni i oni spajaju kraj sa krajem.

Ali vlast je vlast, moraju čuvati čast nečasnih. Svojim tijelom te hohštaplere čuva i martina Stojanović. Policajka iz Županje.

Koju je diglo da čuva hrvatske homo novuse i snobove od razdraganog pučanstva da im slučajno ne bi jebalo mater.

Ona je Čuvarica časti nečasnih.

Majka troje dječice, Sitne, malene, koju voli toplom majčinskom ljubavlju. Koju je morala ostaviti kući da bi čuvala prežderane političare. Da bi čuvala dražvu. Jer, Država to su oni.

Najmanje dijete, sedam mjesečni sin Šumun, jako je bolestan. Malo nemoćno pile, potpuno ovisno o kateterima zbog refluksa od kojega boluje.

Kojemu očajna majka svaka tri sata u malenog pužića uvodi dvadeset centimetara dugi kateter, kako bi dijete moglo kako tako funkcionirati. Možete li to predočiti, vizualizirani?
Hvala Bogu ne možete.

A i ne morate čuvati tu gamad koja vam se bezobrazno kezi i cereka u lice, smrdljivim dahom i podriguje od kulena, feferona i vina.

Šimunu trebaju tri katetera, da bi koliko toliko funkcionirao, da mu ne otkažu bubrezi.

Sedmomjesečnom piletu.

A država daje pet. Jebenih katetera na dan.

Tri ne daju.

Jer znate, nema novaca.

Za mamu Martinu, tatu i Malog Šimuna, a ne, za zdravlje nemoćnog pileta novaca nema.

Pa kako će platiti ta jebena tri katetera dnevno, pa znate li vi koliko je to na nivou godine?

U pičku materinu, pa skoro ko porcija Petrovog uha u pjenici od ničega. U nekakvoj poluzatamnjenoj birtiji u Zagrebu.

Bez kapi vina što ga u nekakvoj podrumskoj rupetni čuva onaj Somellier.

Pa koji kurac ta Martina hoće?

Još je bezobrazna i piše predsjedniku vlade i predsjednici.

Pa jel ta žena zna da jedan kateter košta ko jedna tanko rezana feta lososa?

Pa nemamo mi lososa za razbacivanje tamo po nekakvim Županjama.

Majka, očajna i brižna, ogorčena i ljuta, a opet tako puna ljubavi prema svom nemoćnom anđelu, piše pisma.

Jer ne zna što napraviti.

Mali Šimun pati, još nesvjesan prirode svoje patnje, ali pati.

Pate i ovi što dobivaju pisma. Od prežderanosti, od pohlepe, od bezosjećajnosti.

Tko će pomoći nemoćnom djetetu?

Zar oni koji bi u crkvi u pol mise oltar ukrali, gradeći se vjernicima?

Zar liječnik, ministar zdravstva, koji tvrdi da jedan svećenik vrijedi ko dvadeset doktora?

Kako bi rekao jedan moj prijatelj.

Gospodine ministre zdravstva, pišam vam se na Hipokritovu zakletvu koju ste položili.

Bez katetera!

*Napomena: iz obzira prema teškim patnjama obitelji, namjerno nisam stavljao niti slike, niti prenosio majčin očajnički status sa FB.

Tekst je dan na ovom linku. Dijelite objavu dalje, red je da ljudi znaju sa kime imaju posla.