Danas sam bio nepristojan. Čitajući vijesti na portalima, uhvatio sam se u razmišljanju o vodstvu SDP-a. A pristojan čovjek ne razmišlja o vodstvu SDP-a. Već dugo je ta činjenica uvrštena u moj bonton. A misli su mi pobjegle. Priznajem, ljut sam sam na sebe radi toga.
Jer, ako nisam u životu, bar sam u mislima pristojan.
Pred točno mjesec i šest dana, 23.01.2025. Branko Kolarić objavio je:
Odlukom Gradskog odbora, od danas sam kandidat za gradonačelnika. Kandidati za dogradonačelnike su Boris Lalovac i Sara Medved.Branko Kolarić objavio je 23.01.2025.
Mjesec i šest dana trajala je euforija Branka Kolarića, uvjerenog u pobjedu na izborima na valu dobrih rezultata u glavnom gradu postignutih na prošlim parlamentarnim, europskim i predsjedničkim izborima, kako je tada istaknuo Kolarić, dodavši da njegov stručni tim zna provoditi važne politike.
Nakupina
Odluku o odabiru kandidata donio je Gradski odbor SDP-a, u daljnjem tekstu: Nakupina.
Jučer, 28.02.2025., je održana sjednica te iste Nakupine, pojačane Sinišom Hajdašem Dončićem.
Skupili se članovi Gradskog odbora (Nakupine), oni koji su samo pred mjesec i šest dana odabrali Branka Kolarića da ih na valu dobrih rezultata u glavnom gradu postignutih na prošlim parlamentarnim, europskim i predsjedničkim izborima, povede sa svojim stručnim timom u pobjedu.
O kakvom se moralnom otpadu koji sjedi u toj Nakupini, nije potrebno ni govoriti.
I kao da se ništa dogodilo nije, podigli su članovi Nakupine ruke da se prihvaća kandidatura Tomislava Tomaševića za gradonačelnika grada Zagreba. Ne sjećaju se što su izglasali pred samo mjesec dana. Takva je to pamet, takav je to moral.
O kakvom se moralnom otpadu koji sjedi u toj Nakupini, nije potrebno ni govoriti.
Zašto pristojan čovjek ne razmišlja o vodstvu, ali i o članovima SDP-a?
Inače, to je ustaljena praksa u toj Nakupini zvanoj Gradski odbor SDP-a. Viktor Gotovac, ondašnji predsjednik GO SDP Zagreba, želio je raskinuti koalicijski dogovor s MOŽEMO, jer je bio nepošten i stavljao SDP u loš položaj. O tome je imao oduševljenu podršku Nakupine, ali to se nije svidjelo tadašnjem predsjedniku SDP-a, političkom analfabeti, Peđi Grbinu. Pa je Gotovca izbacio iz stranke, a članovima Nakupine velikodušno je dao šansu da iskažu svoje oduševljenje, drugi puta u samo nekoliko dana. Pa je Nakupina jednako oduševljeno, kao što je glasala za raskid koalicije s MOŽEMO, s oduševljenjem glasala za koaliciju s MOŽEMO.
Pisao sam tada , 29.08.2023. o tome:
Gotovac se nakon izbacivanja iz stranke nije stigao ni protegnuti i popiti kavu na miru, a vatreni podržavatelji, članovi Gradskog odbora, tipovi koji su na prsima tetovirali ime Viktorovo, glasali su samo par dana kasnije na ponovljenom glasanju protiv odluke za koju su velikom većinom glasali par dana prije. To je takav soj. Rekli bi biolozi, Penicillium notatum. Plijesan.
Posve je jasno, da nakon neuspješnog ubojstva stranke, koje je pokušao analfabet Peđa Grbin 20.07.2020. kad je, deset mjeseci prije lokalnih izbora izjavio da razmišlja o podršci SDP-a kandidaturi Tomislava Tomaševića. Kraj živog Gordana Marasa. Ma da je bio bilo tko, pa to se ne radi. Osim ako si politička truba i analfabet.
Vodstvo SDP-a, cijelo, bez i jedne iznimke, samo je skupina nesposobnih, politički totalno nepismenih ljudi, kojima stranka služi samo radi njihovog položaja i financijskih probitaka, zaslužilo je da ode tamo gdje im je mjesto. Na smetlište. Jer su godinama uništavali stranku, donoseći odluke koje veze sa životom, poštenjem i moralom nemaju.
Listu za Zagreb raditi će naravno Tomašević, a na listi će biti samo oni koji su bezrezervno odani Tomaševiću. Na toj listi će biti i članovi SDP-a, vjerojatno tek od petog ili šestog mjesta. I to samo oni koji svoju glavu drže u Tomaševićevoj guzici. A ima ih. Znamo to svi.
SDP poštuje tradiciju već deset godina. Na čelo stranke bira isključivo analfabete i neznalice. Analfabet 1, Analfabet 2, Analfabet 3.
Imam nekoliko meni vrlo dragih ljudi, ljudi koje volim, a članovi su SDP-a. Voljet ću ih i poštovati uvijek, politika nije razlog da nekog prestaneš voljeti.
Pa bih im rekao, ja sam iz SDP-a izašao davno, iz samo jednog razloga. Bilo je sram. Nisam mogao disati isti zrak s mnogim članovima ogrezlim u političku korupciju, potkradanje vlastitih kolega na stranačkim izborima.
Dragi moji prijatelji, pa da vas pitam, došlo je vrijeme za to:
Kiša dosadno pada, sitnim kapljicama, sivo je. Ali, lijepo je. Jer lijep je život u Hrvatskoj. I lijepo je što nas na to često, svakodnevno podsjećaju. I na HDT i u Jutarnjem i u Večernjem. Grudi se nadimlju od ponosa, srce uzbuđeno lupa, u venama huk od uzbuđenja i sreće. Desnicu nesvjesno polažem na prsa, kao da svira himna. Stajem u stavu mirno i čitam.
Podaci o rastu BDP-a pokazuju da Hrvatska i dalje ostvaruje snažan i visok rast i hvata korak sa zemljama koje su prije nje ušle u Europsku uniju”Premijer Andrej Plenković u uvodu sjednice vlade
Kao nekad, na proslavama Prvog maja. Svira koračnica dok iz razglasa glasno odjekuju riječi Ljube Jelčića: „Hrvatska i dalje ostvaruje snažan i visok rast i hvata korak sa zemljama koje su prije nje ušle u Europsku uniju“, a sretni i razdragani neimari i junaci uredskog rada, heroji državnih jasala, mastiljari i razni pročelnici, stupaju ispred počasne tribine i mašu zastavama, smiješeći se u mimohodu dragim i ozarenim licima Andreja Plenkovića, Marije Vučković, Gordana Grlića Radmana, Tome Medveda i ostalih tvoraca hrvatskog čuda, koji mašu razdraganim sretnim građanima Hrvatske.
Ma sretan sam što živim u Hrvatskoj. Ko praščić u blatu. To se tako kaže. Nemojte misliti da sam ovaj mulj nazvao blatom.
Ej, pa nema tome dugo kako smo ušli u EU, zaostajali za drugima kilometre i kilometre, a evo, već smo ufatili korak sa zemljama veterankama boravljenja u magičnoj tvorevini zvanoj EU. A tek je prva godina trećeg mandata Andreja Plenkovića. Do kraja ovog mandata mi ćemo sve njih iberrundat, prestići i pobjeći im za cijeli krug. Pa će naš premijer imat plaću od 25.000 EUR ministri 22.000, a zastupnici samo 20.000 EUR, a s projekcijama ostalih primanja ne bih vas sada zamarao, jer ti ostali su, kao što znate, nebitni.
Ma sretan sam što živim u Hrvatskoj. Ko praščić u blatu. To se tako kaže. Nemojte misliti da sam ovaj mulj nazvao blatom.
U državi koja faća tokove, kao što se i Šojić faća s tokovi, sve štima. Da ne štima, ne bi hvatali Europljane koji sustaju. Ili ipak Europa ne sustaje, Europa trči ko da se vozi u trkačem automobilu, ali ne pomaže, Plenkovićevi čudotvorci i gospodarski stručnjaci voze se u Rimčevoj Neveri. I mašu im i pokazuju srednji prst dok prolaze kraj njih, a oni kao da stoje.
Teška su vremena u Europi, Amerika, bez koje nije ta stara dama ni na pišanje išla, odjednom se izmakla. Ko kad starici opališ po štapu o koji se oslanja dok hoda. Govori nam se kako trebamo živjeti. Uvodi nam se carina, daje nam se karina. Maše se desnom rukom. Potiče se dizanje desne ruke i u Europi. Amerikom upravlja čovjek koji nije školovan. Čovjek koji nije rođen u Americi. Čovjek koji je bogat.
Ne treba škrtariti. Hrvatska bi im trebala bespovratno donirati svoje najrazoŕnije oružje, Plenkovića, Vladu, HDZ. Rusi bi bježali kao vrazi. https://t.co/iSI6UdluuI
Liči mi to na hrvatsku priču. Nije školovan. Nije iz Hrvatske. A na vlasti je. Možda baš zato Hrvatska i dalje ostvaruje snažan i visok rast i hvata korak sa zemljama koje su prije nje ušle u Europsku uniju?
Možda je tajna uspjeha što je velika većina kadrova završila prestižna veleučilišta u BiH, koja promocije održavaju u restoranima benzinskih stanica? Ili možda, po onoj, nitko nije prorok u svom selu, tajna velikog uspjeha Hrvatskog napretka leži u stručnim kadrovima iz BiH razbacanih na sve važnije funkcije u RH?
A lisica nema
Danas je uhapšen Josip Bećarina Dabro. Tako pišu. A vidim ga na slikama, nasmijanog, veselo hoda s rukama u džepovima i češe jaja, lisica nema. A kasnije hoda s torbicom pederušom u rukama. Onda valjda novinari lažu. Pa pišu da je uhapšen. A nema lisica. Ali, naša policija posao zna.
Kako smo došli do toga da nam vodeći političari izgledaju popu likova s policijskih mug shotova u Taosu (NM)? pic.twitter.com/MxPjhJaqza
Pa kako staviti lisice na ruku koja drži vlast nad vodom?
Pitam ja vas, kako? Biste li vi bili tako ludi i vezati čovjeka koji svojom desnicom rukom drži vlast? I to vlast koja vodi Hrvatsku koja i dalje ostvaruje snažan i visok rast i hvata korak sa zemljama koje su prije nje ušle u Europsku uniju.
Pa Dabro je hrvatski Chuck Norris. Jednom rukom drži Vladu, drži Sabor. Svi su iznad vode a on se smije. Smije se jer je dobar čovjek. Smije se jer je svim tim dragim ljudima pomogao i pomaže im. Jer ima desnicu ruku.
Pa gdje, u kojoj vražjoj materi bi bilo tko od njih imao makar upola plaću kakvu ima sada? I sve bi mogli izgubiti. Ali, slavonski Chuck Norris je ovdje. I drži ih. Na plaći.
Taman smo tu Europu počeli prestizati, prestrojili se u lijevu traku i jurimo, a policija bi trebala zaustaviti vozilo koje juri i pretječe, na ponos svih Hrvata. Na ponos penzionera, i radnika i seljaka, svi oni žive u izobilju, sretni i veseli.
Neka je nama naše bećarine Dabre. Tom čovjeku svašta pakiraju. Da je veliki Hrvat a rođen u Beogradu, da je završio vakultet, a ne zna koliko semestra traje studiranje. Da je dobio uvjerenje o završenom nekakvoj školi nekoliko mjeseci nakon što je ta škola prestala postojati. Ma pišu i da nije bio u vojsci jel ga je prizvala. Savjest. A kad te priziva savjest, onda nećeš u vojsku. Nećeš pucat. Jerbo mrziš oružje. A doma ima dva pištolja na koje ima dozvolu. I slikaje se u gaćama i japankama s placa kako mitraljira nekakav jarak. A danas mu pred kućom nije bio Jarak. Bojo se da ga ovaj ne izrešeta.
Svašta su ovih dana pisali o jadnom Dabri.
Bećarini i vlasniku desnice ruke. Priroda nije bila Bog zna kako darežljiva kad mu je mozak davala. Ali dala mu je važan dar.
Desnicu ruku. Ne za to da laktom desnice ruke štema pločice u kupaoni, poput ostalih muškaraca.
Nego da nad površinom vode drži Andreja Plenkovića.
Svake vijesti danas počinju isto. Rezultatima izbora u Njemačkoj. Nakon svakih vijesti uslijedi analiza rezultata izbora u Njemačkoj. Redaju se samozvani, od urednika emisija pozvani, politički analitičari. Pa melju o netom završenim izborima. Kad izborna groznica prođe, pretvorit će su u ratne analitičare. Kad i ako rat završi, a izbije nekakva epidemija, pretvorit će se u zdravstvene analitičare. Jerbo su oni reproduktivci širokog spektra, baš poput na daleko poznatih deronjskih Cigana koji sviraju sve. Od četničkih do ustaških pjesama. A kad ga pitaš do kad sviraju, veselo namignu i kažu Do kad imaš pare. Koliko para toliko muzike. Plati, pa gu se klati.
Čuđenje pure kad na drek naiđe
Svi ti, trenutno politički analitičari, čude se danas ko pura većem komadu govna što joj se na putu našlo. Pa razglabaju o izborima. Valjda to tako treba i biti. Sve im je čudno, a nije im čudan način na koji je sastavljena vlada Republike Hrvatske. Kakav je sastav Sabora. Ja, kao pravi Hrvat, kojem je Hrvatska prije i iznad svega, sto posto sam siguran da smo mi po izbornim rezultatima bolji od Nijemaca. Oni ovakve panjeve i konjine u tom AfD, ni približno nemaju, kakve mi imamo u Domovinskom pokretu. Danas smo saznali da se Dabro, kojeg su pred tjedan dana pitali za Kalašnjikov, a on nije znao o čemu se radi, sjetio Kalašnjikova. Pa je kaže, Kalašnjikov poklonio Radiću, kojem je slao i film kako u placerskim gaćama sipa rafale iz Kalašnjikova, kao certifikat o kvaliteti. A Radiću je poklonio Kalašnjikov za rođendan. Lijepo ga umotao u kutiju, obavio vrpcom s hrvatskim pleterom, vezao mašnu i poklonio za rođendan.
Debili i debili na kvadrat
Osobno mislim da su tipovi koji poklanjaju oružje drugim tipovima za rođendan, samo debili. Također mislim da su tipovi koji drugim tipovima poklanjaju dugo oružje, automatsko, debili na kvadrat. I da ih treba izolirati. U nedostatku prostora, jerbo Goli otok se više ne koristi za takve stvari, Sabor i Vlada su posve dovoljni. Možda su dobro plaćeni. Možda imaju i bezbroj povlastica.
Ali bar znamo odmah, od koje su kategorije. Debilana čista.
Svakako mi je Domovinski pokret daleko najodvratnija stranka, od svih koje su se pojavila od 1990. na ovamo, odmah ispred HSLS-a i HNS-a.
Po čemu su taj Dabro ili onaj Penava, bolji od one lizbejke iz AfD? Pa žena zna sklopiti petnaest rečenica, suvislih, tako da rečenica slijedi rečenicu. A ovi musavci niti tri rečenice sklopit ne mogu i to zajedno. Za nju kažu da je hodajuća kontradikcija, zaručena je za ženu, a desničarka je i protivi se geyevima, njemačko i samo njemačko postoji za nju, a zaručnica joj je iz Šri Lanke, živi u Švicarskoj, a vodi stranku u Njemačkoj. I sad se ti naši analitičari, trenutačno politički analitičari, čude. A nije im čudno sve ono što su srali i kenjali ovi iz Domovinskog pokreta, u odnosu na ono što rade nakon što su sjeli u toplo grijane fotelje.
Radi se samo o trofejnom oružju kaže Dabro. Pa jel tako teško prije izjave pročitati što kaže zakon, da ne blebećeš budalaštinu za budalaštinom? pic.twitter.com/cXMuC9qINg
Svakako mi je Domovinski pokret daleko najodvratnija stranka, od svih koje su se pojavila od 1990. na ovamo, odmah ispred HSLS-a i HNS-a.
Dolaziju nam i lokalni izbori. Za dva i pol mjeseca. Neke stranke znaju što će, a neke pojma nemaju što će. Ovima koji znaju što će, vrijeme do izbora je kratko, jer imaju puno toga za obavit. A ovi koji samo dva i pol mjeseca pojma nemaju što bi, njima je svejedno. Pa nitko od njih ne očekuje participiranje u vlasti.
Crvene tange i crvene majice
Evo, SDP je pred mjesec dana na javno objavio da će na čelu ekipe u crvenim majicama i crvenim tangama, na teren istrčati Branko Kolarić. Pa će biti gradonačelnik, a cijela ekipa ulizica i karijerista SDP-a koja se već dulje vrijeme guzi oko njega iznjedrit će direktore svih gradskih poduzeća. I Holdinga. Onda je počela vrlo utemeljena priča da će se na izborima ujediniti SDP i MOŽEMO. Na jednoj listi. A kako sada stvari stoje, Branko Kolarić mora biti sretan ako u Skupštinu uopće i uđe. Jerbo je MOŽEMO gazda, a gazda prvo svoje neznalice mora riješit i uhljebit, pa tek onda esdepeove. A Kolarić se mora povući iz Sabora, ako želi biti ravnatelj Andrije Štampara. A obećo je mnogima svoju saborsku fotelju. Svakoj ponaosob je garantirao. Pa se sad žestoko za guste kose čupaju, tko će sjedit u Saboru.
Izbori za direktora Gradskog groblja u Vukovaru
Izbori će biti i u Vukovaru, za koji se sprema nova bitka. Ništa čudno. Tamo rat nikada ni prestao nije. Navodni vlasnik poklonjenog kalašnjikova, Mario Radić, u suradnji s MOSTOM planira s vlasti skinuti domovinskog govornika i eruditu Penavu, koji čim zucne, odma ispali rafal o broju mrtvih u Vukovaru, pred trideset i kusur godina. O nečemu taj ne brbonja nego samo o grobljima. Ko da je direktor Podružnice gradska groblja u Vukovaru.
Kad su na radiju vijesti o Vukovaru, onda gradonačelnik Penava govori o grobljima.
Kao da je direktor pogrebnog poduzeća.
U Vukovaru su ljudi ginuli, poštujemo njihovu žrtvu. No, pitam se, ima li tamo živih, koji imaju neke druge probleme? pic.twitter.com/NGu76wAPAN
Jebe se njega za život, jebe se njega za smještaj djece u vrtićima, za komunalne probleme. Grobovi su jedino važni. Jer to vuče u napredak. Od toga se živi. Dobro živi. Ne u gradu, ali u njegovom najbližem krugu svakako.
High above the city, on a tall column, stood the statue of the Happy Prince. Danima mi se u posljednje vrijeme u mislima pojavljuje početak priče Oscara Wildea Sretni princ. Priče koju sam po kazni, ne bih sada o okolnostima, morao naučiti napamet, learn by heart. U trećem razredu gimnazije.
Nisam tada, a bilo je to pred punih pet desetljeća mogao ni slutiti da ću je pamtiti do jeseni života. Prošao je jedan skoro cijeli život, prošli su ratovi, rađala se djeca, putovao svijetom, mučio se na poslu, pisao, uživao u životu, a eto, ostalo je u glavi. A ponekad se ne sjećam što sam jučer jeo.
Pa sjedim, pa vizualiziram, s godinama se vizualizacija malo promijenila, postala je više ovozemaljska. Visoko nad gradom, na visokom brdu nalazi se dvorac Sretnog princa. Tako zvuči vizualizacija Sretnog princa, zadnje izdanje.
Sretni princ
Visoko nad gradom nalazi se Pantovčak. U njemu stoluje Sretni Princ. Princ kojeg narod poštuje. Ne ljubi ga, ali ga poštuje. Barem trećina naroda ga poštuje. Možda i više, ali nisu se izjasnili o svojem poštovanju na dan kad se radilo ispitivanje.
Sretni Princ, naravno kao što mu ime kaže, treba biti sretan. A za sreću malo triba, ali to je samo u pjesmi. Puno lipih stvari triba za bit sretan. Nije dovoljno samo kaplja ulja, zrno soli i Hrvatsku sine voli. I to je samo u pjesmi.
Slaže se ovih dana igra. Igra oko grada Zagreba. Grada koji se dobro vidi s visokog brda iz palače Sretnog princa. Počinje tradicionalna igra Više guzica nego stolica. Dolaze nam izbori. A skoro svaki onaj koji je u novinama barem dva ili tri puta spomenut, želi biti i kandidat za gradonačelnika Grada Zagreba. Želi to čak i nekakav Dado iz Smogovaca, gospodin u godinama u kojima se već ozbiljno razmišlja o penziji, ili se u njoj već boravi nakon zasluženog rada, a gospodin Dado je još uvijek samo Dado iz Smogovaca. Nešto poput Ala Bundya koji je u ranoj mladosti postigao gol protiv protivničke Andrew Johnson High School. Nikada prije i nikada poslije. I cijeli život je strijelac jebenog gola. Ništa više. Opaka je kvalifikacija biti Dado iz Smogovaca. Direkt za gradonačelnika.
Situacija u Zagrebu pred izbore je otprilike ovakva: SDP-ovci ujutro rade kod Tomaševića, popodne se kao bore protiv njega. I idu na izbore.
Tomašević ujutro s Plenkovićem dijeli vizije, a popodne ga kao kritizira.
Kandirat će se i Bandićevi pelceri. Svaki ponaosob. Skupina ljudi koji samo zato jer živimo u Hrvatskoj i dišemo hrvatsko pravosuđe su još na slobodi. Pa imaju dovoljno drskosti kandidirati se. Pola zagrebačkih ginekologa žele biti gradonačelnici Zagreba. Bolje je gledati u proračunsku kasu Zagreba nego u onu stvar.
Koji će od njih imati devizu Ginekolog sam, ali mogu upravljati gradom, ne znam, valja pričekati. Upravljati gradom mogu, ali pobačaje radit ne mogu. Čudno, valjda se kandidiraju kako bi zabranili abiće i na Svetom Duhu. Kandidirat će se i Bero. Bero Nazionale. Ne Bero Jelinić iz Nacionala, nego Davor Bernardić Bero. Da su okolnosti drugačije, veselio bih se njegovoj kampanji, Frende ajmo na pivicu. Ali nakon stotinu i pedeset članaka o njemu, nema šanse da bih pivo popio bez kušača. A meni je Davor Bernardić uistinu drag. Drag kao čovjek. Drag mi je njegov biserni osmijeh, topli bljesak u očima. Ali, jebi ga, on je samo dobar dečko i lošem društvu. I dok je tako, moš ga jebat.
Levati u trci za Zagreb
Danima nas Branko Kolarić uvjerava da bi bio odličan gradonačelnik. Nekoliko mojih frendova se neprekidno guze oko njega, ne bi li nakon izbora postali direktorima Holdinga, ili makar ZET-a. Toliko su uvjereni u to, da samo čekam kad će mi pod nos turnuti vizitku s masnim slovima ispisanom funkcijom kojoj se nadaju. SDP je opako krenuo u kampanju, kampanju ovaj put modernih ideja. Neće imati čuvene spužvice Sutonke. Objavljuju svakog dana slike svojih prvaka neinteligentno napravljene umjetnom inteligencijom, pa sam vidio sliku Mišela Jakšića, koji nije iz Zagreba, znači ide se na državni nivo. Gleda sa slike Mišel našiljenih ušiju, ko da je vilenjak, odma se sojećam kao Golum. Svi su na slikama lijepi, svi su mladi, nitko od njih nema problema s kilama. Ženske na slikama izgledaju kao da su izašle iz poluporno stripa Uranela, kojeg su frajeri u Dubravi nosili na zahod u vrijeme kad sam ja bubao High above town…
Sve to zahvaljujući umjetnoj inteligenciji prirodno neinteligentno upotrebljenoj. Ima tu i ljubavnih poema s natruhama erotike. Dobro je to kad te raspali propuh. Jer, blago onom tko rano poludi, pa mu cijeli život u veselju prođe.
SDP-ovci onomad Vesna Pusić na bilboardu, na kojem je izgledala ko da ima 22, najviše dvadeset dvije i pol godine. SDP je stranka starih ljudi, mladenačko vilenjačkog izgleda.
Pogledajte galeriju SDP-ovih kapetana i kapetanica
Kandidirat će se naravno i Cipelić. Gradonačelnik koji u šlapama hoda na najsvečanija događanja. Jedini ko mu se, osim njegovih članova sekte ne smije, je Ivan Račan. Iz poznatih razloga. Taj cipele u životu obuo nije. Ali, on se na žalost neće kandidirati.
Ne znam hoće li se kandidirati Gordan Maras, jako bi me razočaralo da ne, jer on vremena ima, ionako ga u SDP primiti neće nikada, pa ni onda. Pa bi se mogo posvetit kandidaturi za gradonačelnika, da uveseljava građane. Nekad je Maras u kampanjama dijelio izvanredni bažulek. Još osjetim okus. Pa mu poručujem, Gogi, kreni! Neće se kandidirati niti Renato Petek, koji bi mogao imati izvrstan slogan u kampanji: Kamenčić u cipeli.
Upravo radi tog kamenčića u cipeli, Tomašević ne nosi cipele. Ni Račan također. Pa hodaju u šlapama.
Rad toga, radi tog kamenčića, neće ga njegov SDP staviti na listu, čak ni kad bi lista imala 650 kandidata. Možda ga iz SDP-a izbace, pa se može pridružit Marasu, pa bi mogli zajedno dijelit grah, s devizom Duo Hani, od Zagreba štani.
Sav taj očaj, tugu i jad, s visokog brda nad gradom gleda Sretni Princ. Dva prekrasna safira, njegove oči, tužne su. Tek poneka suza kane. Jerbo je tužan, tužan je jer Zagreb izgleda tako. A kakav je to sretni princ koji je tužan? Pa se odjednom nasmiješio.
Sljubljivanje
Naredio je slugama, donesite lonac!
Uzeli su veliki lonac. Kotao. U taj lonac ubacit će i Beru i Brankića Kolarića, i one nevažne začine, Liberale i HNS-ovce i Tomaševića. Pa će miješati i miješati. Miješati će toliko dugo dok Kolarić ne bude na dnu, a na vrhu Tomašević, pa viknuti Voila!
Kad se svi sljube u jednom kotlu, pa ih iz kotla istresu sljubljene na izbore, safiri u očima Sretnog Princa zasjat će opet.
A Grad Zagreb će, ako oni pobjede, morati imati pet šest Holdinga, Pet šest tramvajskih poduzeća, Pet šest Gradskih groblja, Pet šest Zagrebačkih cestih. Da se svi kojima je obećano, namire.
Da ne bi bilo više guzica nego stolica. Jer bitno je da je guzica na stolici.
Prvi put u istoriji ljudskog društva, radni čovek dobio je pravo da upravlja rezultatima svoga rada i postao sam svoj predstavnik, poslanik i odbornik.
Grmio je Mika Špiljak s govornice u Skupštini SFRJ toga dana, 21. veljače 1974.
Za one koji ne razumiju, a svakim danom ih je sve više, što je Mike Spike tada rekao, ljubaznošću Google prevoditelja:
Prvi put u povijesti ljudskog društva radni je čovjek dobio pravo upravljanja rezultatima svoga rada i postao sam svoj predstavnik, zamjenik i vijećnik.
Iz prvog reda pogledom ga je strijeljao Tito, zadovoljan učinjenim. Eduard Kardelj bio je glavni tvorac ustava, a on je na nagovor braće Pozderac inzistirao na pravu samoodređenja i odcjepljenja republika i pokrajina, s čime se složio Tito koji je rekao bih već tada duboko u sebi uvjeren da će se sve ovo raspasti kad on ode. Jer, on je čeličnom rukom držao zatvorenu jutenu vreću u kojoj su se nalazili rogovi. Kad je njegov stisak popustio, vreća se otvorila, a sve neslaganje među rogovima u vreći završilo je raspadom Jugoslavije. Krvavim, negdje strašno, kao u Hrvatskoj i BiH, negdje malo, kao u Ratu turskih vozača kamiona u Sloveniji.
Sedam godina kasnije, otišao je i Tito. Dok je bilo Tita bilo je i shita, kaže narod. A od kad nema Tita, ima šita. Šita ima kolko ti srce želi. U svim republikama i pokrajinama, kako bi se reklo tada.
Godine 1974. na današnji dan, donesen je Ustav SFRJ koji polazi od prava svakog naroda na samoopredjeljenje i pravo na odcjepljenje. Taj ustav pravni je osnov kasnijeg odcjepljenja republika, a kasnije i Kosova.
Usudim se reći da bi put Hrvatske do punog priznanja bio puno puno teži da nije bilo ustava iz 1974. Jer, krv koja se prolijevala u borbi protiv srpskog agresora, nije bila dovoljna zemljama u svijetu. Jer, tko zna koliko bi svijet šutke i poluzainteresirano gledao na rijeke izbjeglica, na mrtve, da sedmog siječnja 1992. nije jugoslavensko Ratno vazduhoplovstvo srušilo helikopter s promatračima tada još Europske ekonomske zajednice. I ubio peteročlanu posadu. Tek kad je potekla krv četvorice Talijana i jednog Francuza, Europa je shvatila da je vrijeme za priznanje. Krv desetina tisuća boraca, civila, na desetine tisuća porušenih kuća, bezbrojna silovanja, Europi nisu značile ništa. Ali kad su počeli ginuti njihovi, e onda zajebancije više nema. Međunarodno priznanje Hrvatske rafalno se počelo odvijati nakon samo tjedan dana, a stvar im je olakšala i stavka ustava SFRJ iz 1974, pa su europski ćate i mastiljari odjednom shvatili da Hrvatska ima pravo na samostalnost.
Davno je to bilo. Pred trideset i tri godine. Osam godina od donošenja ustava.
EEZ je promijenio ime u EU. Nakrcalo se u njihov brod država i država, pa je ušla i Hrvatska. Nakon dugotrajnog klečanja na kuruzi u kutu čekaonice predsoblja EU. Tko zna koliko bismo još čekali da Jadranka Kosor čeličnom rukom nije dovela u red i posložila sve ono što i kako je EU zahtijevala. Usudim se reći da je hrvatsko pravosuđe jedino tada ličilo na nešto. Nakon ulaska u EU, nastupilo je čuveno, Haj haj, uživaj. Opet je uskrsnula izreka Ko je jamio, jamio je.
Danas kad razmišljam o danima koji su prethodili međunarodnom priznanju, kad razmišljam o odnosu Europe prema Hrvatskoj, ne nalazim previše razlika u odnosu na ovo danas. I siguran sam da danas više ne bi bili primljeni.
Uvijek smo bili na začelju. I bit ćemo. Bitni smo joj samo Predziđe kršćanstva. Ništa više. Vojna krajina.EE
Imao sam strica. Pa što, imali ste i vi strica. Ali, moj stric, on je bio Superman, gledano mojim dječačkim očima. On me, nedugo nakon što sam prohodao, posjeo u gundulu, podigao latinsko jedro, pa mi strpljivo tumačio što je lantina, što je hajmica, što je brk. Danima smo tako. Samo me ujutro pogledao, pogladio po kosi i rekao Ajmo burtižati.
Moj stric je bio zapovjednik makine na Galebu. Putovao je svijetom, nagledao se mora, pa kad se vratio, sjedili smo uz komin, a on je palio cigaretu na cigaretu i pričao o dalekim i silnim morima.
Strica penzioniralo ’71, kao i većinu hrvatskih oficira, pa se nastanio u Bašaniji, Staroj Savudriji.
Umro je Tito, vijest koju sam čuo na putu prema kasarni na Aerodromu Pula. U danima koji su slijedili, intenzivno je proradio Agitprop. Ispredale s priče o Titu, priče u koje niko živ, a da je bio imalo zdravo razuman nije vjerovao.
Čitam u novinama, na Putu Mira, Titovom putu u Indoneziju, usred ničega, pokvario se Galeb. A more jako, more ogromno, valja, baca, njiše. A Galeb dva dana ni makac. I onda uđe drug Tito u strojarnicu, u belom đez odelu, sa šeširom i štapom, gleda, osvrće se, gleda prljave i umašćene mornare koji danima ne spavaju sve da bi otklonili kvar. Štapom udari o nekakvu veliku maticu, kaže Pa jebemu Boga, drugovi. Pa ovaj šaraf nije zašarafljen. Oni zašarafe maticu, upale Galeb i fijuuu, nastave na Put Mira.
Zovem ga na telefon, ne Tita, on j eumro, nego strica i čitam članak. On se hrapavo smije, smije se ko lud. Veli, Galeb se pokvario, more je bilo strašno, bacalo je na sve strane. Nakon jedan sat pojavio se helikopter, američki, jer je Šesta flota cijelo vrijeme bila u blizini, ukrcao Tita i delegaciju, odveli ih do aerodroma, pa je avionom otišao u Indoneziju. A nama je američki brod suplier nakon tri dana dovezao pokvareni dio. Pa smo se dovaljali do Indonezije.
Poslali ameri po predsjednika male države, koja je imala nešto više stanovnika od glavne ulice recimo u Pekingu, Amerikanci su poslali helikopter, poslali brod s dijelovima, daleko, usred ničega. A flota je cijelo vrijeme pratila Maršala do Indonezije.
Ne bih sada pričao o pokretu Nesvrstanih, u kojem je Tito imao neprikosnovenu vodeću ulogu. Ne bih ni o njegovom sprovodu koji je okupio najviše predsjednika i kraljeva do tog trenutka. Ne bih ni o impozantnoj industriji, ne bih ni o besplatnom zdravstvu, ni o besplatnom školovanju, ne bih ni o stambenoj politici. Jer, to se ne može prepričati onima koji to nisu živjeli.
Kad si u svijetu, a ja sam se u to vrijeme opako svijeta nagledao, pa kad si u nekakvoj vukojebini rekao odakle si, nasmijali bi se i rekli Tito. Ko što danas klinci na spomen Hrvatske kažu Luka. Bitna je razlika, jer Luka je najvećim dijelom sve postigao sam. A Tito je predvodio društvo. Državu, dvadeset i četiri milijuna ljudi.
Živjeli smo u zemlji koja je bila poštovana u svijetu. Živjeli smo u zemlji koju se pitalo. Zemlji čiji je stav bio bitan. A nikada nisu bili smarani pričama o našoj važnosti. Stvari su se naprosto događale. Političari, predvodnici najvažnijih zemalja na svijetu dolazili su po svoj stav i svoje mišljenje kod Tita. Baš kao što sada Plenković i njegov Grlić i Radman dolaze kod činovnika u Bruxelles po svoje mišljenje i po svoj stav. Pa nas onda danima, mjesecima smaraju sa stavom koji je kao njihov, a smislila ga neka budala koja pojma o Hrvatskoj nema, vidi samo ovu dvojicu, za koje zna da su poslušnici. Ne bih ni o Grliću Radmanu i Budi Lončaru, jer u isti tekst oni zajedno ne stanu.
Ne bih ni o Titovom paljenju cigare u Ovalnom uredu u kojem se nikada pušiti nije smjelo. Palio je njima mrske Havane i kraj Nixona i kraj Cartera. Ni o Carterovoj majci koja je došla na sprovod Titu rekavši: Ja sam došla umjesto svog malog.
A Frank Underwood puši u nekakvoj rupi na dnu nekakvog stepeništa u strahu ne bi li ga tko vidio.
Frank Underwood puši po skrivečki
Ne bih ni o Titovom Ljutim se na Vas, izrečeno Churchillu, ratnom pobjedniku. Ni o njegovom Ne Staljinu.
U biti, ne bih ni o čemu. Jer, nije mi jasna jedna stvar.
Skupili se u Parizu lideri Europe. Pa su odlučili na drugi sastanak pozvati i ostale. Pripustiti ih za stol. Ali Hrvatske nema. Čak ni u Europi nas ne doživljavaju.
Kako smo od naroda čiji je stav bio bitan, došli do beznačajnih glupana koje ne pita ništa, jer nisu bitni?
Ne znam, ili mi je ipak jasno, ali sam pristojan i fin pa neću napisati zašto.
Naš stav i mišljenje nije bitan, ne u vrijeme opće informatizacije, nama će stav i mišljenje biti poslani mailom.
Ne znam jeste li uočili, ime države kojoj je Tito bio na čelu, nisam spomenuo.
Razgovori u Parizu neće uroditi plodom, jer na drugi krug razgovora nije pozvana najutjecajnija država, Hrvatska, a ni njen premijer, najutjecajniji političar u Europi. pic.twitter.com/1jJSh5MpYk
Još malo pa će biti tri godine. Točnije u travnju 2022. godine, dva mjeseca od dvadeset i četvrtog veljače, dana kad je Rusija napala Ukrajinu. Održan je jedan od mnogi sastanaka na kojima su bili David Arahamija ukrajinski pregovarač, a s druge strane stola sjedio je pomoćnik ruskog predsjednika Vladimir Medinski.
Rat je već bjesnio dva mjeseca. Ginuli su ljudi, rušeni gradovi i sela. Obje zaraćene strane pristale su na pregovore. Načelno su usuglašeni stavovi. Ukrajina neće tražiti prijem u NATO. Rusija ne popušta, povući će se s u ratu osvojenih teritorija, ali Krim kojeg je anektirala 2014. ostaje i dalje dijelom Rusije, a Donbas bi dobio ograničenu autonomiju. Rusija ne bi radila smetnje oko eventualnih inicijativa oko ulaska Ukrajine u EU. Ali NATO, to ne dolazi u obzir.
Nešto kao što je bila i situacija pred sami početak rata. Osim potpisanog jamstva da u NATO ući neće.
U sobu je ušao zapuhani i uzbuđeni Boris Johnson, britanski premijer i dreknuo, Nema pregovora, rat se nastavlja, do pobjede! Slava Ukrajini!
I rat se nastavio. Po želji Borisa Johnsona. Krvavo i divljački.
O svemu tome svjedoči izjava ukrajinskog pregovarača, Davida Arhamije koji je pred dvije godine objavio slijedeće:
David Arahamija objavio da su Kijev i Moskva lani u proljeće na pregovorima u Turskoj već dogovorili kraj rata, ali je u Kijev onda banuo tadašnji britanski premijer Boris Johnson i spriječio taj mirovni rasplet.
Od tada je skoro milion ukrajinskih vojnika poginulo, prema zadnjim podacima, radi se o 861.000 poginulih ukrainskih vojnika. Ginuli su i to jako, ukrajinski civili, ginuli su i ruski vojnici, ginuli su i ruski civili. Ginuli su i Sjevernokoreanci, a ginuli su i psi rata, plaćenici.
Dvadeset posto ukrajinskog teritorija je okupirano, nakon teških borbi, sva infrastruktura srušena je. Ostale su samo spaljeni ostaci tragova nekadašnjeg mirnog života. Nakon tri godine rata. Koji je mogao biti prekinut nakon samo dva ili tri mjeseca. A nije. Voljom Borisa Johnsona, američke vlade i Volodimira Zelenskog.
I sada se opet pregovara. Borisa Johnsona, ratnohuškača više nema. Za pregovaračkim stolom nema više ni Ukrajine. Sad pregovaraju pravi mački, Amerikanci i Rusi. Ukrajinu, onaj krnji dio, pripustiti će za stol samo ako bude trebalo. Na kratko, da ne smeta puno.
A polazne pozicije bi bile: Rusija se neće odreći osvojenog teritorija, dvadeset posto od Ukrajine, a u prvim pregovorima ostala bi samo bez Krima. Ukrajina neće ući u Nato, nikada, pa ni onda. U EU ako želi, može. Ionako je snaga i utjecaj EU sveden na snagu i utjecaj Kućnog savjeta zgrade u Babonićevoj 253. Nikakav.
I ne samo da je rat mogao biti davno gotov, nego bi po tom nesuđenom sporazumu Ukrajina imala mnogo više teritorija nego što ga ima danas (i što će ga vjerojatno imati u budućnosti). Naime, Arahamija je u intervjuu rekao da su ruski pregovarači bili spremni na to da se ruski vojnici “vrate tamo gdje su bili”, odnosno na granice otprije 24. veljače prošle godine.
Drugim riječima, Ukrajina bi u tom raspletu ostala samo bez Krima – bez kojeg je ionako ostala još 2014. godine – dok bi sve druge regije sačuvala, uključujući i kompletni Donbas, koji bi dobio određeni stupanj autonomije.
A milioni ljudi su poginuli. Milioni egzistencija uništeno. Izgubljeno dvadeset posto teritorija.
A Borisa Johnsona nema. A Zelenski koji ga je slušao pogonjen svojim nagonom robovske duše, on je tu. Poskakuje pred kamerama, izraz lica je paničan. Budi li se ujutro i prisjeća pregovora od pred tri godine? Znoji li se pri pomisli što će biti s njime sutra?
Je li svjestan da je sve ovo što se događalo, pretvorilo Ukrajinu u poligon za ispitivanje novih oružja, poligon u kojem se uništava zastarjela vojna tehnika zemalja koje su pomagale u ratu. Je li svjestan da je svojom odlukom da sluša prijatelja Johnsona i prijatelje iz SAD, da ne prihvati dogovor, doveo Ukrajinu u situaciju u kojoj su poginuli milioni ljudi, srušeni gradovi, stanovništvo raseljeno, veliki dio zemlje izgubljen. Izgleda zauvijek?
Ratu koji je mogao biti prekinut nakon samo dva ili tri mjeseca. A eto traje već trideset i tri mjeseca.
Kakva je sudbina Borisa Johnsona, iskreno ne zanima me, zaslužio je sve najgore. Kakva je sudbina Vladimira Zelenskog, e, to ćemo vidjeti. A stvari se odvijaju brzo.
Davno je to bilo, krajem osamdesetih. Sjedili smo na kraju dana sami u hotelskom baru hotela Rossia u Moskvi. Boca votke, druga po redu. Pričamo, analiziramo današnje obavljene razgovore s Rusekima. Riječ po riječ, tema se širi, prvo su na tapeti bile Ruskinje, ali nije se dovoljno popilo da bi se došlo do pikanterija. Pa se prešlo na opće teme, rekao bih geostrateške. Prije Moskve bio sam tri dana u Varšavi, razgovarao s ljudima, mnogi od njih su bili u strahu radi najavljenog postavljanja, američkih krstarećih raketa tik uz granice Varšavskog ugovora. Pričao sam o paničnom strahu Poljaka koji su se nalazili na prvoj liniji udara američkih raketa. Drobili smo tako, tresli se nakon svake čaše ispijene Stoličnaje, sve dok nije progovorio Ciga. A Ciga je znao sve. Živio je godinama u Moskvi, predstavljao tešku industriju Jugoslavije u Moskvi. Tip koji nije otvarao vrata jugoslavenskim firmama, vrata su se pred njime otvarala sama. Dobro podmazana, otvarala su se lako, bez škripe. I poslove smo svi sklapali.
Iskapio je čašu na dah, potegao dim, nakašljao se značajno, svjestan da mi sada odjednom čekamo što će on reći.
Zapamtite drugari. Za celi život. Neće nikada da bude atomskog rata. Ni jedan od njih nije budala. Jer zna da bi, ako i preživi, celi ostatak života živeo u bunkeru poput psa. Drugari moji, zapamtite, sve ovo drkanje oružjem i neprekidno izazivanje ima samo jednu svrhu. Bogati Zapad iscrpljuje siromašnu Moskvu. Umjesto da pare troše na poboljšanje života i opštih uvjeta života, Moskva lovi Zapad i iscrpljuje se, trošeći na oružje. Na uštrb sopstvenih građana. A atomskog rata biti neće. Nikada.
Da je sada živ, Ciga bi imao oko sto godina. Nema ga odavno. Umro je u tuzi u Beogradu. Prva srušena kuća u Kožinu kraj Zadra, bila je njegova kuća. Kuća čovjeka kojem je Kožino bilo život.
Sjetim ga se dosta ovih dana. Naročito od trenutka u kojem je Elon Musk pokretom ruke pokazao koliko je visoka kuruza u Americi. Toliko je digao ruku, na dan inauguracije Donalda Trumpa. Visoka neka kuruza u koju bi se mogli sakrit i puno veči bećari od našeg Dabre.
Svi smo mi shvatili što znači podignuta ruka. Dobro smo shvatili. Prvenstveno Europljani. Ma nije stigo jadni Elon ruku ni spustiti, počeo je ogroman pad prodaje Elonovih ružnjikavih ali vrlo razvikanih automobila.
Pad prodaje uslijedio je u Njemačkoj, koja je pred osamdesetak godina bila vlasnica licence na podizanje ruke, pa je otrežnjenje bilo bolno i krvavo. Pad prodaje uslijedio je i u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj.
Pad prodaje znači i pad vrijednosti dionica. Pa je Tesla u samo nepunih mjesec dana zabilježio popriličan pad vrijednosti. Ti gubici su doveli do pada Muskove neto vrijednosti s vrhunca od 486 milijardi dolara 17. prosinca na trenutnu razinu od oko 380 milijardi dolara, kako piše Bloomberg.
I nikom ništa. Kako došlo, tako i otišlo. Ne vidi se nigdje po javnim istupima Elona Muska da je nešto jako neurozan radi gubitka od sto milijardi dolara. U samo tri tjedna. Takvu lovu ne bi uspjeli razjebati ni naši čuveni gospodarstvenici koju upravljaju državnim poduzećima. Takvu lovu ne bi čak ni pokrasti mogli svi talentirani lopovi udruženi u lopovsku organizaciju koja se zove HDZ.
Tri proračuna Republike Hrvatske, kako iz naše Vlade tvrde, ekonomskog čuda, izgubio je Elon Musk u tri tjedna, zbog podizanja ruke. Zbog radnje koja je trajala samo nekoliko sekundi. U jedan tjedan gubio je godišnji proračun Hrvatske. Sav turizam, zimmer frei, sve krađe, sve donacije za crkve i štojaznam kakve institucije u BiH, sve penzije, sve plaće zaposlenih, sve je otišlo u samo tjedan dana. I nastavilo se u slijedeća dva. I još malo više. Desetak milijardi više.
A on se i dalje krevelji i smije.
Jer ga libo racku, da ne budem prost. Jer je trulo bogat. Jer dobro zna da je dovoljno bogat, da mu više i ne treba. Što će mu lova koje ima ne za bacat, nego za ložit njome kotlovnicu koja bi godinama grijala osrednji grad.
Nije štos i nije svrha bogaćenje. Pred očima mi Ciga, njegov od cigareta hrapav i ispušeni glas. Štos je u iscrpljivanju.
Dobro je znati da mi Hrvati toliko u Europi značimo da nas se Makron nije ni sjetio zvati na današnji sastanak. Što ćemo mu još i mi?
Kad vam opet budu govorili da smo utjecajni i ugledni, znajte, lažu vam. Kao i do sada. pic.twitter.com/Y5b4GIp6Ri
Nije dragi moji svrha ovoga, da grupa skupljena oko Trumpa, grupa baš ono, ružnih ljudi, Musk, Zuckenberg, Gates, Bezos budu još bogatiji. Svrha je posve druga. Da svi vi, da svi mi budemo još siromašniji. Da siromašimo dok ne postanemo tijesto. Ili naprosto drek. Kojeg mogu oblikovati kako im se prohtije.
A kad oblikuješ ljude kako ti se prohtije, kad oblikuješ cijela društva kako ti se prohtije, to se onda zove moć.
A moć je užasna stvar u rukama takvih ljudi. Kad zavlada takva moć, cijelo čovječanstvo će upasti u noć.
Žao mi je što više nema Cige. Žao mi je što Cigu nisu upoznali današnji neznalice i diletanti koji vode Europu, a i svaku državu ponaosob.
Svake druge srijede. Točno u 935, penjao se stepenicama. Elegantno tamnoplavo odijelo, snježno bijela košulja, lijepo pripasana kravata. Crne cipele savršeno ulaštene. Čekao sam ga na vrhu stepenica, kima glavom. Stojimo. Imaš li mi što reći? protisne poput oficira koji tipa koji stoji pred streljačkim vodom i govori čovjeku kojem stavlja povez na oči pa kaže Zadnje riječi?. Šutim, ionako znam da je vrijeme prekratko da mu sve ispričam.
Dolazi razrednica, kratko rukovanje, pozdrav, stari su oni ratni drugovi u ratu protiv mene. Ulazimo u maleni sobičak, ona uzdahne i otvara dnevnik. E, pa druže Spectatore, nema potrebe gledati ocjene, one su odlične, ali, pogledajmo u dnevnik. Vaš sin je kasnio četiri puta na prvi sat, jer mu je kasnio tramvaj. Pogled koji ubija na mjestu. Pa on stanuje manje od kilometra od škole. Ne ide tramvajem. Dakle, pišem četiri neopravdana. Pišite. Ili. E pa druže Spectatore, vaš sin je u vrijeme redukcije struje širom otvorio sva krila prozora tako da je u učioni bilo strašno hladno, pa smo ih nakon drugog sata pustili kući. Vidio ga je domar. Pa je dobio ukor razrednika. Pogled koji ubija na mjestu. Jednom je otvorila i imenik. Ja dobio kolac iz hrvatskog. Velik kao kuća. Preko centimetar i pol visok. Jer sam rekao da mi je pjesma Dobriše Cesarića Slap, glupa. Jer ne teče slap, teče voda. Otac gleda s nerazumijevanjem, pa hladno inženjerski kaže, Pa voda teče. Slap stoji. Razrednica nas pogleda pogledom koji ubija na mjestu.
Penje se stepenicama, ulazi u stan. Još uvijek u elegantnom tamnoplavom odijelu, košulja savršeno bijela, kravata lijepo pripasana. Odlaže torbu. Staje. Pogleda me, ja šutim. Od danas si u sankcijama. Pa me udari džeparcem, izmišljenim radovima, zabranom izlaska. Jeben je život, svako malo nekakve sankcije.
I tako svake druge jebene srijede jebene četiri godine. Živio sam stalno pod nekakvim sankcijama. Navikao sam, pa danas mogu reći da sam imao lijepu mladost. Unatoč sankcijama, koje sam zaobilazio poput jegulje.
Danas se toga sjećam, s tugom. Otac je otišao, skoro će deset godina, otišla je i majka. Sankcije sam preživio, sad kad razmislim, pa i nisam ih previše osjećao. Ali sam ipak i ja sankcionirao svoju djecu kad je trebalo. Danas moj unuk samo frkne nosom i kaže Znam, kazna, kad ga majka šutke pogleda.
Sankcije. Sankcije su iz Raja izrasle tamo gdje ne raste šiba.
Sankcije se uvode da bi se mogle kršiti. Hrvatskoj je bio uveden embargo na uvoz oružja na početku Domovinskog rata. Ali embargo smo zaobišli. Nabavkom oružja iz Rusije. Zgodno, kaj ne?
Tako misle i U EU. Sankcije!
Baš kao moj otac nekad davno, tako i baba Uršula prijekorno, pogledom koji ubija na mjestu, pogleda Vladimira Vladimiroviča i protisne: Od danas si u sankcijama. Tri godine, svako malo Urša udara sankcije Vladimiru Vladimiroviču, a oko nje skupljeni mastiljari i ćate kojima samo fale one navlake na rukavima od crnog glota, kimaju strog glavama, pokušavajući navući ozbiljan izraz lica. Sankcija na sankciju. Nema što nisu smislili. Uveli zabranu uvoza Vladimirove nafte, plina, zamrznuli imovinu, zamrznuli imovinu svih koji su Vladimiru rekli dobar dan. Oni blesaviji i savjesniji su tu zaplijenjenu imovinu i prodali, premda nije njihova, ali su je prodali. A Vladimir Vladimirovič ništa. I dalje po svom. Kao da ta Urša i njeno društvo kilavih mastiljara ni ne postoje. Strijelja ih svojim vodnjikavim pogledom i nastavlja dalje po svom.
Više nisu znali što bi, sve mjere pomagale nisu, a bilo je sve više budalaština. A rat je trajao i dalje, razbuktavao se, sankcije koje su se uvodile kao po traci nisu pomogle.
Minirane su sve mirovne inicijative, jer nisu ginuli Europljani nego samo Ukrajinci i Rusi, prozvali su Putina teroristom, banditom i ubojicom, a hrabri ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske nazvao ga i ratnim zločincem. Pokrenuli su tužbu na međunarodnom sudu za ratne zločine. Tvornice laži za građane nastajale su velikom brzinom, skoro tako brzo kao što su devedesetih u privatizaciji nestajale velike tvornice u Hrvatskoj. Organizirali su mirovnu konferenciju u Švicarskoj, ali bez Rusije. Rusije koja je agresor, strana koja je u ratu. Može li luđe? Svašta su radili samo su išli na ruku moćnoj Americi. Nafta, plin, oružje, oprema, sve to se vrlo skupo kupovalo, kupuje se i kupovat će se u superskupoj Americi, a sebe i nas su sjebali do balčaka. Otišli smo u recesiju koja vodi ravno do tri pičke materine. A tko zna što nas još čeka.
S druge strane, Zelenski je donio zakon da se neće pregovarati s Putinom, a nakon pojave Trumpa koji ne želi više financirati rat u kojem ne ginu Amerikanci nego Ukrajinci, rekao je da hoće pregovarati.
Onda je Putin rekao da se ne može pregovarati jer je to zakonom zabranjeno. Onda je Zelenski rekao da će to izmijeniti. Onda je Putin rekao da se ne može izmijeniti zakon jer je Zelenski nelegalni predsjednik, mandat mu je istekao davno, novi izbori nisu održani. Onda je Zelenski rekao da će to Vrhovna Rada izmijeniti. Onda je Putin rekao da će pregovarati s Vrhovnom Radom, a ne s njim jer je nelegalni predsjednik.
Siguran sam da se svemu tome nije dosjetio Zelenski nego mudraci iz EU i SAD, sjedeći u mirnim uredima, smišljajući kako dohakati Putinu.
I sada bi trebali početi pregovori. EU se ljuti jer neće biti na pregovorima, vodit će ih Trump i Putin, a Ukrajina koja je napadnuta, razorena, izubijana, neće biti pozvana. Po modelu koji je u Švicarskoj napravio EU, ne pozvavši Rusiju na mirovne razgovore. Tek kad se bude ukazala prilika, pozvati će Ukrajinu koja će sjediti na klupici pred vratima i nestrpljivo čekati da ih se pozove da bi pripalili cigarete Trumpu i Putinu, pa izađu opet van na klupicu. Eu nisu pozvali, jer smatraju da im ne trebaju budale za stolom za kojim sjede veliki dečki i pričaju o ozbiljnim stvarima. O novcu i prirodnim resursima.
Uvjeren sam da Rusi i Putin to tako i uvjetuju. Bez EU birokrata i bjelosvjetskih glupana i bez Zelenskog koji nema mandat. Izgleda da će ako bude pregovora to biti samo s Vrhovnom Radom. Ako vam nije jasno, ta Rada nije Rada Borić, nego bi pregovarali s ukrajinskim Saborom, jer, sve ostalo je po Putinu nelegitimno. A njega se izgleda ipak pita.
A u dobroj staroj Europi ide i povišenje proračun za NATO na 5%.
Gdje su pare, gdje je socijala, razvoj, gdje su investicije? Odakle pare? Prva ideja je prekid dotoka sredstava za EU fondove. A gdje je onda Hrvatska? Ili je već dospjela do krajnjeg cilja?
Tri pičke materine.
Prošla godina bila je godina raspodjela stolica. Dijelile su se stolice, usudim se reći, šakom i kapom, sudeći prema svemu onom tko je se u te stolice zasjeo. Prvo su bili parlamentarni izbori. Na stolice je sjelo podosta ljudi koji su u biti nenaviknuti na sjedenje u pristojnom okruženju, više im pristaje sjedenje na kamenu na nekakvoj livadi ili na panju u šumi. Kad su stolice razdijeljene, pristupilo se slijedećem krugu, a to je dogovaranje oko formiranja vlade. Ta faza bi se mogla slobodno nazvati političkom, ali vjerojatno i samo običnom korupcijom. U biti, nema tu puno iznenađenja. Kod formiranja saborske većine ne gleda se na političko uvjerenje, na političke stavove, nije to bitno, gledaju se vlastiti interesi, gleda se tko bolje može prodati svoju priču, tko je više spreman sagnuti se pod stol, potegnuti dim dva, ali tako da mu je pri tome cijelo dupe dostupno drugima.
To vam se mili moji na PornHubu zove Double penetration, skraćeno DP. Pazi slučajnosti…
Pa se onda pusti bijeli dim, novinarima Jutarnjeg lista javi se da je saborska većina dogovorena.
Bilo je to treće uzastopno pregovaranje Andreja Plenkovića o formiranju vlade.
Nikada kao do sada, Andrej Plenković nije bio ponižavan kao čovjek, kao političar, kao što je bio ponižavan nakon ovih izbora. Premalo osvojenih mandata da bi komotno ili makar uz neke napore sastavio većinu, značilo je samo jedno. Poniženje koje mora doživjeti prilikom sastavljanja saborske većine.
Za pregovaračkim stolom sjedili su Penava i Radić. Ispod stola bio je Plenković. Oko stola tipovi koji su kampanju gradili na vrijeđanju i omalovažavanju Plenkovića. Podnošenju kaznenih prijava, nazivali ga kriminalcem, izdajnikom, lopovom. A eto samo nekoliko dana od kampanje, još mu se ni njihova pljuvačka na licu osušila nije, njega, Andreja ispod stola, a oko stola stoje nekakva neobrazovana krkanska klatež, obrijanih lubanja, svi skupa jedva da bi skupili desetak razreda škole. I oni ga jebu. U mozak, a što ste vi mislili. U što? Plenković je skinuvši hlače, ostavši samo u tangama s tigrastim uzorkom, sastavio vladu. Osim svojih budala na koje smo navikli još iz prošlog mandata, u vladu je kao rezultat pregovora ispod stola, morao staviti i neke do sada široj javnosti nepoznate budale, koji su postali ministri u Vladi Andreja Plenkovića. Pregovorima u stilu DP.
Čim su u te fotelje zajeli svakojaki tipovi, došlo je vrijeme nove podijele novih fotelja. Onih u Europi. Ali ove eurozastupničke fotelje u ovoj priči nisu bitne. Ionako u tu Europu šaljemo političare s kojima ne znamo što bi. Doma perspektive nemaju, pa ajde onda, šalji ih u Europu, nek tamo smetaju. A tamo ne smetaju. Jer velika većina zemalja postupa upravo tako. U Europu šalje tipove koji doma smetaju, s kojima ne znaju što bi. Pa je Europarlament u stvari egzil lijevih smetala. Lijeve desne i te nekakve zelene orijentacije. Bitno je da su se dijelile one velike fotelje, fotelje koje znače pravu vlast, mast i utjecaj. Fotelje koje je Andrej sanjao godinama, jer oduvijek je znao da je fotelja predsjednika Europske komisije njegova. Crveni stol od mahagonija, debela crna kožna fotelja, zastava EU koja stoji kraj stola. Baš kao da je sve to napravljeno za njega. Godinama je radio sve, ali baš sve da sjedne u tu fotelju. Ili makar da sjedne negdje u blizinu, onako, da barem može bacati sjenu na tu fotelju. Pa se jednog dana lagano uklizati u nju.
Fotelje su podijeljene, čak ni pod stol nije morao ići ovaj puta. Jer ga niko ništa nije ni pitao. Izbori za europsku komisiju napeto su se pratili u Slavoniji, Zagori, Ravnim kotarima, Lici i Imotskoj krajini. Krajevima koja se kunu u Andreja Plenkovića. Krajevima u kojima žive kako žive, ali opet, Andrej im je sve.
I opet je Andrej ponižen. Ni spomenuli ga nisu pri razmišljanjima o sastavu EK. Čak je u EK ušla i nekakva Kaja, ma sva nekakva isprana i apšisana, neko šilježe, nema je što ni vidit, a on, kus muškarca, ušao nije. A tako se trudio.
Oda su izabrali Milanovića, ta fotelja se popunjavala samo formalno, jer pravog kandidata nije ni bilo, nekog to bi moga stati na megdan Milanoviću, pa da se s njime pobije. Sama nemogućnost nalaženja kandidata koji bi se suprotstavio Milanoviću, za Plenkovića je bilo poniženje. Vodiš stranku s par stotina tisuća članova, a nemaš jednog jedinog jebenog kandidata koji će osvojiti barem trideset posto u drugom krugu. Sve ono što se u HDZ-u događalo nakon predsjedničkih izbora predstavlja poniženje za Andreja Plenkovića. Kritike sa svih strana radi lošeg odabira kandidata, otvoreno odupiranje ministra Butkovića, znaku su samo jednoga, Plenković je načet. Ponižen. Čak se i Hrebak počeo udaljavati od Plenkovića, polako, mišjim korakom, ali udaljava se.
Onda se pojavila snimka ministra Dabre. Pa se pojavile slike, pa se pojavila snimka. Snimka tipa koji bi još danas naplaćivao kazne za krivo parkiranje u Otoku u Slavoniji, posao koji je radio sve dok nije postao ministar, a ministar je postao upravo radi Plenkovićevog klečanja pod stolom. Pregovorima u stilu DP.
Uvjeren sam, da Plenkoviću svaki put kad ugleda kojeg ministra iz kvote DP-a, kroz glavu proleti klečanje pod stolom u vrijeme sklapanja parlamentarne većine, dok se Penava i Radić zadovoljno smiju, sjedeći za tim stolom.
Onda su izabrali Trumpa. Tipa koji je jednim telefonskim razgovorom u potpunosti srušio sve što je Plenković, bezrezervno slušajući briselske činovnike, provodio u Hrvatskoj. Život Hrvata podredio je višim ciljevima, ratu u Ukrajini. Sve, svaki njegov govor, svako njegovo obraćanje bilo je vrijeđanje političkih neistomišljenika prozivkama da su ruski sluge. Putinofili, rusofili, kremljofili i svakakvi još fili samo se mijenjao prefiks, obavezno vezan uz Rusiju. Ukrajina mu je bila u srcu, a Hrvatska u novčaniku. Pitao sam se par puta, jel on premijer Hrvatske ili Ukrajine.
S jedne strane je Rusija, koja je agresor i angažirana u ratu, tamo su joj vojnici koji na stotine pogibaju svakog dana tamo je i naoružanje.
S druge strane su Amerikanci, koja je financijer, tamo su im ukrajinski vojnici koji na stotine pogibaju svakog dana.
Pregovori trebaju početi prvenstveno iz razloga što Amerikanci više novaca ne daju. Za vojnike im se više-manje jebe. Pa nisu to njihovi.
I odjednom, nije više uputno Putina i Kremlj zgodno u Saboru uspoređivati s mrskom Dalijom Orešković, a Boga mi ni s mrskom Mirelom Ahmetović. Putin će vjerujem, postići mir, koji će prvenstveno odgovarati njemu. Amerikanci izlaze iz rata, novaca više nema, pogibije ukrajinskih vojnika sada nema tko financirati. U Europi je nastala panika, Zelenski traži osnivanje europske vojske. Nadnacionalne. Svaki onaj političar koji se založi za to, posve sigurno može računati da na slijedećim izborima neće biti izabran. Jer, nikome se ne ide na Ostfront, nikome se ne šalje djecu na megdan Putinu. A kaj to znači uopće Europska vojska? Da li je to nad NATO, nad EU, da li bi vojsku osnovale sve zemlje članice? Lijepo je to znati.
Kao što je lijepo znati da Europa ima 750.000.000 stanovnika, od kojih u Europi živi 110.000.000 Rusa. Europa ima malo više od deset miliona kvadratnih kilometara, a samo Rusija u Europi ima tri miliona i šesto tisuća kvadratnih kilometara. Pa pitam, koja Europska vojska?
U cijeloj toj kakofoniji, pojavio se jedan glas. Glas čovjeka koji je sam sebe vidio kao kandidata za sve, ali to je bila njegova intimna tajna, nitko drugi ga kandidatom vidio nije. Pa niđe prošao nije. Andrej Plenković je izjavio: Europa treba posebnog izaslanika za Ukrajinu kojeg bi poštovala i Moskva. Priznam, nisam vidio tu izjavu, samo sam je pročitao, nisam vidio je li dok je to govorio, prstom pokazivao na sebe. Jer, znam, što god on radi, radi prvenstveno radi sebe.
Pa bi umjesto Andrej Poniženi, postao Andrej Pomiritelj, Andrej Posebni (izaslanik). Ima on skoro sve uvjete. Prvi u svijetu je njegov ministar javno nazvao Putina ratnim zločincem, a da još nije bila podignuta ni optužnica, a o nekakvom suđenju nema govora. Njegov se ministar vrlo pametno, pohvalio iznosom od preko dvije stotina milijuna eura oružja poslanog Ukrajini, samo pola sata prije objave razgovora Trumpa i Putina, razgovora koji je u potpunosti doveo do obrata situacije.
Kakav je osobni, financijski motiv tolikog Plenkovićevog angažmana oko Ukrajine? Pričam o lovi, da budem jasniji.
Kakav je osobni, financijski motiv tolikog Plenkovićevog angažmana oko Ukrajine? https://t.co/kX55kYuhcb
Hrvatska je dobro ispraznila svoja vojna skladišta isporukama naoružanja Ukrajini. Učinila je sve što je Europa tražila. Čak je zatajila i porijeklo drona koji je pao u sred Zagreba. Kad je bila prilika, masno je pljunula na Kremlj i na Putina.
Toga smo svi svjesni. Svjestan je i Putin. I on posve sigurno neće dati da predsjednik vlade zemlje koja je bila u mnogim stvarima veći Ukrajinac od Ukrajinaca bude bilo kakav posrednik. Jedini tko nije toga svjestan, je Andrej Plenković.
Ali, ako tu i ne prođe, šanse za Plenkovića su još uvijek velike. Ukrajina je radi rata, suspendirala svoje predsjedniče izbore. Zelenski je predsjednik izvan mandata. Bumo rekli, u slobodno vrijeme. Mnogi Ukrajinci zazivaju da se konačno održe izbori, a sada to traži i Amerika.
A u Hrvatskoj se pitaju je li Andrej Plenković premijer Hrvatske ili Ukrajine.
Tko zna, možda postane i predsjednik Ukrajine? Poznato mi je nekoliko slučajeva da su premijeri postajali kasnije i predsjednici. Poznato je i vama, kaj ne?
Siguran sam da je i njemu to poznato. Vrlo dobro poznato.
