Došlo je vrijeme da se i ja malkice okvasim u moru jadranskom. Sjedim zavaljen u polumraku. Vrijeme je za početi pakirati stvari. Mislim, tako je bilo desetljećima. Par dana prije mora hodao sam u istoj robi, kako bih na more došao u čistoj. Kad se samo sjetim, Torba za odijela, jedno tamno odijelo, jedno svijetlo, pa sako, pa dvoje hlačica za kombinaciju sa sakoom. Naravno i cipele, tamne i svjetle, pa neću u natikačama odat ko Ivan Račan. Pa kravate, pa košulje. Sve to, ako netko u Malom mistu umre, ili ako me pozovu na sastanak, hitno pa da se ne pojavim nedolično odjeven.
A taj dress code utukao sam čekićem u glavu sam sebi. Nije da nije bilo prilika u kojima sam se odjeven poput pingvina morao kroz rijeku turista probijati kraj debelih Mađara kojima su majice jedva dosezale do lačica i njihovih žena koje su ponosno štepale u tangama noseći pedesetak kila viška, razbacanih po celom telu.
Vremena su se promijenila, ne vučem puno stvari. Jerbo sam navuko ranije ove godine i sve ostavio dolje.
Pa ću dolje sjediti u čamcu i plandovati, sjediti u hladu i plandovati, sjediti u masliniku i plandovati. Kad ne bude plandovanja, bit će dokonog sjedenja na mom mjestu u slastičarni, na pomno odabranoj snajper poziciji, kraj koje moraju proći sve žene koje idu na plažu. Velik je to rizik, upravo radi spomenutih Mađarica.
Odmorit ću od nerada, odmorit ću i od portala, vrijeme je za lakše teme. Mislio sam, najozbiljnije pisati o seksu. Jerbo, ovo sve što pišem jest na neki način seks. Kako drugačije nazvati sve ove načine u kojima nas jebe život u Hrvatskoj. Od bijede i siromaštva, nepravde, nesigurnosti, pomanjkanja liječničke skrbi, lošeg životnog standarda? Dobro nas jebu. Čvrsto i muški, a opet, loš je to seks.
Odlazim na more definitivno izbistrenog uma. Stvari su postavljene na svoje mjesto. Svaki od nas s vremenom mijenja, modificira stavove, malo po malo, osim ako niste Igor Peternel ili recimo Zdravko Tomac, koji su u svojim životima doživjeli potpuni preokret. Salto.
Puno sam svojih stavova u svom životu promijenio i ja. Priznam, mislim da je to i normalno, nova znanja, spoznaje, novi ljudi, nova okruženja. I nemreš bit beton. Jer si samo živo biće. Čovjek. Nesavršen. A opet. čovjek
Ali, jedna stvar je ostala beton.
Uvjerenje koje mi kola žilama, uvjerenje koje mi kuca u srcu, uvjerenje koje me oblikuje kao jedinku.
Prezir, mogao bih čak reći i istinsko neshvaćanje svega onog što vuče na fašizam, na mržnju i nasilje, teror i progon onih koji su drugačiji.
Dugo sam toga svjestan, dugo je to u meni, ali, nekako mi se otvorila duša nakon 05.07.2025.
Znate onaj osjećaj kad danima tražite neki odjevni predmet, lutate dućanima, prodajnim centrima, boravite toliko vremena u garderobama da vas trgovci pitaju hinjenom ljubaznošću želite li možda prijaviti mjesto boravka u njihovoj garderobi. Pa konačno sretni i zadovoljni kupite taj komad robe, izađete sretni i zadovoljni iz trgovine i u sljedećem izlogu ugledate puno ljepši komad. Još k tome i jeftiniji. Naučio sam lekciju. Kupim i hodam ulicom poput konja s naočnjacima, ne gledam ni lijevo ni desno.
Pokušavao sam napisati nekoliko riječi o tome utjecaju koncerta na mene, kao jedinku. Pisao sam rukom, drapao papir za papirom, napunio košaru. I nikako složiti nekoliko rečenica. Odustao sam, i onda na X-u, naletim na status Vesne Rajnović, koja je u samo dva tvita uspjela reći sve ono što ja nisam nikako mogao sročiti.
I to je to. Otpravio sam, u sebi otpisao podosta ljudi. Jer jebo te patak, život je kratak. I nemam volje, ali ni trenutka razmišljati o tome zašto je nekom Za dom spremni blisko. Gubljenje vremena. A život je kratak.
Meni nije blisko, nije bilo nikad. Meni je tisućama kilometara daleko. I učinit ću sve da tako i ostane. Jer, postoje stvari preko kojih ja prijeći ne mogu, jer oduvijek bolujem od spondiloze. Kičma mi se ne savija. Ni pred kime. Čak ni pred onima koji štuju najveće zlo u povijesti čovječanstva i pokušavaju naći nesuvisla obrazloženja.
Jerbo, ja to ne pušim.
