Jučer se marširalo. Mimohodno marširalo. Jučer se letjelo. Mimoletno se letjelo. Jučer se plovilo. Mimoplovno se plovilo. Jerbo je jučer bila nešto ranija proslava Dana pobjede i kako se sve još zove taj dan. Vukovarskom avenijom stupali su vojnici, strogih pogleda, pozdravljali oštro i vojnički dok su stupali pored tribine na kojoj su paradu gledali uzvanici. Kako se to kaže, bio je tamo vrh države. Predsjednik i vrhovni komandant, predsjednik Sabora, predsjednik vlade, a Boga mi i ministri su spojili ugodno s korisnim, zasjeli ne bi li se malo osunčali i usput pozirali kamerama, nek njihovi u zavičaju vide ko je adžija. Koga treba ako do rata dođe, lovit za vezu da ti dijete ne ide na front.
Jerbo, kao što znamo, front i bojište, ni klaonica nije baš za svakoga. Više je to za sirotilju i bezveznjake, one koji su bezveze, pa su zaglavili negdje pod topovskom vatrom.
Bilo je tu svega i svačega, gledao sam fačice na tribini, bilo je tu finih egzemplara, generala koji su i nakon rata ostali junaci, ali crnih kronika. Bijo je i admiral Lošo u Titovoj uniformi, bijeloj ko snijeg, fićfirićki zafrknutih brkova na kraju, nema više brčića a la Errol Flyn, više je davao na barmena u bavarskim pivnicama nego na admirala. Novi model brkova je valjda radi nove dentijere, uklapa se u komplet.
Bilo je tu i svih koji se vole slikat, naročito na događajima s kojima baš i nemaju veze, ali spremno prisvajaju djelić zasluga na koji pravo nemaju. Bilo je i saborskih zastupnika koji se važno kurče pred kamerama, jerbo su osvojili parstotinjak glasova, pa su jako jako važni, čak i za obranu države. A važni su jedino sebi, obitelji, ljubavnicima i nekolicini vječitih grebatora koji dobro prolaze u životu jer im je pajdo osvojio parsto glasova na izborima. Oni nisu važni. Samo desnica ruka kojom glasaju jest.
Naravno, bili su tu i generali. Hrvatska vojska broji 34 aktivna generala, uz oko 16 tisuća profesionalnih vojnika. Usporedbe radi, SAD ima znatno manji broj generala u odnosu na broj vojnika, oko 12 generala na milijun vojnika, dok Hrvatska ima znatno više, oko 32 generala na 15 tisuća vojnika. Malo malo, pa hop, general.
Bio je tu i generalski zbor, ali nisu otpjevali ništa.
Vjerojatno su bili svi penzionisani generali, nema ih puno, samo 231. Bijo je tamo je i general Dalić, šef repstacije, član generalskog zbora. Generala Primorca člana generalskog zbora, nisam vidio. Onih dvije stotine trideset i jedan koji su umirovljeni, u vrijeme dok čekaju bogovske penzije, bave se politikom, fušem i tezgarenjem, a dobar dio njih i crnom kronikom. Svi se oni naguzili i gledali paradu. Bili su tamo i ostali časnici. Kad smo kod ostalih časnika, nisam uočio jednog pukovnika. Za njega nikako ne mogu reći časnik, ajmo reć, da je oficir. Nije bilo pukovnika Ive Sanadera. Pukovnika Art Garde. Ta Art Garda osnovana je u Splitu, u splickom kazalištu kojem je Sanader bio intendant, a nakon što se sve konsolidiralo oko te postrojbe, konačni broj gardista bio je osamnaest. Obilazili su ratište od Zadra do Stona, ratovali nisu, samo su obilazili i hrabrili vojnike u rovovima, govoreći da se ugledaju u njihovu hrabrost. Nakon rata, pripadnicima Art Garde dodijeljene su spomenice. Njih osamnaest. A ukupno je dodijeljeno pedeset i šest spomenica na ime Art Garde. Tipična hrvatska, domovinsko ratna priča. Nakotilo se ratnika u miru. Na jednog ratnika, dva okoćena.
Sanadera nije bilo, a mogo je doć. Jučer ga pustilo iz zatvora. Prijevremeno.
Jerbo mu je dopizdijo njegov status. Osuđen na dugogodišnji zatvor zbog pljačke i svih mogućih sranja koja je radio, dobio je ukupno osamnaest godina, pa onda malo zatvor, malo liječenje u toplicama, pa svako malo srkanje kave po Zagrebu. Čovjek pobudalio skroz na skroz. Više ni ne zna gdje je, jel u zatvoru, jel na slobodi. Pa da mu olakša snalaženje, sud je odlučio da ga pusti na slobodu, da više ne zamuckuje kad ga neko pita Pa dobro Ivo, gdje si ti?
Bio je i naravno, ministar Anušić. Ministar je to kojem, čini mi se je najbolje šutjeti. Jer kad ispali, zasere i šefa i stanicu. Pa se jučer pohvalio da je u ratu čuvao nekakvo skladište s tandžarom na ramenu, dvadeset dana nije znao da puščetina nema udarnu iglu. U tih dvadeset dana nije ni jednom obavio osnovnu vojničku rutinu, čistio osobno naoružanje. Pušku rastavljo nije. Čistio je nije. Ali je skladište čuvao oružjem. U hrvatskoj vojsci. Pa se mislim, da je sve to bilo tako, ali da je bio mobiliziran u tadašnju JNA, danas bi bio dvostruki heroj, jerbo su kao Hrvatu, pušku bez igle. Imao je Plenković već takvih ministara, nije Anušić prvi. Da nije bilo ljubaznog prolaznika koji je stisnuo gumb za pješake na semaforu negdje tamo u Americi, Dileja Filipović bi još čekao na semaforu i čekao da mu se upali svjetlo. Ovako, zeleno svjetlo mu je upalio Plenković, a crveno USKOK. U vremena dok još DORH-om nije kormanio Plenkovićev dečko, koji je isto bijo na paradi.
Nema smisla ponavljati brojke, jučer su, a i danas u sto navrata te brojke recitirane, koliko je bila duga trasa, koliko je sudjelovalo vojnika, koliko je preletjelo aviona, koliko haubica, koliko onih protuzračnih pizdarija koja uglavnom služe za paradiranje, a kad je situacija Hic Rhodus hic salta, onda naja. Nula bodova. Pa opizdi dron u sred Zagreba. Netočna je bila konstatacija da su Zagrepčani prvi puta mogli vidjeti dron, Anušićev Barjaktar. Jerbo, ako pogledate samo nekoliko rečenica prije, shvatit ćete da su Zagrepčani već vidjeli dron. Čak i u akciji. Ali ga nisu vidjeli ovi kaj su jučer stupali. A morali su. Čak su i plaćeni da ga makar vide, ako ne i sruše. Pa su se vjerojatno prije parade svi sjetili oko kamijona s dronom, da ga konačno vide. Možda se i slikali kraj njega. Ko zna.
Od brojki koje nisu rečene ni u prijenosu, ni u novinama, propuštena je samo jedna. Koliki je ukupni broj godina zatvora koji se skupio na tribini, naravno kad bismo imali funkcionalno pravosuđe. Ali mi pravosuđe nemamo. Mnogi od nas nemaju čak ni pravo suđe. Recimo Metalac. Iz Gornjeg Milanovca. Mnogi ga nemaju, jer je skupo. Mnogi ga nemaju jer je srpsko. A pravo suđe. A dobro bi ga bilo imat, makar radi onih trenutaka kad se počne pričati o pravosuđu, a vi zaudarite priču o Metalcu iz Gornjeg Milanovca, pa se onda prebacite na Stripoteku, Zagora i Texa Vilera iz Gornjeg Milanovca.
I mogu vam reći, da je to pravo suđe vrlo funkcionalno. Džezva traje godinama, tava je odlična, a tek lonci i rajngle…
Sve u svemu, parada je bila impresivna, vratilo u u vrijeme socrealizma, nekako sam se pomladio gledajući je. Sve je to lijepo. Lijepo pofarbani kamijoni. Nadrkana i ozbiljna lica onih kaj viriju iz onih rupa na tenkovima. Strogi pogled vojnika koji stupaju.
Paradu je završio, kako se to i doliči ratni guslar Thompson koji se sjeća što je bilo. Ali se ne sjeća svog ratnog puta. Pjesma se orila, kao najava na predstojeće dane podsjećanja što je bilo. A tih dana je u kolovozu na pretek.
Ali ja bi ipak da rata ne bude. Nek ta skalamerija tamo hrđa negdje u skladištima, što dalje od nas. Jerbo bi ljudi opet ginuli. A govna isplivala na površinu. Baš kao i nakon prošlog rata.
