Pero Guzo
Imali smo u školi Peru Guzu. Visok, pjegav, rumena lica, stupaste noge ikserice, a ogromno dupe ko da je nosio u ruksaku. Veliko, preveliko. Mi klipani smo na tjelesnom preskakivali kozlić u salto bez ikakvog problema, a Pero je nakon dobrog zaleta, s dupetom koje skače i trese se, zalijetao u kozlić i rušio ga.
Nikad od njega sportaša.
Ali, znao je sve o amebama, o diobi jednostaničnih organizama, Pitagorin poučak, kužio je i Saxon Genitive, o hrvatskim knezovima čudnih imena mogao je pričati satima dok je trpao u sebe sendviče od salame podriguše i gurao u usta tvrdo kuhana jaja koja mu je majka stavljala u torbu za užinu. Ali sport. To nije išlo. Sve dok se ja nisam sjetio da bi mogao biti dio moje ekipe u igri Trule kobile. Danima smo ga pripremali, pa kad je skočio na jadnike iz protivničke momčadi koji su se naprčili držeći glavu među nogama onog ispred sebe, kosti su pucale. Pero Guzo postao je tajno oružje.
Jer ko ne druka za Ajduka iz Splita, da Bog da mu se osušila kita.
Sreo sam ga danas na Bukovcu, sjeli smo u Stribor. Pio sam kavu i vodu s ledom, Guzo je srkao naravno, shake. Pero Guzo. Ostao je Pero Guzo. Sve je isto, sve zna, radi u nekakvoj dobroj firmi, napredovao je pristojno. Pričao mi je o makroekonomskim modelima, pokazivao slike djece, a te slike su me vratile u djetinjstvo, kao da gledam njega. Pametni pogledi, guzati, pjegavi.
Nisam ga pitao igraju li trule kobile, te svojim skokom zadaju završni udarac jadnicima koji su im protivnici. Ne znam kako, ali došli smo u razgovoru do Hajduka, valjda sam ja kriv, jer teško je sa mnom progovoriti više od deset rečenica da se ne spomene Ajduk. Jer ko ne druka za Ajduka iz Splita, da Bog da mu se osušila kita. Koliko znam, Peri Guzi se po tom mom kriteriju nije osušila kita, jerbo, on nogomet uopće ne prati.
Dok je glasno srkao ostatke shakea iz ogromne čaše, mljackajući mi je rekao da on to ludilo s tim nogometom ne doživljava. Ni malo. Pogleda me pametnim pogledom, nasmiješi se i upita me:
Ajde dragoviću, da te pitam, ti si se cijeli život grbio od posla, radio danima i noćima, mučio se. Po čemu nekakav dvadesetogodišnjak ili tridesetogodišnjak težak pedesetak miliona EUR-a, tip kojeg su jedva naučili kako da se lijepo potpiše na nekakvu majicu, predstavlja tebe? Ili mene? To što je Hrvat? Pa Hrvat je i eno onaj tip koji kopa po kontejneru ne bi li preživio. Oprosti, dragoviću moj, ovaj koji kopa po kontejneru nekoliku puta je bliže tome da predstavlja tebe, nego ovaj milijuner koji je prijavljen u poreznoj oazi.
Palim cigaretu, povlačim dim, dugo nisam čuo toliku Guzinu tiradu. Ali, valjda ga je taj shake udario u tintaru, pa nastavlja.
Možeš li mi reći, koliko uspjeh reprezentacije pridonosi porastu BDP-a? Plaća u realnom sektoru? Efikasnosti sudstva? Koliko će se škola izgraditi ako postanemo svjetski prvaci? Koliko će se vrtića napraviti ako budemo drugi? Hoće li sendviči koje dječica budu dobivala u vrtićima biti deblji, svježiji? Hoće li se ako pobijedimo Argentinu organizirati veliki vatromet na Baniji? Koliko kuća će biti izgrađeno donacijama tih milijunera.
I Dragoviću moj, još samo jedno da te pitam. Zašto se svečani doček reprezentacije ne organizira u Majskim Poljanama? Možda im dovedu i struju.
Pažljivo slamkom otare još nekoliko kapljica shakea, posrče glasno, nasmiješi se, pozdravi, zagrlimo se i odlazi, lagano njišući guzovima, svjestan mog zbunjenog pogleda.
A ja, Što ću ja?
Hja jebiga, napisati što mi je Pero guzo rekao.
