Pola života živio sam u nekoj drugoj državi. Ne, nije Australija, niti sam se vikendima vozio satima da bih bio na misi u nekom gradu u Kanadi. Nisam stajao nalakćen za šankovima u bavarskim pivnicama, niti sam nakon posla ispijao piva u engleskim pubovima. Živio sam, da prostite u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji. Skraćeno Jugoslaviji. Znate ono, šest buktinja jedan plamen… Ne znam jesam li ja, obzirom da sam pola života živio u drugoj državi, recimo, nekakav povratnik. Ko onaj neki Beljo, ili picmajstor Šušak ili onaj ćevapdžija što je imao mozak koji je vrijedio dvije marke po kili, Milas? Pa se taj ćevapdžija vratio u Hrvatsku s tri marke kapitala skrivenog u tikvi. Živio sam kako je lijepo i slikovito objasnila bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, iza željezne zavjese.
Željezna zavjesa
Imam dobro pamćenje, ali se ne sjećam gdje je točno bila ta željena zavjesa. Jedina željezna zavjesa sjećam se bila je na zagrebačkoj Koloniji na mljekarstvu, gdje su svako večer na kraju vremena spuštali željeznu roletu koja se uz ogromnu buku strmeknula niz one vodilice i zatvorila dućan. Možda je Kolindin tata imao takvu roletu na mesnici, a Kolinda se možda rodila u tatinoj mesnici, pa su spustili roletu, željeznu, da ljudi izvana ne gledaju kako se rađa ovakav biser. Pa je rođena iza željezne zavjese. Jedino su zajebali s imenom, svakako su joj trebali dati ime Biserka, a ne po pjesmi Zdenke Vučković.
Uglavnom, po dobrom se sjećam života iza željezne zavjese. Četiri shoppinga godišnje u Trst i Graz. Ostvario sam tada i veliki san. Mladenački. Želio sam motor. Pravi motor. I kupio sam motor, pravi motor. Kawasaki 900 Rickman. Kawasaki CR900. Radom preko Student servisa. Pa onda jurnjave u Trst na pizzu, hodočašće po kako se tada zvala, Evropi na sve moguće rock koncerte, gluvarenje pred Zvečkom, jurnjava Jadranskom magistralom. Završio sam i fakultet, malkice sam kasnio, pola godine radi samoproglašenog studijskog putovanja po Americi. I Ruti 66. Priznam, nikada zavjesu nisam vidio, osim one na zagrebačkoj Koloniji. Ali o životu iza te nekakve željezne zavjese čitam i danas. O njoj pričaju čak i oni koji su o trošku one države odlazili na studiranje van. Poput mlade mesarice s početka priče. A budimo iskreni, ići van na studije o državnom trošku, bilo je vrlo lako izvedivo, ako ti je tko od uže obitelji bio, kako se to tada govorilo, suradnik. Udbe naravno. Još kad ti je mentor od tih dana pa do danas Budimir Lončar, samo nebo ti je granica.
Iza željezne zavjese napravio sam i zavidnu poslovnu karijeru, putovao svijetom sretao ljude.
I onda je jednog dana uz glasan štropot željezna zavjesa pala. Žestoko, nezaustavljivo.
Strašna buka i onda jaki dim, ogroman dim od pada.
Dimna zavjesa
Željezne zavjese više nije bilo, ali dim od pada je ostao. Od samog početka. Željeznu zavjesu zamijenila je dimna zavjesa. Dim što je štipao za oči, ništa se vidjelo nije, Od samog početka. Samo su glasovi dopirali kroz gustu zavjesu od dima. Neki glas derao se Imamo Hrvatsku. Pa onda neki drugi urliče Hrvatska će biti bogatija od Švicarske. Pjesme što dopiru kroz zavjesu upoznaju me s činjenicom da od Stoljeća sedmog tu Hrvati žive. I sanjaju ovo, ovaj dim. Dim u kojem živimo. Jedno vrijeme dima nije bilo, jer, Spustila se gusta magla, ali ju je odnija đava, premda se u životu iza dimne zavjese mnogi nadaju da Opet će se gusta magla spustiti.
Navikli smo na taj dim, čovjek se na sve nauči i navikne. Generacije i generacije rađane su iza dimne zavjese, upravo kao što smo se i Kolinda i ja rodili iza željezne zavjese. Život iza dimne zavjese postao je realnost, ljudi žive, ma da više ni ne pomišljaju da je sve to samo dim. I priča o samostalnosti, gdje pola države pripada zadriglim pijanim ruskim seljačinama kojima rusi tepaju da su oligarsi. Mađarskim konjskim trgovcima, sumnjivim poduzetnicima iz bivših socijalističkih zemalja, Slovencima, Austrijacnima. Hrvatska lisnica odavno nije u hrvatskom džepu, nego u džepovima talijanskih, njemačkih, ruskih i kakvih sve ne banaka. Hrvatske šume odavno nsu hrvatske nego Pašalićeve. Hrvatski pašnjaci nisu vaši i moji, nego Pivčevi. Na njime stoke nema, ali ima bogovskih poticaja, koje im odobrava minstarka Marija Vućković, Bosanka. Hrvatska morska granica postoji onoliko koliko je mogu braniti dvije tri raketne topovnjače, a hrvatsko nebo je hrvatsko koliko su desetljećima dopuštali stari MIG-ovi, koje će sada zamijeniti stari Rafali. Čak dvanaest komada. U Ukrajini se dnevno ruši nekoliko puta više aviona svakoga dana. Hrvati više ne piju lijekove proizvedene u Hrvatskoj, Hrvati vrlo rijetko kupuju u hrvatskim trgovinama. Hrvati vrlo rijetko rade u hrvatskim poduzećima. Uglavnom u poduzećima kojima je vlasnik nekakav stranac. Hrvatima su ministri rođeni izvan Hrvatske. Hrvatima se organi vlasti biraju na biralištima izvan Hrvatske.
A imamo Hrvatsku.
A mi imamo Hrvatsku. Laura Covesi spominjala je dimnu zavjesu. Kao veliku lažu, zavjesu koja skriva lopovluk, pokvarenu politiku, pljačku, neznanje, zlouporabe u kojima živimo već pola moga života.
Trljam oči, pokušavam proniknuti kroz dim, kroz zavjesu. Ne ide. Pa razmišljam, otišli smo definitivno u pičku materinu.
Kad smo već u pički materinoj, bit će da je ovo sve skupa ipak samo pussy smoke.
Pičkin dim?
