Zašto?
Danas sam pio kavu. Ugodna atmosfera, kava dobra, cigareta imam dovoljno.
I onda, onako iz neba pa u rebra Dobro, zašto to radiš, zašto toliko neumorno pišeš?
Nisam razmišljao niti trenutak. Samo je poteklo iz mene.
Kako stoje stvari, HDZ će vladati sve dok moji unuci ne budu djedovi i bake. Pljačkati će nas i njih, bahato se cerekati, vrijeđati nas postavljanjem nesposobnih poluidiota ili kompletnih idiota u vlast. Gledat ćemo tipove čija je pojava uvreda za ljudski moral, čast, ponos. I oni će upravljati našim životima.
Oni se više ni ne skrivaju
Oni se više ni ne skrivaju. Prije su barem glumili. Više nema potrebe. Igraju otvorenih karata.
Sve to samo zato jer nemaju nikakvu protutežu. Oporbu koja nešto zna, koja ima ideju, mot, potez. Lopovima na vlasti se suprotstavljaju kokošari i pikzibneri iz opozicije. Šepavi mravi. A ja želim. Baš želim da mojim unucima bude pristojan život, što manje brižan, jer vremena bezbrižnog života i bezbrižne i vesele mladosti uživali smo mi. Oni više neće.
U Hrvatskoj je na žalost, sve politika, politika određuje sve, rukovodi svime.
U ovom trenutku u Hrvatskoj nema neke ozbiljne protuteže HDZ-u, a čini mi se da je u dogledno vrijeme i ne može biti. Donedavno vodeća opozicijska stranka SDP, raskolila se na dva dijela, po mom mišljenju, samo radi osobnih interesa dviju (da li samo dviju?) grupacija.
Te dvije stranke imaju samo jedan zadatak, bavljenje samih sa sobom. Političke stranke koje politika ne zanima.
Uvjeren sam da svaka vlast, bila lijeva, desna ili centar treba imati kvalitetnu oporbu koja bi konstruktivnim i dobrim prijedlozima i idejama trebala poticati i puhati za vrat vladajućima, postajući na taj način korektivni faktor.
Hrvatska u ovom trenutku korektivnog faktora nema, a sve to se direktno odražava na kvalitetu života građana.
Opozicija se bavi sama sobom. Najveća opozicijska stranka pretvorila se staničnom diobom u dvije stranke. Umjesto okrupnjivanja, oni se usitnjuju. Kakvu budućnost možemo očekivati od njih. Mislim da nikakvu, jer pokazuju svakog dana sve više znakove elementarne političke nepismenosti. Stanična dioba baš nekako pokazuje nivo njihove političke pismenosti.
Dvije je godine, osim ako se Plenkoviću ne svidi ranije, do izbora. Mi moramo znati. Već sada, na čemu smo. A ne znamo.
I zato sam napisao pismo. I poslao ga ne dosta adresa.
Pismo sam poslao angažiranim intelektualcima, ljudima koji znaju, čija riječ u društvu ima težinu, ljudima koji se ne boje izreći svoje mišljenje.
Poslao sam raznim ljudima, bez obzira na političku pripadnost. Odgovore na pismo trebao bih dobiti krajem tjedna, a odgovore na pismo objavljivati ću jedan po jedan, svaki dan jedan. Po abecednom redu prezimena.
Pa, pročitajmo pismo!
SDP je organizacija koja je nastala iz reformskog krila SKH, predvođena Račanom koji baš i nije bio reformist, ali je bio pragmatičan.
Ali što to točno znači? Partijski rukovodioci krajem osamdesetih dolazili su iz složenih organizacija udruženoga rada (SOUR-a), i to s visokih rukovodećih položaja. Kao takvi imali su golemo znanje koje je, raspadom komunizma, bilo lako primijeniti u realnom sektoru. Ljudi iz Rade Končara, Prvomajske, TPK-a, Jugoplastike, SAS-a i drugih giganata vratili su se u svoje profesije, te kao vrsni inženjeri, organizatori proizvodnje, u pravilu zaradili dovoljno za pristojan život u novim vremenima, za razliku od radničke klase koja tu šansu nije imala.
Ovo se, naravno, ne odnosi na vrh partije koji je generacijski odlazio, budući da je u unutarpartijskom frakcijskom sukobu s proljećarima partija ostala bez mlađega kadra, a na njihova mjesta došla je generacija koja je odlazila krajem osamdesetih godina.
Govorim o mlađim partijskim kadrovima koji su mogli još puno dati i koji su se povukli s političke scene raspadom SKH te se vratili svojim profesijama i okrenuli životu bez politike.
Tko je onda osnivao SDP?
SDP su osnovali društveno-politički radnici iz društveno-političkih organizacija. Pitanje je zašto. Razlog je prozaičan, osnovali su ga radi osiguranja vlastite egzistencije. Osnovali su ga zato što nisu imali kamo, jer sva njihova znanja, koja nisu bila praktična, nisu bila primjenjiva u realnom sektoru i novim okolnostima. U radnim knjižicama imali su žig sa slovima SKH te srpom i čekićem, zahvaljujući tome, nisu mogli dobiti posao, pa su si osnovali svoju političku stranku, a plaće su financirali naplaćujući najam opustjelih prostorija i nekretnina koje su naslijedili raspadom nekada velikog i bogatog SKH.
Postali su rentijeri.
Bili su tu Milan Bandić, Slobodan Ljubičić, Ivo Jelušić, Marin Jurjević, Mato Arlović pa dalje, mnogi poznatiji SDP-ovci iz radnih devedesetih.
SDP je nastao iz trećeg ešalona Saveza komunista Hrvatske, od onih društveno-političkih radnika koji su trčkarali i divili se vodećim političarima osamdesetih, nešto poput ovih iz Mladeži HDZ-a danas.
Dugoročno je najveći problem SDP-a taj što je nastao iz sitnobirokratskih struktura neradnika koji nisu imali neke radne obveze, a u skladu s tim nisu stekli ni velike radne navike, a ni neka znanja i vještine primjenjive u realnom životu. Njihov je zadatak bio da traju, da podilaze, da služe, da ne misle, da se ne ističu.
Da budu sve ono što je SDP danas, da budu bez boje, okusa i mirisa, samo da budu tu, prisutni kao rezervni igrač s klupe kada sukobi u HDZ-u dođu na tu razinu da je potrebno predati vlast nekome, kako bi se ti sukobi riješili unutar HDZ-a, te se s novim ljudima vratili na vlast, da bi ponovno radili sve ono što su radili i s onima prije njih.
Što je socijaldemokracija?
To je politička ideja urbanoga centra visokoobrazovane djece iz radničkih familija koji laprdaju o antifašizmu i radničkim pravima dok se prejedaju u skupim restoranima do kojih dolaze skupim vozilima, a koji misle da su to zaradili svojim trudom, a zapravo je riječ o trudu njihovih roditelja, koji su im krvavim radom riješili dobro obrazovanje i stambeno pitanje, da se danas mogu baviti politikom i laprdati o pravima ljudi koji im se u suštini gade.
Jeste li vidjeli nekog od djece iz crvene buržoazije da šeta tvornicom, među radnicima? Vidjeli ste ih kako se slikaju po restoranima, s čašama vina u ruci, ali da se slikaju s ljudima u plavim mantilima, to niste niti ćete vidjeti.
Radnici žive ondje gdje je niža cijena nekretnine, daleko od centra, a podrška socijaldemokraciji opada baš od centra prema periferiji. U centru Zagreba SDP-a gotovo da i nema. Potisnuo ga je MOŽEMO!
Na kraju, koja je razlika između SDP-a i HDZ-a?
Pa samo u tome što se SDP-ovci ne plaše javno izjaviti da su protiv zabrane pobačaja i što se ne plaše javno izjaviti da su za prava LGBT+ zajednice.
Samo je to razlika.
To su moja razmišljanja o SDP-u. Naravno, svatko od nas ima svoje mišljenje. Mene, svakako, vrlo zanima mišljenje drugih, mišljenje ljudi za koje držim da su pametni, odgovorni, svjesni situacije u kojoj se nalazimo. Angažirani intelektualci.
Pa da postavim pitanja:
- Zanima me što je po Vama socijaldemokracija u Hrvatskoj danas?
- Zanima me treba li ovom društvu socijaldemokracija uopće, osobito ovo što nazivamo socijaldemokracijom.
- Zanima me Vaše mišljenje o opravdanosti postojanja ovakvog SDP-a i ovakvih Socijaldemokrata.
