Često se pitam, a odgovora nikako naći. Priznam, nisam nikog pitao za pomoć. Pokušavam mozgati sam. A ne ide mi. Ili sam slab na mozgu, slab po pitanju mozganja i logičnog razmišljanja, ili sam uistinu nesposoban za bilo što. Čak i za dokučit odgovor na pitanje koje me muči.
Nisam ja Bertold Brecht pa da se u, Pitanja radnika koji čita pitam, Tko je sagradio Tebu i njenih sedam dveri. U knjigama zapisana su imena kraljeva. Zar su kraljevi vukli kamenje?
Životi običnih ljudi, onih koje srećete na ulici, u tramvaju, na semaforu dok kratite vrijeme kopanjem nosa čekajući zeleno, svi oni imaju nekako, u grubo rečeno, slične živote. Strukturirano slične.
Završene nekakve škole, nebitno je, kao što je i za pitanje koje me muči, kakve su škole završili. Koliko su škola završili. Svi oni rade, ujutro žurnim korakom odlaze na posao, neki od njih prije posla brzog koraka nose dragocjeni zamotuljak iz kojeg vire samo dva anđeoska oka i maleni nosić, ostavljajući dijete u jaslicama, kasnije vrtiću, a s vremenom djeca će uz neprekidnu strepnju roditelja ostajati sama kući i odlaziti u školu sama.
Na poslu, barem kod većine, muka, problemi, loši odnosi, vječito nezadovoljstvo plaćom, načinom na koji se prema njima odnosi poslodavac, kurvin sin koji je uvijek nepošten, povazda favorizira nekog drugog, nikad doći red na njih. Plaća, poslovično mala, jerbo, plaća je uvijek premala, pa ma koliko ona bila. Plaća je mala i budalama koje su se dokopale plaća koje nekoliko puta nadmašuju realnu plaću koju bi ostvarili svojim sposobnostima.
Pa onda, odriči se svega, štedi. Štedi, samo štedi, jedi ostanjke, kupuj robu na Temu, prije toga na placu, prije toga u Konjščinskoj, kupuj jeftinu hranu, mesno smrznuto barem trideset puta, uvezeno tko zna od kud, nema kina, nema kazališta, jerbo moraš platiti stanarinu nekakvoj babi kod koje si podstanar, a i spremiti neku lovu kao polog za ostvarenje životnog sna, kupovine stana. Ma i ne baš nekog stana, dvosobnog stana sumnjive kvalitete u nekakvom naselju čudnog imena, jednom od onih koja rastu i cvatu dvije helikopterske stanice od centra. More, ako nisi odozdo, slabo viđaš. Djeca su ti prozirne kože, mora nisu vidjela dugo, ako i odeš na more, to je tjedan dana u nekakvom, pederski nazvanom apartmanu studiju, iz kojeg se najradije ne bi micao, jer čim promoliš nos na cestu, nude ti kuglice sladoleda po nekoliko EUR-a, a ona dva anđeoska oka željno gledaju u šarene hrpe sladoleda naslagane u vitrini, na plaži moraš ležati na ružnim Pevex plastičnim ležaljkama najam kojih košta cijelu tvoju dnevnicu. Ne daj Bože da na plaži tko ožedni.
Pa onda dođe jebena jesen. Djeca narasla, hlače koje si im kupio proljetos, sada su im bermude, noga ko peraja, a škola počinje. A i zimnicu bi nekakvu trebalo napravit. Pa kako?
I tako, iz godine u godinu, kolotečina preživljavanja postaje way of living. Drugačije i ne znaš živjeti nego spajati. Kraj s krajem. I život ti prolazi. U stiskanju, preživljavanju, pokušajima da barem djeca ne osjete koliko si bezuspješan u osiguravanju života, normalnog života, onog života koji blješti u reklamama na televiziji, u razno raznim emisijama. Životu polusvijeta koji pokazuje torbice za koje ti radiš pola godine, da bi jebem im mater, na ekranu sutra imale drugu torbicu, još skuplju. Godine prolaze, uspio si nekako, uz debelu pomoć roditelja sklepati novac za neki stan, svjestan da ćeš ga otplaćivati cijeli život, da ćeš svaki mjesec ostati bez dobrog dijela plaće koji će odlaziti na otplatu rate kredita. Ali nije ti teško, navikao si, na to, zar ne? Jer, drugačiji život i ne poznaš, osim stiskanja remena. Krvničkog.
Priznam, takav život nisam imao, hvala Bogu. Pa možda zato i ne znam odgovor na pitanje koje me muči.
I svakog dana se pitam, uvijek iznova, kad sam ja to prespavao, koji dio svog života sam prespavao, dio u kojem su u društvu nastali truli bogataši? Nema veze niti škola, niti spol, niti nacionalnost. Nema. Samo trulež. U bogatstvu.
Kako običan čovjek može sagraditi kuću koja se prodaje za dva miliona EUR-a? Kako je do stana došao tip koji u jebenom Podsusedu prodaje stan za pola miliona EUR-a? Pola miliona EUR, za stan u Podsusedu. Podsused, pa jel vi znate gdje je to? Pola miliona jebenih EUR-a.
Dobro sam zarađivao, ostalih primanja imao nisam, naprotiv, uvijek sam pazio da moji suradnici dodatna primanja nemaju. Da su im ruke suhe. Da nema kremice za ruke. I da sam od svoje plaće izdvajao svaki mjesec tisuću EUR, ej, tisuću EUR na stranu svaki mjesec, samo četrdeset godina bi mi trebalo za uštedjeti za jebeni stan u jebenom Podsusedu.
I sve je super i sve je za pet. Nikom ništa nije čudno. Osim valjda meni, koji se pitam, pa kako? Nije čudno ni ekipi iz Gajeve 30. Njima ništa nije čudno, ne diraj im u Plenkovića, ostalo može. A opet, rečeni Berhold u istoj pjesmi kaže: Svakih deset godina novi velikan. Tko plaća troškove?
Možda je ipak u tome odgovor. U odgovoru na pitanje Tko plaća troškove?




