U školi smo imali tipove. Možda je izraz tip prejak, posve neadekvatan, dakle, da se ispravim, u školi smo imali bezlične ljigavce, upravo kao što ste i vi dragi čitatelji imali pokojeg. Likovi koji su s neskrivenim zadovoljstvom prijavljivali markirante, čak i onoj ćoravoj babi iz biologije koja dalje od druge klupe nije vidjela. Likovi koji nikad nisu u parkiću pred Ekonomijom nakon nastave otpili gutljaj nekakvog crnjaka iz flaše vina kupljene od jedva skupljene love, likovi koji su markirali zajednička, grupna markiranja. Pa su ljigavo ostajali sjediti u razredu. Nikad se nasmiješili nisu, nikad vica razumjeli nisu, nikad nisu ni znali ispričati neki vic. Ali su naizust znali nabrojati sve rijeke i rječice što se ulijevaju u Amazonu. Svaki njihov pokušaj nekakve šale, meni je izgledao izvještačen, bolesno neiskren, nevješt. Pa su njihove šale izazivale zbunjenost, a s vremenom i gađenje. Oni i danas žive svoje šuplje živote, kaj ja znam, valjda su zadovoljni. A nitko ih ne voli osim mame. Čuvajte dragi moji majke i brinite za njih, kad one odu, neće vas imati tko voljeti.
E, od takvih likova sastavljeno je vodstvo ove države. Ovih dana najmoćniji čovjek države, predsjednik Vlade, upro je sve svoje talente, svu bezobraštinu, svo pomanjkanje kućnog odgoja, svu neiskrenost (da ne kažem laganje), ogromnu sposobnost izvrtanja činjenica u obračunu sa svima i svakime. U tu bitku uključio je i svoje pajace koje paušalno nazivamo ministrima, likove koje sam, upravo kao što sam i njega opisao maloprije. Kažem opisao maloprije. Ali ne baš sve, jerbo osim tih ima u Vladi i tupana samo takvih. Koji ništa nabrojati ne bi znali. Jer su tupi. Manjkavo školovani, ideološki zatupljeni, skučenih pogleda na život.
Cijela ta vladajuća kamarila, zajedno s predsjednikom Sabora, parlamenta svih građana Hrvatske, upregnula se u rat, rat protiv svakoga koji ne misli isto. Upustili su se u rat i s nekakvim šlager pjevačem koji za sebe tvrdi da je roker, a rokerom je prestao biti odma čim mu je izašao prvi album.
Čak se i predsjednik Sabora, hrvatskog parlamenta upustio u baljenje i gađenje, a premda mi je poznat njegov politički credo, nisam to očekivao, ne od njega, nego od funkcije koju obnaša. Ali pao je u afan nacionalizma. Iznenadilo je jer ipak, u parlamentu, pod njegovim vodstvom, sjede, iako ne baš uvijek, predstavnici svih Hrvata, izabrani na izborima, pa poštuješ sve zastupnike koji su izabrani.
Upravo kao što je na izborima izabran i saborski zastupnik koji je tek nakon toga izabran za predsjednika Vlade. Rukama zastupnika, ne građana.
Dakle, njegov izborni kapital u idealnim uvjetima je 150 glasova, možda i 151, ovisno i karakteru izabranika. Naravno da ne postoje idealni uvjeti, naročito ne u Hrvatskoj, gdje je sve jako daleko od idealnog, osim naravno u trenutku kad slušamo njega, princa obmana, kralja skrivanja činjenica. Onda je Hrvatska Zemlja meda i mlijeka.
Priznam, ni malo me nije začudila odluka premijera skrivenu kroz muljevitu formulaciju Vlada preuzima doček rukometaša. Iskreno začudila me relativna sporost, trebalo je čak nekoliko sati do te objave. Jer prilika ugrabiti koji poen popularnosti na štetu morala i poštenja, prilika je koju Andrej ne propušta. Zakucava. S mjesta, s leđa.
Rukometna reprezentacija Hrvatske, momčad za koju navijaju svi Hrvati, valjda do sada, ostvarila je nekakav uspjeh, treće mjesto u Europi. Realno, uspjeh je to kojem se prvo veseli 16.500 registriranih rukometaša, pa onda i njihove obitelji. Slobodan sam primijetiti da osim trećeg mjesta na takvim takmičenjima postoje i prvo i drugo mjesto. Ima i četvrto i peto i tako dalje.
Dakle, Hrvatska je završila na trećem mjestu, ostvarila je realno osrednji uspjeh, izazivajući delirij Hrvata, podnapijenih pivom, poticala se atmosfera nadrkavanja javnosti na pobjede a ona je vladala desetak dana. Rezale su se žile, glasnice su pucale, a da pri tome devedeset i devet posto tih navijača i obožavatelja rukometa ne bi znalo nabrojati više od pet rukometnih klubova u Hrvatskoj. I ja sam trenirao rukomet davno, u Medveščaku, u vrijeme cara svih careva, Zlatka Žagmeštra. I vaterpolo. I znam da nikada, a bilo je to zlatno vrijeme rukometa, nitko od šire javnosti nije isto tako znao nabrojati više od pet klubova tada vrlo jake lige.
Jer, realno, radi se o sportovima kojima se bave rijetki entuzijasti, spremni na teška odricanja, za koja se svekolikoj javnosti jebe živo. Osim kad dođu dani nekakvih prvenstava, kad se pod vrlo striktnom kontrolom politike državni vrh pokušava zahvaljujući gluposti naroda i uspijeva pecati posve nezaslužene bodove popularnosti. Koji kurac ima s rukometom ovih dana, a bojim se i inače ministar Glavina, koji jest i ministar sporta, a rukometaši mu igraju vani jer doma nemaju uvjete, a istovremeno turizam mu baš ove godine i nema perspektivu. Prvenstveno radi katastrofalne politike Vlade u kojoj ničim kriv, sjedi.
Premijer Plenković osobno, postigao je velike rezultate, tridesetak ministara moralo je otići radi pljačke.
Grupa, da nema prvenstva Europe, široj javnosti uglavnom nepoznatih mladića koji svoje karijere nipošto ne vide u Hrvatskoj, koji igraju u drugim državama jer tamo imaju bolje uvjete, ti mladići postaju idoli nacije. Politički manekeni sporta koji je kod nas zanemaren. Manekeni uspjeha, ali ne hrvatskih klubova nego nekakvih mađarskih, njemačkih. Njihov uspjeh, ako je treće mjesto tako velik uspjeh, znači puno samo njima, jer bi mogli dobiti unosnije ugovore u mađarski, i njemačkim klubovima. Što uspjeh reprezentacije znači klubovima koji se muče u neimaštini, ovisni jedino o dobroj volji sponzora?
Mladići koji možda i vole Hrvatsku, ja nemam nikakav metar koliko tko voli Hrvatsku, postaju ideal ljubavi prema Hrvatskoj. Svi mi, mi koji živimo u Hrvatskoj, državi koju volimo, državi koja nas je sto puta prevarila i opet će, ali je ipak volimo, a koji smo podržali odluku da u Zagrebu ne nastupa Thompson, jer su nam u živom sjećanju ostala ustašizirana divljanja u centru grada, proglašeni smo mrziteljem svega što je hrvatsko?
Osvojio je prvo mjesto u inflaciji u Europi. Prvak Europe u inflaciji. Sportu koji svakako zanima puno više obične Hrvate nego nekakav nogomet koji se igra rukama
Mrziteljima Hrvatske proglašavaju nas oni koji uopće ne žive u Hrvatskoj, ako ipak, žive u njoj, žive samo zato jer je potkradaju, a kad zagusti, izvade iz džepa drugu putovnicu i veselo nam mašu iz obližnje BiH.
Premijer Plenković osobno, postigao je velike rezultate, tridesetak ministara moralo je otići radi pljačke. Ministre i državne tajnika vodali su u zatvor, sapete u špange ko što volove na sajam u Gudovcu vode.
Postoji li koji predsjednik vlade kojem su, brojčano dvije vlade u punom sastavu morale otići radi kriminala ili prometnog ubojstva?
Ne postoji.
Premijer Plenković ostvario je veliki uspjeh o kojem skromno i samozatajno ovih dana šuti. Osvojio je prvo mjesto u inflaciji u Europi. Prvak Europe u inflaciji. Sportu koji svakako zanima puno više obične Hrvate nego nekakav nogomet koji se igra rukama. Sportu kojim se bavi malo manje od četiri miliona Hrvata. Inflacija je narodni sport. A mi smo prvaci Europe. Zaslugom Andreja Plenkovića. Ne mene, niti vas. Nego njegovom zaslugom.
Premijer Plenković postigao je uspjehe na svim poljima i djelatnostima kojih se primi. Evo na primjer, službene liste čekanja (izvor: liste.cezih.hr) pokazuju da u nekim županijama (npr. Sisačko-moslavačka, Splitsko-dalmatinska) čeka se i do 260–270 dana na MR mozga ili koljena. Ni malo ne želim umanjiti njegov uspjeh na tom polju, ali valjda pogledati rezultate glasanja u tim županijama, pa da se shvati da tamo MR mozga i nije previše potreban. Pa neka im njihovih lista.
Dok se cijela Vlada, družina s premijerom i dvadeset ministara, koji mjesečno vuku bruto plaću oko 150.000 EUR mjesečno zabavlja ratom s nekakvim Miletom, koji karijerno pamti bolje dane, one dane kad je bio roker, a ne šlager pjevač, navedeni, a i mnogi drugi uspjesi samozatajnog Andreja Plenkovića prolaze ispod radara.
Kopanje po kontejnerima, nedostupnost lijekova, liste čekanja, mizerne mirovine, nekvalitetno školstvo, ogroman i skup državni aparat, nekakve županije s armijom zaposlenih (nisam rekao da rade), vrijeđanje i omalovažavanje će se nastaviti.
Nastavit će se zloupotrebom sporta. Sport bi trebao biti vlasništvo sviju nas, naročito reprezentativan. A dugo već nije. Sport bi trebao biti ponosno vlasništvo naroda. A kao što nam je sve oteto, otet nam je i sport. Predan u ruke mafije, političke i kriminalne u sprezi.
U Hrvatskoj je sport vlasništvo HDZ-a, do zadnje pore. Jeste li kada vidjeli sportaša ili momčad koja na pobjedničkom postolju u njima najvažnijem trenutku u karijeri, sluša himnu spuštenih ruku. Bez ruke na srcu? Sve dok bude tako, bit će to samo sportaši HDZ-a i reprezentacije HDZ-a.
A tko je sve u HDZ, kakvih tamo ima, e Bože me sačuvaj.
Ali oni imaju Hrvatsku, pa što ne bi i represtaciju?
