Tek izašlo Sunce blještavo je obasjavalo obronke Medvednice, činilo mi se da su neprirodno blizu. Gdje koji bijeli oblačak.
Studeno je. Hodam brzo, nigdje nikoga, samo ja u vječitoj tišini. Stotinama put prijeđen put. U daljini nazirem dobro poznatu ploču i cvijeće. S desetak metara mogu jasno pročitati njihova imena.
Majka i otac. Usporio sam korak, prilazim polako, kao da se šuljam, da ne remetim njihov mir.
S groba čistim iglice bora koji raste tu, na par koraka. Stojim, u ruci vrećica sa svijećama. Ne palim ih. Samo stojim. I pričam im. Danas, odmah nakon što ih pozdravim, odlazim na put. Odlazim u njihovo misto, tamo doli uz more. Znam da mami nije pravo, dolje bi moglo biti hladno, prehladit ću se. Pričam da moram, jer imam majstore na kući. Polako pričam što će majstori raditi. Kao da vidim očev zadovoljan osmijeh koji govori Znao sam ja da ti to nećeš zapustiti.
Gledam u napise na ploči, u njihova imena, u datume, proživljavam njihove zadnje trenutke, po tko zna koji put sam ovdje, kod oca i majke. A još uvijek, vrlo često primim mobitel, i nazovem. Očeva slika, majčina slika traju dvije ili tri sekunde. I onda onaj piskutavi zvuk. I metalni ženski glas Birali ste broj koji se ne koristi.
Broj se ne koristi. A opet, tu su. Palim svijeće, mrmljam riječi pozdrava, govorim da ću se vratiti uskoro, da ne brinu. I ne, neću se prehladiti.
Magla se mijenjala sa Suncem. Sam na cesti, gdje koji auto, kilometri ostaju iza mene, onda majčin glas, Spavala sam, gdje smo?
Spuštam se prema Maslenici, kroz procijep u brdu ukazuje se prekrasan pogled na Rovanjsku. Kao da će automobil sletjeti ravno u more pred Rovanjskom. I očev glas, Uvijek mislim da makar samo radi tog pogleda na Rovanjsku vrijedi ići doli.
I sada ga nema. Već dugo ga nema. A opet, evo govori mi. Da se samo radi prekrasnog pogleda na Rovanjsku vrijedi uputiti doli.
Znao je stari što vrijedi…
