Namjerno sam odabrao ići u najdalji dućan. Da malo prošećem selom. Rezidba je za danas gotova, naradio sam se bogovski, pa sada malo procunjati selom, vidjeti ima li što nova. A u selu nema nikoga u ovo predvečerje. Kao ni bilo koje predvečerje. Nema ni pasa. Nema ni govna od pasa. Nikoga za sresti, bacit koju ćakulu. Kad bih malo brže hodao, mislim da bih jedino sam sebe sreo. Nikog drugog.
Kraj svijeta nalazi se odmah tu, dva tri kilometra od zadnje kuće u selu.
Ulazim u birtiju, u centru je sela, na rivi. Dvadesetak stolova koji se popune samo kad Hajduk igra, pa se gleda utakmica psuje, lovi za glavu, da bi već, sad u pravilu, nakon po ure utakmice počeli izlaziti iz birtije uz psovke. Dežurnih budala u birtiji još nema, sad će im vrijeme. Tri tipa za koje sam oduvijek dvojio jesu li majmuni, amebe ili bilo što drugo, obično sjede za stolom i čekaju da im se pojavi guru. Guru je inženjer strojarstva u mirovini, koji je s godinama usmenom predajom postao diplomirani. Glup ko da prostite trokurac, ali zato vrlo ponosan na svoju glupost. Pa govori prosječnom glasnoćom od sto decibela. A dežurne budale gledaju u njega kao u božanstvo i gutaju budalaštine koje on sipa ko da je Niagara.A laže ko da je on učio baruna Munchausena poslu koji ga je proslavio. Jučer je sam porezao sto dvadeset velikih maslina. Ondak se jedan od dežurnih budala, e a taj je svjetski čovjek koji je u ranoj mladosti zaglavio na baušteli negdje pokraj Kolna, a tamo dočekao i mirovinu u svojstvu građevinskog konobara, nadoveže na diskusiju Munchausenovog mentora. Naravno, i on dere sto decibela, što si glasniji to si pametniji. Da bi svojim riječima dao na važnosti u svakoj rečenici on pojebe Iruda.
Ja se bojim. Strah me je. Nigdje nikoga danima. U maslinama samo veprovi i ja, pokoja zmija, znam da su tu, ali još se ne pokazuju. Na cesti nikoga. Njanci jednu riječ ne progovorim cijeli dan. U birtiji intelektualna krema s kraja svijeta. Kakvih sam sve čudesa čuo ovih dana, bojim se da je i glupost prelazna. Morti je to zarazno.
Došla su sad i dva gologuzana, tipovi koji me godinama žicaju barem sto kuna, a kuna više nema, a kako će me od srama pitati trinaest Eura. Pa pitaju pedeset. Svaki. Nikako naučiti da ja nisam crkva u kojoj će se Bogu moliti. Pitali me prvi dan, čim sam došao, valjda od straha da ne potrošim pare koje njima pripadaju. Odgovor uvijek isti. Ali nema veze. Pitat će oni opet. Sjeli su stol do mene u kut birtije. Naručili pivo i pričaju o biznisu. Pokušavam razabrati kraj ovih koji se deru. Idem im izgleda fantastično. Ko Martini Dalić. Neki veliki poslovi su u pitanju. Jebemu mater, samo meni ne ide. Tužno je to.
Sutra zove kišu. A ja volim bit u masliniku. Gledat masline, pričat s njima, one ne govore ništa, samo šuškaju granama što ih njiše vjetar, milovati ih pogledom, tepati im. A bit će kiša. Ali umene kabanica. Pa ću ipak gledati kako kišne kapi udaraju u listiće maslina i slijevaju se na zemlju. Slušati štropot kišnih kapi o kapuljaču kabanice.
Možda i pokisnem, ali mislim se, i to je bolje nego da poglupim…
