Pažljivo otvaram bočicu tinte koju sam izvadio iz kutije. Vrhovima prstiju, blago, pazeći da se ne uprljam tintom. Poklopac okrenut prema gore, odlažem na komad papira. Njuškam. Miris tinte…
Jedan od mirisa moga djetinjstva. Jedan od mirisa koje ću pamtiti cijeli život. Miris koji me prati od najranijih dana do danas. Sjećam se kako je moj otac punio svoje nalivpero. Sjećam se poklonjenog zeleno crnog Pelikana kojeg mi je poklonio na početku petog razreda. Sjećam se uprljanih ruku dok sam učio kako se puni nalivpero. Smješkam se, vraćam se u mislima u bezbrižne i lijepe dane. Dane u kojima su sve moje brige bile brige mojih roditelja.
A njih više nema…
Pažljivo, skoro pobožno uzimam svoj Mont Blanc Meisterstuck 149, mrcinu od nalivpera, debelo nalivpero koje taman pristaje u moje velike šake, poklon roditelja nakon upisa na fakultet. Uranjam ga u bočicu polako, usisava tintu. Kada je napunjeno, odvrćem za jedan krug, da nije napunjeno skroz do vrha. Brišem nalivpero, nema ni traga tinti. Još jedan uzdah, dubok, opojni miris tinte… Zatvaram bočicu.
Uzimam nalivpero, pišem. Tiha škripa pera na glatkom papiru, gledam mokar trag koji ostavlja. Ostavljam papir da se tinta posuši.
Jedan je to od rituala koje radim redovito. Jer pišem nalivperom, uvijek. Bez iznimke. Plava tinta, nalivpero, nadrljan potpis, urednim rukopisom napisana bilješka. Nema veze. Na desetine tisuća ispisanih stranica, nervoznih žvrljotina narisanih za vrijeme teških sastanaka, patkice, apstraktni crteži nastali dok razmišljam u sebi Pa što ovaj tu sere, kad će biti gotovo?
Jedino što je stalno, nalivpero jest. Ne pišem onim olovkama na tabletu, ne pišem ni onim malim stylusom koji čuči u mom mobitelu. Samo tinta. Samo nalivpero.
Imam cijelu kolekciju nalivpera, imam i onih modernih, na patrone, imam i klasična. Svako od njih ima neku svoju priču. Ali Meisterstuck… Moje blago…
On bi mogao napisati svoju knjigu. Kada bih ga barem moga pustiti da piše. Da piše što mu se prohtije, da piše ono što je sve napisao, ljutito, odmjereno, neotesano, nježno. Krasopisom, nečitko, nadrljano na brzinu, uredno. Da crta žvrljotine, da živčano križa cijele redove i iznad napisanog napiše kako bi trebalo biti.
On je moj pratilac cijeli život. Koliko ljudskih sudbina, koliko potpisa na dokumente koji su odrezivali ljudske egzistencije, koliko potpisa na papire koje su ljudima činili sretnim. Koliko potpisa za koje sam barem jednom u životu zažalio.
Bio bi to dobar dio mog života pretočen u riječi ispisane plavom tintom. Plavi mokri tragovi na papiru. I brižan pogled koji pazi da se sve osuši. Sjajan, crn, savršeno očuvan.
Jučer sam išao puniti nalivpero. A tinte je premalo za veliko pero. Jedva sam nalio nekoliko kapljica tinte.
Danas sam se upustio u potragu za tintom. Poput Potjeha u potrazi za istinom. Potjeh u potrazi za tintom.
Obilazim papirnice, naslagani nizovi kemijskih olovaka, flomastera, svih mogućih čudesa za pisanje. Ali tinta. E to ne drže. Neke od njih mi nude tuš, jer Pa to Vam je isto. Razrogačenih očiju gledam. Nemaju je čak ni u pošti koja drži svakakva čudesa, ali pisma i pakete ne dostavlja. Sumnjičavi pogled trgovkinja, procjenjuju me jesam li možda neki čudak.
Jer, tko danas kupuje tintu? Valjda samo čudaci. Konačno, u Mulleru, stisnuta u kutu, skoro nevidljiva, bočica tinte. Provjeravam jel plava. Jest. Jer crnom nikada ne pišem.
Sjedim, sobom se iz otvorene bočice širi opojni miris tinte, uspomene lete. Meistersuck je nahranjen, a to je važno.
