Mala i neugledna birtija kraj starog placa u Dubravi. Mrlje od tko zna kad prolivenih gemišta na stolovima, prljava stakla, kroz koje se vidi treperavo svjetlo na nekakvom kiosku. U zraku kiselkast miris alkohola, miris neopranih tijela, cigareta. Toplo je. Pa se mirisi lijepo miješaju, sljubljuju se. Konobarica pepeljare ne prazni, Bog daj da donese neloše gemište na drugi ili treći poziv, jer joj se na mobitelu događa nešto strašno važno.
Sjedimo nas dvojica sami. Politrenka vode i politrenka vina i bačvaste čaše. Tko zna koja je runda po redu.
Čovjek mojih godina, ćelav, kratka brada, pali cigaretu i hrapavim glasom dok mu se miris cigareta miješa sa zadahom koji daje na ispijene gemište, priča priču.
Dugo bi trajalo pisanje, naročito nakon toliko popijenog vina.
Pa da prepričam. Čovjek je ponzijoner. U svom poslovnom vijeku bio je ugledan, poštovan. Onda ga je sjebalo. Nakon istrage od tri godine, dobio poziv na sud. Ej, ne na sud, nego na Županijski sud. U Zagrebu! Kao pravi krimos.
Sudi mu se zbog nanošenja štete poduzeću. Od sto hiljada kuna. Na Županijskom sudu, sudnica do Sanadera, sudnica do Čehoka. Iznad njega se sudi Protegi. Kongres kriminalaca na sudu. I kokošar od stohiljadakuna.
Prvo je ročište, ocvala, staroj vrbi nalik državna tužiteljica dokazuje nedokazivo. Dokazuje to preko kurca. Vještak sjedi i čeka da bude prozvan. Dopizdilo mu čekanje dva sata, pa pita, jel je on slobodan. Naravno da je. Odlazi a da riječ beknuo nije. Moj sugovornik nakon što je potego dobar cug iskazuje meni u tom ćumezu, da je njegov advokat želio ispitati vještaka, sutkinja nije dozvolila, nego ga je pustila.
[block_content id=”68129″]
Tužna i ocvala vrba iz rasadnika u Gajevoj zadovoljno kima glavom. Onda iskaze daju svjedoci optužbe. Svi oni iskazuju upravo ono što se i dogodilo, što će kasnije u svom iskazu iskazati i on. Saslušanje svjedoka gotovo.
Sutkinja poziva predstavnika preduzećeta za koje tužna vrba iz rasadnika u Gajevoj tvrdi da je oštećeno za sto hiljadarki. Kuna. Predstavnik kaže, poduzeće od optuženoga nema nikakva potraživanja. Vrbi oči ispadoše iz duplji. Procvili, mi to moramo imat na pismeno. Tip vadi i napisano. Što je bolje nego na pismeno, ali koza ne razumije.
Sjeda ovaj iz poduzeća, a sutkinja kaže da prekida raspravu, slijedeće ročište bit će za mjesec dana. Staje i diktira u tastaturu zapisničarki: Ovaj Sud ne nalazi za potrebno ispitati svjedoke obrane.
Ovaj moj nalijeva gemišt, oči mu iskočile ki fildžani belji mi se u lice i unosi, kao da sam ja sutkinja.
Ej, jebojojpasmater, sudi mi se od jedne do deset godina zatvora, a koza ne dozvoli ispitivanje svjedoka obrane. Di to ima? Serem joj se na diplomu, čast i na moral.
Nakon dvanaest ročišta, godinu dana suđenja, ulaze u sudnicu, ona s vrata, Ne morate sjesti, čitamo optužnicu. I drapi mu godinu dana zatvora. Pravog. Zatvora s kenjanjem u čučavac i trpanjem kad padne sapun u kupaoni. Bey saslušanih svjedoka. Uz pisano očitovanje poduzeća koje cijelo vrijeme tužna vrba i koza sutkinja nazivaju Oštećenikom, a poduzeće je dva puta moralo dati očitovanje da nema štete. NI potraživanja. Sve to na Županijskom sudu u Zagrebu. Republika Hrvatska. U trenutku presude već EU.
Ondak žalba Vrhovnom sudu. Nije dugo čekao na poziv.
Točno dvije godine od predaje žalbe. U dan.
U međuvremenu se čovjek raspadao, ostao bez posla, prodavao televizore i kompjutore iz kuće da može platit advokata, svako ročište tri soma kuna.
Na Vrhovnom sudu tepisi s visokom florom, ovaj moj se smije dok hoda, jerbo su se sljubili testisi i tepisi, tepisi ga po jajcima škakljaju.
Palamudi nekakva sutkinja izvjestiteljica, peteročlano sudsko vijeće u togama ozbiljno gleda, pa se zagledavaju i okreću očima. Sad je došo red na ovog mojeg da i on tamo nešto kenja u tu visoku floru. Advokat ga je naučio da smije reć najviše pet rečenica. Jerbo, suci nemaju vremena, moraju radit poslove u fušu i družit se sa Mamićem (2015.godina je bila).
Nisam kriv, teško živim, prodajem televizore, dok suci uzdišu od dosade i prezrivo gledaju tog štakora.
Ondak se čeka pola godine na rješenje Vrhovnog suda koje je kratko, ali sadrži jednu bitnu rečenicu.
Ukida se presuda kao potpuno neosnovana na činjenicama, te se nalaže ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim sudskim vijećem.
Ovaj moj se kune u sve na svijetu da nije tražio promjeni vijeća, nego da su vrhovnjaci vidjeli da je sutkinja koza. Na Vrhovnom sudu u Zagrebu. Plaća valjda dvadeset soma kuna mjesečno. Neto.
Onda ponovljeno suđenje. Tužna vrba sve s nelagodom izlaže tu svoju optužnicu. Sudac ispituje svjedoke optužbe. Ispituje i vještaka. Vještak iskazuje da je sve skupa izvedeno po zakonu, te da je on u svojoj karijeri tako napravio valjda sto puta. Jer je po zakonu. To je htijo iskazat i onda, ali mu sutkinja nije dala. Iskazat, naravno.
Onda ustaje tužna vrba i veli.
Ja bi odustala.
I odustane. Godine 2016 u rano ljeto. A počelo je godine 2010 u siječnju. Šest godina jebali su čovjeka.
Ko malog majmuna. Uništili mu život.
I nikom ništa. Ali, kaže on da je sretan.
Ko prašćić u blatu.
Jer je Vrhovni sud danas oslobodio Todorića i Briošku Canjugu. I sretan je jer je skoro pa siguran da će ovaj puta država morati debelo platiti. Pa nek plate kad su kreteni. Ko ih jebe!
Jer su ljudima sjebali živote. Ovima samo DORH, a mom gemišt partneru i DORH i koza sutkinja.
I dobro da se to sranje zove Pravo suđe, ko oni Metalac lonci. Pa namigne, vidjevši da ne razumijem ni kurca: Pogledaj lonac od deset litara, pogledaj glavinu ministra pravosuđa. Pa jel onda Pravo suđe ili pravosuđe, ha?
Uzima cigarete sa stola, pogleda u mrak i kaže Jebeš takvu državu u kojoj se pravda tako dugo čeka, a budale rade što hoće. Nema ovdje života.
I izlazi van, a u zadimljenu krčmu konačno uđe malo hladnog i friškog zimskog zraka.
Ako je Vrhovni sud potvrdio oslobađajuću presudu u slučaju Mali Agrokor, tko će iz DORH-a, koji je očito podigao optužnicu bezveze, dobiti nogom u guzicu?
Zna li se već što?
Pitam za susjeda Marka, studenta prava, prva godina.@MostHrvatska @OreskovicDalija
— Spectator (@SpectatorHR) February 16, 2023
