Maleno seosko groblje na osami. Kovana vrata na zasun. Ulazim. Škripa kulira pod nogama dok hodam. Betonska grobnica, od onih kakvih ima u Dalmaciji na pretek, u kojoj se lijes s pokojnikom ulaže horizontalno.
Palim svijeće.
Gledam u ploču. Godine i desetljeća su prošla. A ja, kao da su sada tu. Sada ova čas. Baba u crnom fuštanu, bijelom košuljom i žutom maramom s točkicama, ispod koje se krije duga kosa smotana u pletenicu, namotanoj poput krune na vrh glave. Did u svojoj svjetlo plavoj košulji, sivim hlačama.
Palim cigaretu. Lagani vjetar poigrava se dimom, odnoseći ga pa ga vraćajući.
Sjedam na rub groba. Baš kao kad je baka sjedala uz moju postelju brižno mi dodirujući čelo nježnom rukom, baš kako je did u vrućim ljetnim večerima sjeo i pričao događaje u koje danas posve sigurno nisam vjerovao. A ja sam upijao svaku riječ. I pamtio. I danas pamtim te priče.
Tako sam i ja sjedio uz didov krevet neposredno prije no što je umro.
Razgovaramo. U tišini. Razgovaramo bez riječi. Pričamo o moru, pričamo o maslinama, o mojoj djeci, o mojim unucima.
Sve oni znaju. Uvijek im pričam. A oni sretni. Miris makije, pomiješan s dimom cigarete. Nisam ih pitao, osjete li divan miris makije koja okružuje groblje.
Jer, još pamtim miris goruće makije koju je baba palila dok je na ognjište stavljala veliki pocinčani lonac, raminu, napunjenu rubljem i nasula luga. Dugačkom kuhačom miješala je i vrtjela rublje.
Pamtim kako se did vraćao ujutro rano iz polja, pješice, tjerajući magarca teško natovarenog šumom s obje strane samara. Nikad mi nije dao pomoći istovarivati šumu, govorio je Nemoj sokole, da ne bi zmijurina.
A baka se smijala svom unuku koji bi htio sve.
Pričali smo. Kao što uvijek pričamo. Ustajem. Tužan. Znam da ću se vratiti, za mjesec dva, ali, svaki puta mi je teško kad odlazim u Zagreb.
Stojim, gledam u slabi plamen svijeće dok mi sunce udara u oči.
Suza.
Jel zbog jakog sunca?
Il zbog slabašnog plamena svijeće?
Ili zbog tuge što ih ostavljam?
Što se osjećam kao da ih izdajem.
A pričali smo.
I uvijek ćemo pričati.
