Sreća
Probudio sam se. Sretan. Rano jutro, soba obasjana suncem. Zelenilo parka pod mojim prozorom bilo je očaravajuće. Žilama je strujalo zadovoljstvo. Adrenalin. Ma sav sam ushićen. Cijeli dan, a siguran sam da će biti tako i u budućnosti.
U meni buja, kipti sreća, lice ozareno ponosom. Ponosan sam što sam Hrvat. Ponosan sam što živim u Hrvatskoj.
Nisam neki veliki navijač, ali sada znam kako se osjećao Petar Ćulibrk, zvani Kladara, tip iz mog kvarta, u trenutku kada je Hrvatska osvojila drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Nisam siguran, smije li se napisati da je to bilo u Rusiji. Da ne bi bi netko pomislio da sam kremaljski čovjek.
Jučer sam konačno shvatio
Jučer sam konačno shvatio u kakvoj zabludi živim posljednjih nekoliko desetljeća. Shvatio sam doduše, da je od tri tisuće članaka koje sam napisao na ovom portalu, barem dvije i pol tisuće. U kojima sam pisao o lopovluku HDZ-a, napisano u velikoj zabludi. Naprosto nisam vidio, Od drveća nisam vidio šumu. Ispričavam se čitateljima na tome. Beskrajni članci napisani o kako sam tada pisao, lopovluku, gangsterizmu, o beskrupuloznosti HDZ-a.
Jučer sam ganuto shvatio, nemaju nikakvu osnovu.
Na veličanstvenom zboru u Lisinskom skupilo se tisuću i pol cvjetova naše demokracije. Alfa i omega ogromnog gospodarskog uspjeha, projektanata savršenog pravosuđa, bardova prosvjete i kulture, pokretačkih umova procvjetale i uspješne poljoprivrede. Cvijeće našeg uspjeha, garancija razvoja i budućnosti, ne samo Hrvatske, nego i Irske, Njemačke, Austrije.
Hrvatska je zemlja kojoj svi zavide
Zavide nam svi, zavide nam susjedi, gamad zavidna. I ne mogu nam ništa, jer mi imamo HDZ. Stožernu stranku, stvarateljicu ovog čuda u kojem živimo, stožernu stranku koja ima, kad god to zatreba i stožer. To sa stožerom smo vidjeli do sada već nekoliko puta. Zavide nam jer imamo Plenkovića, a oni nemaju. Kao što nam zavide što imamo Luku Modrića. Jedina je razlika u tome što će Modrić ti brzo zaboraviti.
Tko ne bi bio ushićen kad na jednom mjestu ugleda Vladimira Šeksa, Dubravka Filipovića, Andreja Plenkovića, Gordana Grlića Radmana, Dubravku Šujicu, Branka Bačića, Gordana Radmana, Ninu Obuljen Koržinek, Mariju Vučković, Marija Banožića. Majke i očeve našeg uspjeha. Cvjetove našeg društva. Velikane čija će misao i djelo biti upisano i našim praunucima u praznim novčanicima.
Nisam plako, nisam, zapanjen sam stao
Nisam plakao, nisam, zapanjen sam stao kada je Andrej Plenković sa govornice budno praćen Tuđmanovim pogledom, progovorio:
Danas s ponosom možemo utvrditi da je HDZ, za koji dan 33 godine od osnivanja, i dalje, zahvaljujući vama, i zahvaljujući kontinuiranoj potpori hrvatskog naroda najsnažnija i najveća politička snaga u Hrvatskoj. Na to možemo i trebamo biti ponosni.
Grudi su mi se nadimale od uzbuđenja, poput maratonca na tronu kojem dodjeljuju zlatnu medalju nakon istrčanih bezbroj kilometara. Suze su se pojavile u kutcima očiju. Ganutost. U glavi mi je zasvirala himna, pred očima mi se vijorila zastava, a ja sam u sebi ponavljao i ponavljao. Na to možemo i trebamo biti ponosni. Na to možemo i trebamo biti ponosni. Na to možemo i trebamo biti ponosni. Na to možemo i trebamo biti ponosni. Na to možemo i trebamo biti ponosni.
Sve je bilo veličanstveno, Idemo dalje!
Od veličanstvenog voznog parka, koji svjedoči o blagostanju nacije, do bogato uređenog i scenografiranog Lisinskog s impozantnim Franjom koji uskrsne na svakom važnijem događanju. Impresivna je i izjava da HDZ stoji financijski dobro, iako su morali platiti ogromnu kaznu u presudi u kojoj su proglašeni lopovskom organizacijom, pa im upravo iz tog razloga nije ni malo bilo teško platiti kaznu, toliko visoku da bi u stečaj otjerala i INU, a HDZ se samo malkice otresao i rekao Idemo dalje.
