Razmišljao sam, odvagivao dosta dugo. Dolazi vrijeme produljivanja portala, domene i svih tih nerazumljivih, ali skupih stvari koje prate sretnike koji su vlasnici domena, pa na njima pišu gluposti. Šest je godina, sjećam se ko sada, sve mi je bilo novo. Da nije bilo dragog Damira, bio bih sve otkazao nakon pet dana. A on, strpljiv, pali cigaretu na cigaretu, ja pizdim, on se smije. I tako, počelo se pisati. Puniti portal člancima. Danas evidencija pokazuje da se na portalu nalazi 3.646 članaka. U nekoliko napada na portal nestalo je, oštećeno nešto više oko 1.500 članaka. 5000 članaka sam napisao do sada. O svemu. O svačemu.
I onda, dolazi svibanj, mjesec veselja. Mjesec brojenja novca, plaćanja svega i svačega Bluehostu. Ovo je vrlo skup hobi. Nije problem pisati, uvijek ima ideja. Pred neka dva ili tri tjedna bio sam skoro siguran da ću objaviti i najaviti prekid.
I onda se desila postizborna trgovina, tipično hrvatsko ciganjenje, bezobrazno i neotesano varanje birača koji su izabrali zastupnike, koji su dok su bili kandidati, obećavali brda i doline. I kad su izabrani, nestala su i brda i doline. Ostala je samo pustinja, pustinjska bespuća po kojima tumaraju potkupljeni, lažljivi zastupnici, polusvijet, moralne ruine. Birali smo ljude koji bi nas trebali odvesti naprijed, izvući iz gliba, a oni se eto, vraćaju unazad. Uvijek unazad. Pa jebem ti mater, kad ćemo krenuti naprijed? Bar jedan korak. Kad ćemo osjetiti bolji život, kad će roditelji bez previše muke moći opremiti dijete za školu i pripremiti zimnicu u istom mjesecu? Kad ćemo doživjeti da cijele obitelji bez suviše naprezanja odu na more, tjedan dana, dva? Na naše more. Hrvatsko! Kad ćemo se smjeti i razboljeti i biti svjesni da nam je liječnička njega tu, na dohvat ruke? Besplatna. Ili barem jeftina.
Priče o ratu koji je bio pred osamdesetak godina, priče o ratu koji je bio pred tridesetak godina, na more nas odvesti neće. Niti kupiti opremu za školu. Niti kupiti patlidžane, papriku i sve što treba za nekoliko teglica ajvara. Od rata žive samo ratni profiteri. A danas ih ima puno. Samo se okrenite oko sebe.
Siromašno smo društvo. Koje se protiv siromaštva nevješto bori. U vladi će sjediti tri fiskulturnika, stručnjaka za parternu gimnastiku. U vrijeme kad bi trebali sjediti vrhunski stručnjaci, koji bi možda, kažem možda, ipak stvar pokrenuli. Fiskulturnici to posve sigurno neće. Program je dovući doseljenike iz nekakve Argentine. I dati im oslobođenje od poreza deset godina. A porez ćete vi, koji niste pobjegli u Argentinu, plaćati i za sebe i za gauchose iz Argentine. Punih deset godina ćete plaćati. Tko će se iz jebene Argentine vratiti, ako će se vratiti? Oni koji su uspješni, koji su u Argentini stvorili nešto, posve sigurno neće, pa nisu ludi dolaziti u ovaj kupleraj. Ako se itko bude vraćao, vratit će se gologuzani, oni koji nisu uspjeli. Upravo kao što su se onomad vraćali razni Šuški, Belje, Milasi. Jebivjetri koji su s vraćali u podrapanim odijelima, praznih džepova, poderanih hlača na turu, pa su ih s aerodroma prvo vodili u Namu, obukli o trošku države i pokazivali ih nama ko svjetska čuda.
Pun mi je kurac drugog svjetskog rata. Pun mi je kurac partizana. Ustaša. Četnika.
Pun mi je kurac i neprekidnih priča o Domovinskom ratu. I prepirki oko starog hrvatskog grba. I stare hrvatske pjesme. Pun mi je kurac i dileme je li Stepinac bio zločinac ili junak. Pun mi je kurac neprekidnog veličanja tih belosvetskih propalica koje su ovdje postali nešto. Pun mi je kurac i predsjednika SD Partizan. Pun mi je kurac i smradova iz HAZU i glupog Đikića koji se tim majmunima gura u društvo a oni ga neće. Pun mi je kurac straha za egzistenciju. Pun mi je kurac HRT-a i svih onih zatucanih „neovisnih analitičara i ustavnih stručnjaka“ koji spavaju u podrumu na Prisavlju, spremnih da pritiskom na dugme počnu jebati cijeli narod svojim stavovima o svemu i svačemu. Pun mi je kurac i nepostojećih magnetnih rezonanci, pun mi je kurac i ovakvog javnog zdravstva. Jedino mi nije pun kurac policije i sudstva.
Zašto mi nije pun kurac policije i sudstva?
Zato jer sam odlučio. Pisati ću i dalje. Pa bih volio da to bude se slobode.
