Putovanje od Velikog Grđevca do Velikih Zdenaca

Prehitilo me.

Kako bi rekla moja grammar nazi.

Prehitilo me daleko, jako daleko u prošlost.

Pred više od pola stoljeća.

Zima je u Velikom Grđevcu. Pao je veliki snijeg.

Kuća građena od blata izmiješanog sa slamom, a sve to učvršćeno gredama.

Maleni prozori sa pravokutnim stakalcima zaleđeni i prekriveni prekrasnim ledenim šarama.

Pred kućom dva upregnuta vranca.

Upregnuti u sanice. Na stranicama sanica obješeni fenjeri.

Ujo Joško pali fenjere.

Moja seka Mirjana i ja zamotani, samo se oči vide, sjedamo na kola, a brižna baka umotava nas u deku, a pod noge stavlja cigle ugrijane na peći.

Ujo Joško sjeda na kola, pali cigaretu, uzima bič i veselo pucne njime.

Konji krenu.

Cestom prema Malim Zdencima, pa do Velikih.

Predvečerje je, noć pada brzo. Hladnoća štipa obraze, para izlazi iz konjskih tijela, a mi putujemo.

Pod zvijezdama…

I danas, puno godina nakon toga, putujem istom cestom.

Skoro svaki dan.

U sanicama, sa zagrijanom ciglom pod nogama.

Pod zvijezdama.