Na okupljenom trgu skupila se svjetina te hladne zime u veljači 1573, dizali se na prste, a djeca su molima da ih dignu na ramena, kako bi vidjeli krvnika s ogromnom crvenom kapuljačom na glavi kako stavlja usijanu krunu Matijašu Gupcu.
Nekako istovremeno, tristotinjak kilometra južnije, dva magarca praćena seljakom obučenim u janjeći kožuh, vukla su primitivna kola natovarena teškim kamenjem. Hladna bura šibala je promrzlim rumenim licem seljaka.
Kamenje su istovarili tik do mora, što se poput malenog potoka ovijalo oko mjesta stisnutom na otočiću, desetak metara udaljenom od kopna. Most na ulazu u selo bio je spušten, a zaprega je zaustavljena uz glasan uzvik seljaka.
Kamen je istovaren, a radnici su prionuli poslu, tražeći prikladne blokove, podizali ih po dvojica i stavljali na zid kuće koju su gradili. Izvan sela, odmah do mosta. Gradili su kuću. Kamenu, veliku. Debelih zidova, jake grede držale su krov od kupa, s visokim dimnjakom nad ugrađenim kaminom.
Prošla su stoljeća, davno je more, potok koji se ovijao oko mjesta, nasipan. Morta više nema, samo portun na ulasku u selo. Mjesto se širilo. Kuća koja je izgrađena izvan sela, eno je stoji i danas. Kamina više nema. Nema ni prašnjavog puta, asfalt je. U kući su se rađali grofovi, svećenici, rodio se ijedan biskup, radilo se ulje, bila je mlinica, bilo je tamo i skladište. Više nije. Moj otac je prekinuo tradiciju svaštarenja u namjeni kuće. Pa posve sigurno znam da se grofovi i svećenici više neće rađati u ovoj kući.
Kuća je sada u centru mjesta. Automobili naslagani bez duše. Divan običaj mještana da trube svakom koga sretnu. Svako malo, zvonjava crkve udaljene pedesetak metara, čuje se kilometrima daleko. Volim tu sjediti i gledati na ulicu.
Debele Čehinje odjevene u prozračne paree, gegaju selom. Gdje koji mještanin zaustavi se, popričamo malo, kad si doša, kad ideš gori, kako je mati.
Sjedim u hladu, u malenoj kaleti kraj kuće. Kaleta sa samo jednim ulazom. Mojim. Moja kaleta.
Uza zid naslagane škure, kantica boje, kistovi, pot bevande, prljava krpa, a pod sam zaštitio starim Glorijama u kojima piše nešto o aktualnom predsjedniku Mesiću. Uključena, posve prikladno, Radio Dalmacija.
Ne volim farbati. Jednako kao što mi nije ni malo uzbudljivo gledati boju kako se suši. Premda je gledanje boje kako se suši svakako uzbudljivije i ima više radnje od recimo, govora Milorada Pupovca.
Sjedim, jednoliki pokreti ruke. Isključio sam se. Nit brige nit pameti. Sve vrijeme ovoga svijeta je moje.
Osjećam se čudno. Kao da me netko gleda. Gleda svaki pokret moje prljave ruke koja drži kist, a svakim pokretom nestaje stara boja. Boja koju je nanosio on. Moj otac, koji kao da sada stoji, par metara udaljen od mene i šutke gleda. Polako, ali sigurno, tragovi njegovog rada, nestaju. Kao da ih je prekrila boja.
Zapalio sam, otpio dva gutljaja bevande iz pota, baš kao što je nekada davno činio on. Pogledao sam prema praznoj stolici, na kojoj je volio sjediti, u debelom hladu tik do kuće.
Nasmiješio mu se, čekao sam bljesak u njegovim očima, li makar kimanje glavom, bilo kakav znak. Samo da vidim sviđa li mu se.
Znaka nije bilo. Ali, ja znam, bio je zadovoljan i sretan.
Jer kuća neće biti skladište. Jer kuća neće biti mlinica. Jer se neće rađati grofovi, ni popovi, a ni biskupi.
Jer će u kući rasti njegovi praunuci.
Danas i jučer sam izbrisao jedan od tragova koje je ostavio moj otac. Prekrio ga, kao da ga nikada nije ni bilo.
Ali, on je tu, bio je tu. Gledao me u tišini.
I bio je sretan.
