Početkom tjedna idem na redovitu kontrolu. Kako i spada, uputnicu sam poslao u bolnicu sredinom prosinca prošle godine i dobio sam termin u listopadu. Ove godine. Doduše, početkom listopada. Liječnik mi je prošle godine odredio nekakve preglede koje moram prići prije kontrole. Odredio mi i neki pregled da niko živ nije znao što je, a kamo li, gdje ga mogu napraviti. Navodno se radi u bolnicama, nekima, ne svima, jer je to njima onak, bezveze.
Ni najrazvikanije privatne klinike to ne rade. Nakon propitivanja, telefoniranja i svakakvih avantura, pronašao sam privatnu klinikicu, smještenu u omanji privatni stan u centru grada, a tamo su mi napravili pretragu, bilo je gotovo za desetak minuta, iskeširao sam 85 EUR.
Rezultat pretrage bio je odličan.
Još bi mi samo falilo da nije dobar, a platio 85 Euritja
Na putu prema kući zabavljao sam se pozdravljajući familiju liječniku koji mi je odredio pretragu koja se ne radi nigdje. A košta osamdeset i pet EUR. Liječnik je mlad, četrdeset i koja, pa sam naravno krenuo od žene i sestre ako je ima.
Dok sam koračao žustro prema tramvajskoj stanici, želje i pozdravi proširili su se i na onu kliniku od 50m2 u kojoj su mi za malo mjerenja tlaka oteli osamdeset i pet EUR-a. I nalaz ima sedam riječi. Ali je za to napisan na papiru Navigatoru. Nek se vidi raskoš.
Ko ima, ima. Naravno, jebem mater i zdravstvenom, nipošto nisam ni njih zaboravio. Di bi njih zaboravio.
Dok čekam tramvaj, krešem sve u lice debelom i ušvicanom Viliju, a on znojan, samo govori Zahvaljujem Vam.
Jebate, ako su dva sobička klinika, a na ploči piše Klinika, onda sam ja, kao vlasnik ovog blesavog i opskurnog portala, medijski mogul. Nešto poput Ruperta Murdocha. Sve se okrećem, a prekrasne Jerry Hall nigdje. Samo baba natovarena cekerima koja se u punom sprintu pokušava ugurati u tramvaj.
Sad još samo trebam pustit krvcu, svi pregledi su napravljeni, privatno naravno.
Noso sam ja i holter, a i njega sam moro platit, samo pedeset i peticu, jerbo sam termin za holter u instituciji koju redovito plaćam, svaki mjesec, dobio za sredinu studenog. Iza pregleda. Jebo ih holter da ih jebo.
Još bi mi samo falilo da nije dobar, a platio 55 Euritja.
U tramvaju, na linijama koje vode prema mom kvartu, možeš doživit svašta, možeš i vidit svašta, ali vampire vidit ni sresti nećeš. Blagi i diskretni mirisi češnjaka kojim su lukave mesarske lopine nakrcale podrigušu salamu, da prekriju zamaman okus osam puta odmrznutih rumunjskih prasaca zaklanih u vrijeme Ceaucescua, a koju je jelo najmanje pet šest putnika, šarmantno se širi tramvajem. Onako nadrkan, financijski iscrpljen, silazim i tabanjam prema ambulanti. Jerbo, doktorka danas radi baš kako mi paše. Da mi pošalje uputnicu za krvcu vadit.
VEZANO UZ TEMU
Barokomora
Moja susjeda, gospođa Marija, umirovljenica je. Već petnaest godina je u mirovini, nakon punih trideset i pet godina grbljenja i rada. Mirovina, ona obiteljska joj je sedamsto EUR, što znači da je do smrti supruga gospođa Marija dobivala nekakvu crkavicu. Za trideset i pet godina rada. Polovicu svog radnog staža gospođa Marija provela je radeći […]
Ništa nova, stanje redovno
Pojavila se svinjska kuga. Pobili su sve što rokče i ima njušku što liči na štekdozu. I odveli u kafileriju pohotnog ministra uz bogovsko plaćanje. A minstarka kaže sve je pod kontrolom. Vjerujem da jest. Pohotnikovom. Seljaci nisu mogli zaklat svinjče, speći meso pa ga saliti u mast u kantu. Ili ga strpat u škrinju. […]
A moja doktorka milo biće. I sestra joj također. Ma nema problema, osim jednog. Sustav ne radi. Objesio se i pao.
Vilijev sustav pao.
I mlohavo visi. Nema vajde od njega. Od Vilijevog. Sustava naravno. A i ne znaju kad će se dignit. Sve me strah pomislit, da nije Viliju palo od toga što sam mu sve iskresao u lice dok sam čekao u tramvaj i borio se s babetinom i njenim cekerima.
Gledam u ordinaciji kalendar na zidu. Sa slikama nekakvih lijekova kojima imena pročitati ne znam. Jebate led, pa još je malo do Svih Svetih. Par puta se okreneš i evo ih. Tu su.
Pred očima mi se vrte brojke, u EUR-ima, cvijeće, svijeće, pa onda spoznaja koliko imam svojte koliko imam prijatelja tamo dolje. Puta svijeća i cvijet.
Cvijet. Buket. Aranžman. Cvjećarka. Glasno opsujem
Bljesnula je asocijacija. Vili – riknuo sustav – cvjećarka.
Sustav ne radi, jerbo, dolaze Svi Sveti. Dan orgijanja cvjećara. Životinjski gangabang nad našim džepovima. Sada je žetva, sad se lova lopatama krca. A ne jebavat se Vilijevim softverom. To može i pričekati. Mjesec dana zakašnjenja. Pa što? Ma ajte molim vas, to je ne-tema.
Pa uzdahnem, i samo protisnem, dajte Vi meni sestro papirnatu uputnicu. Nek se nađe.
Jer govorio je moj pokojni profesor Pero Jurković:
Verba volant, prdi mahovina.
