Vidla žaba da konje potkivaju, pa i ona digla nogu…
U općoj histeriji napada, argumentiranih i neargumentiranih, divljačkih ali i pristojnih na Milanku Opačić, svoju priliku je našao i Branko Vukšić.
Sjećate li se toga borca za radnička prava odjevenog u trideset tisuća eura?
Onog što je u Saboru krmeljao o svakoj točki barem dvadeset i tri puta?
Ne sjećate se?
To je ono što ja uvijek tvrdim. Bolje je šutiti nego se izlagati, jer kada se izložiš, onda te rastave na sastavne djelove.
Pa da vas podsjetim. Malo o liku i djelu rečenog B.V.
Evo jedan članak u kojem detaljno sve piše.
Priča o bogatom laburistu Branku Vukšiću…
Od tokara do političkog grabežljivca
Branko Vukšić takozvanu novinarsku i političku karijeru gradio je na beskrupuloznoj ambiciji i poltronstvu, neprestano grabeći novac, a sad želi odlučivati tko će šefovati HRT-om.
Kao predstavnik ugnjetavane radničke klase, Vukšić je poznat po skupim odijelcima i dizajnerskim naočalama
Istražujući priloge za biografiju najbogatijeg hrvatskog laburista Branka Vukšića, naš se istraživački tim našao pred nemilim zadatkom: valjalo je prelistati prašnjave hrpetine njegovih spisateljskih uradaka i saslušati mnoštvo Vukšićevih suvremenika i bivših kolega s početka i zalaza njegove novinarske karijere, kao i svojedobnih poslovnih suradnika s kojma je taj nedvojbeno poduzetni Međimurac stvarao svoje današnje bogatstvo.
A ono, prema imovinskoj kartici koju je taj novopečeni saborski zastupnik i ambiciozni predsjednik Odbora za informiranje, informatizaciju i medije – koji bi kao koautor spornih izmjena Zakona o HRTu ovih dana trebao prekrojiti sudbinu javne televizije u Hrvata – s ponosom predočio javnosti i svom novom poslodavcu, Hrvatskom saboru, obuhvaća uistinu impresivan popis nekretnina i pokretnina.
Među prvima su tri stana u njegovu vlasništvu u Zagrebu – od 80, 78 i 43 četvorna metra, apartman na Cresu od 54 četvorna metra i kuća s okućnicom od 79 četvornih metara u Nedelišću. Vrijednost svih Vukšićevih nekretnina je, navodi se, veća od 3,5 milijuna kuna. Prvi je stan, ističe Vukšić u svojoj kartici, sa suprugom Jasnom stekao otkupom, drugi je kupio novcem od otpremnine iz Večernjeg lista, a treći, sustanarski stan, novcem od prodaje dionica Nove TV. Apartman i kuću u nizu na Cresu kupio je, kaže, kreditom i ušteđevinom, a dijelom i novcem od honorara. Dvije trećine kuće u Nedelišću je naslijedio, a jednu trećinu kupio je sam.
Stoga valja skinuti kapu tom “šparnom Međimurcu” – kako je sam sebe nazvao gostujući nedavno u emisiji “Nedjeljom u dva” Aleksandra Stankovića, ne skrivajući pritom uopće svoj nesvakidašnji talent za zarađivanje (i obožavanje) novca – koji je početkom 80-ih skromno vozio Zaporožec i “bubu”, a već 90-ih naglo uskočio u Mercedes. Koji mu je, doduše, služio samo za pokazivanje nedjeljom u rodnom Nedelišću, a po Zagrebu i pri odlascima na cresku bauštelu vozio je službeni Večernjakov Fiat.
ROĐEN JE 14. SVIBNJA 1956. u Nedelišću, kao drugo dijete Zlate i Josipa. Nakon nedelišćanske osnovne škole mladi Branko Vukšić pohađa srednju školu u Varaždinu. Iako ga je tijekom njegove svestrane novinarske karijere – samoukog kazališnog i televizijskog kritičara, pa samozvanog političkog kolumnista, komentatora i TV voditelja – pratio glas (o čemu i danas bruji Facebook) da mu je primarno profesionalno zvanje bilo zapravo tokar, 1. listopada 2004., prigodom njegova nevoljkog odlaska s čela Nove TV, kad mu je upravo zbog stručne spreme “strojarskog tehničara” promijenjen ugovor s direktora na “pomoćnika u montaži” (na mjestu direktorice Informativnog programa naslijedila ga je Iva Gačić), Vukšić u svojoj današnjoj službenoj stranačkoj biografiji taj dio srednjoškolskog obrazovanja izostavlja. Navodi samo sljedeće: “Završio sam studij poslovne ekonomije na VPŠ Libertas i studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Suosnivač sam Hrvatskih laburista – Stranke rada te koautor programskih dokumenata stranke.
U Večernjem listu radio sam kao novinar i urednik od 1978. do 2001. godine, potom u Vjesniku kao kolumnist i urednik. Bio sam direktor programa Nove TV te Z1 – Zagrebačke televizije. Nagrađivan za komentare i TV emisije. Objavio sam nekoliko knjiga. U vrijeme Domovinskog rata aktivno sam djelovao u Croatian Art Forces. Potreba za promjenom u svim segmentima države i društva te katastrofalna situacija na političkoj sceni nagnali su me u Laburiste. Hrvatsku politiku treba opošteniti.” Stoga, krenimo redom, u duhu te novopečene političke misije novopečenog “poštenog političara” Branka Vukšića, u pošteni pregled neispričanih dijelova njegove biografije. Doduše, na stranicama njegove prve knjige “100 pisama iz Zagreba – hrvatske i druge teme”, zbirci njegovih kolumni objavljivanih u listu Međimurje iz 1997., u bilješci o autoru Vukšić navodi da je u Zagreb došao 1977. na studij političkih nauka (iako je tadašnjim šefovima iz Večernjeg lista govorio da je zbog honorarnog rada te zasnivanja i uzdržavanja obitelji i teško bolesnog, tek rođenog sina prekinuo Studij općenarodne obrane i društvene samozaštite, tadašnjeg ONO i DSZ, pri Fakultetu političkih nauka).
Novinarstvom se počinje baviti, navodi dalje u knjizi, 1975. (gdje točno, to ne otkriva), a od 1977. počinje pisati u tjedniku Međimurje (s kojim i danas, bez prekida, surađuje), a 1978. počeo je surađivati u Večernjem listu, u kojem iduće 23 godine radi kao novinar i urednik. Stoga mu nastavak fakultetskog obrazovanja više uopće nije bio zanimljiv – sve do planirane nove stepenice na ljestvici njegovih neskrivenih ambicija, tj. ulaska u politiku. Tada munjevito upisuje novinarstvo – kao, uostalom, i cijela regimenta poznatih novinara i TV lica koja dotad nisu imala fakultetsku diplomu), kao i poslovnu ekonomiju na Visokoj poslovnoj školi Libertas u Zagrebu – i 2007. napokon diplomira. To nije prošlo medijski nezapaženo pa je tu “ekskluzivu” objavio čak i senzacionalistički dnevnik 24 sata. Pod naslovom “Voditelj Branko Vukšić diplomirao u 51. godini” i s podnaslovom “Poznati TV voditelj Branko Vukšić cijelo će ljeto raditi emisiju ‘Knjiga žalbe’, a ‘Vježbanje demokracije’ nastavit će na jesen”, 24 sata u broju od 13. srpnja 2007. piše: “Voditelj televizije Z1 Branko Vukšić (51) nedavno je diplomirao poslovnu ekonomiju na Visokoj poslovnoj školi Libertas. Osim toga, priprema diplomski rad na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Rad planira braniti početkom sljedeće godine. ‘Pišem knjigu o razlici između hrvatskih komercijalnih televizija i HTV-a kao javne televizije. To će mi ujedno biti i diplomski rad’, rekao nam je Branko Vukšić.
Njegov sin Matija (26) diplomirao je još prije nekoliko godina, a trenutačno piše magistarski rad o međunarodnim odnosima. ‘Znanje je danas in i ja volim učiti. Osim toga, radim na televiziji, a pripremam i dvije emisije koje sam ponudio HTV-u. Jedna je ‘Babinjak’ za sedam hrvatskih glumica, a druga politički talk-show’, kaže Vukšić.” NO, PRIJE PRELASKA na njegovu TV karijeru, vratimo se časkom na njegove novinarske početke u Večernjem listu. Svjedoci toga vremena dobro pamte Vukšića kao iznimno, a oni duljeg jezika dodaju i “bolesno” ambicioznog mladića, koji je sa svojim “romantičarskim lookom” i uštirkanim košuljicama, svojim poltronstvom (iako se danas, prema autopodacima, hvali svojim političkim i inim nonkonformizmom) brzo dogurao do kulturne rubrike Večernjeg lista i desne ruke ondašnjeg urednika kulture Joze Puljezevića. Fasciniran šefovim vezama s tadašnjim komunističkim i kulturnim establišmentom, Vukšić marljivo peče (režimski) zanat kod Puljizevića i počinje sanjati o kazališnoj kritici. Po uzoru na svoga velikog urednika i mentora, počinje prijateljevati s tadašnjim prvacima zagrebačkog, a potom i jugoslavenskog glumišta i objavljivati velike intervjue s tadašnjim kulturnim velikanima.
Nakon odlaska u mirovinu Večernjakove kazališne kritičarke Marije Grgičević, Vukšić počinje objavljivati i svoje prve kazališne kritike pa se učlanjuje u Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa. Nakon Puljizevićeva povlačenja iz novinarstva i odlaska iz Večernjeg lista u partijski kabinet tadašnjeg čelnika SKH, Vukšić preuzima uređivanje kulturne rubrike Večernjeg lista. Isprva kao honorarac, a ubrzo zasniva i stalni radni odnos u Večernjem listu. Hiperproduktivan i talentiran za dodvoravanje nadređenima, nameće se autoritetima i obožava biti u blizini moćnih ljudi svih profila, pa Večernjakov medij objeručke iskorištava – osim za autopromociju – i za sklapanje korisnih veza i poznanstava. Ravnatelj tadašnjeg Satiričkog kazališta Jazavac, današnjeg Kazališta Kerempuh, Duško Ljuština, kao šef tadašnje stambene komisije pri Skupštini grada Zagreba pomogao mu je u rješavanju stambenog pitanja.
A Vukšić se za usluge znao “pošteno odužiti”, tjerajući svoje tadašnje novinare da gotovo svakodnevno pišu hvalospjeve Jazavcu, zbog čega su novinare kulturne rubrike Večernjeg lista po gradu posprdno nazivali “jazavčarima”. Ali stan je valjalo i opremiti, pa Vukšić počinje objavljivati serije intervjua s poznatim slikarima i inim uglednicima, uvijek spreman “pomoći” u karijerama, pa čak i dotad mu omraženim estradnjacima. Tako se nakon pobjede Tajči na domaćem izboru za Pjesmu Eurovizije i opće pomame za Tutićevom i njezinom pjesmom “Hajde da ludujemo” poduzetni Vukšić ubacuje u tim Zrinka Tutića koji se brinuo za P.R. i promocije, organizacije presica i pripreme Tajči za eurovizijski nastup.
To je ujedno označilo i zaokret u dotad elitističkoj uređivačkoj koncepciji kulturne rubrike Večernjeg lista, s čijih je stranica Tajči iskakala kao iz paštete. Vukšić je shvatio da se na estradi okreće puno veći novac (zato se, među inim svojim poslovnim zanimacijama, poslije okušao i kao estradni menadžer međimurske pjevačke zvijezde u vječnom usponu Josipa Katalenića!) nego u kulturi i umjetnosti pa spoznaje svemoć televizijskog medija. Stoga se, nakon Večernjakove avanture s Plavom devetkom (popodnevnim zagrebačkim izdanjem) VL-a, Vukšić se iz kulture prebacuje u RTV prilog, počinje ga uređivati i pisati vlastite TV kritike pod egidom “TV tronic”. Istodobno, dakako, u fušu – s fotografijama ukradenim iz Večernjakove fotoarhive i s “nježno prerađenim”“ novinarskim materijalima iz Večernjakova Ekrana (za čiji je novi naziv RTV priloga, usput, od tadašnjeg glavnog urednika Branka Tuđena bezočno pokupio i novčanu nagradu namijenjenu kolegici iz rubrike koja je doista osmislila novi naziv priloga Ekran), uređuje i RTV prilog županijskog mu lista Međimurje.
Zato i nije čudno što je u doba mandata glavne urednice Večernjeg lista Ružice Cigler upravo Branko Vukšić “prijavio” najveći porez ikad zabilježen u ukupnim (honorarnim) prihodima novinara Večernjeg lista. A on je, kako bi joj se dodvorio, pokrenuo i novu Ekranovu TV-nagradu i nazvao je – Večernjakova Ruža.
TU POČINJE I “ZLATNO DOBA” prvotne akumulacije kapitala njega i njegovih tadašnjih pobočnika u Ekranu (u estradnim kuloarima se tvrdilo da je Vukšićeva cijena naslovnice Ekrana tada iznosila 2000 njemačkih maraka!): istodobno svoje je novinare tjerao da ga oslovljavaju s “vi”, a na onima najnemoćnijima, poput kolegice kojoj nije dopustio da ode ranije s posla kući teško bolesnom djetetu, vježbao je šefovsku strogoću i psihički je zlostavljao. Druga ga je pak naumila prijaviti za mobing Hrvatskom novinarskom društvu, ali nije uspjela – jer Vukšić nikad nije ni bio član HND-a – pa je dala otkaz i pobjegla iz Večernjeg glavom bez obzira… No on se nije dao omesti i beskrupulozno je grabio dalje: nakon objavljene negativne kritike HTV-ove zabavne emisije “Zlatni gong” s “ribanja” kod urednice Zabavnog programa Ksenije Urličić vratio se – s potpisanim ugovorom za novi scenarij te emisije! Otkrivši da su scenariji i sinopsisi TV emisija unosan posao, a poznanstva s TV facama vrlo korisna za privatne poslove, počinje prisno prijateljevati s TV moćnicima poput Miroslava Lilića, Mirka Galića, Dubravka Merlića… S potonjim ulazi i u novi unosan posao, najprije oko preuzimanja Direkcije za izbor Miss Hrvatske, koji svemoćna Televizija prati i uživo prenosi, pa se u Vukšićevim scenarijima prvi put u TV eteru počinje spominjati, primjerice, kako misice izlaze na pistu u Liscinim kupaćim kostimima i čarapama Polzele…
Bio je to početak prikrivenog oglašavanja i na Hrvatskoj televiziji i u izvještajima Večernjeg lista (koji Vukšić uvlači u suorganizatorski i pokroviteljski odnos), jer Vukšiću nisu bili dovoljni samo brojni “logići” sponzora koji su iz dana u dan vrištali sa stranica Večernjakove duplerice. Nakon toga poduzetni Vukšić i Merlić osnivaju čak i zajedničku tvrtku za izdavanje svojih knjiga – Vukšićeve zbirke kolumni objavljenih u listu Međimurje “Pisma iz Zagreba” i Merlićeve knjige nastale na osnovi njegove emisije “Slikom na sliku”. Novac se slijeva na zajednički račun, ali nastaje raskol – knjiga tada megapopularnog Merlića prodavala se mnogo uspješnije od Vukšićeve pa, nakon što Vukšić predlaže da zaradu od knjiga dijele pola-pola, i ta ljubav brzo puca. Doduše, na HTV-u se i danas spominju nikad naplaćeni dugovi spomenutog dvojca, od kojih se Vukšić ograđivao prebacujući svu odgovornost na bivšeg partnera Merlića. Negdje u to doba, u eri glavnog ravnatelja HRT-a Mirka Galića, Vukšić se neuspješno pokušao kandidirati i za Prisavlje. U međuvremenu otkriva i moć politike pa svoje kolumne počinje politički zaoštravati. Tadašnji glavni urednik Večernjeg lista Branko Tuđen mu je, doduše, mnogo toga tolerirao, djelomice i stoga što se Vukšić uspio sprijateljiti i s vodećim ljudima tadašnjeg Tuđmanova kabineta, poput Vesne Škare Ožbolt.
Istodobno je i dalje njegovao veze i prijateljstva s hrvatskim glumištem, poglavito sa Zlatkom Vitezom, čije Histrione u ratno doba (dva dana!) vozi kamionom na gostovanje na bojišnicu – i te “zasluge”, dakako, ubraja u svoj ratni staž pa u svojoj službenoj političkoj biografiji ističe kao “aktivno djelovanje u Croatian Art Forces” za Domovinskog rata.
TIH I PORATNIH GODINA poslovni i televizijski apetiti Branka Vukšića sve su više rasli, što se ipak nije svidjelo novim vlasnicima Večernjeg lista – i u jeku pretvorbe Vukšić 2001. među prvima dobiva otkaz. Dakako, uz raskošnu otpremninu (navodno je posrijedi bila protuvrijednost od 80.000 njemačkih maraka, čime otkupljuje svoj također raskošni stan u zagrebačkoj Vlaškoj ulici). No iz Večernjaka nije daleko otišao – preselio se samo kat više, u redakciju Vjesnika, gdje nastavlja uređivati TV prilog i pisati svoje tzv. kolumne. I ta je ljubav kratko trajala, ali, nevjerojatno uporan, Vukšić uspijeva obrlatiti i (poslije u noge propucanoga) vlasnika Nove TV Ivana Ćaletu pa postaje prvi direktor novopokrenute Nove TV. Međutim, gladan ekrana i svoje slike na njemu, Vukšić svakog dana komentira dnevnopolitička zbivanja u formi kritičarima negledljivih TV komentara “Glavom kroz ekran” (u novoj knjizi “Glavom kroz ekran 366x” iz 2004., u izdanju Argus pressa na 388 stranica, po cijeni od 80 kuna, objavljuje svojih “366 kolumni s Nove TV prvog direktora te TV kuće Branka Vukšića”), za što ga TV kolumnist Nacionala Ivan Starčević redovito časti opakim kritikama i svojim legendarnim “kaktusima”. Međutim, Vukšić je na ubode svih tih kaktusa bio više nego otporan, pa nakon što 2004. dobiva nogu na Novoj TV, prelazi na lokalnu zagrebačku televiziju Z-1. To mu je navodno bila i svojevrsna nagrada što je za Bandićevu kampanju (dakako, opet uz pomoć i preporuke Bandićeva suradnika Duška Ljuštine) smišljao i pisao slogane i reklame… Nakon voditeljske karijere na Z-1 i autorskih političkih emisija poput “Vježbanja demokracije” i “Knjige žalbi”, završava i njegova TV karijera na toj televiziji pa svoje projekte zakratko seli na “još lokalniju” Televiziju Velika Gorica i RiTV…
A riječki Novi list 16. travnja 2009. objavljuje i intervju s Vukšićem u povodu njegova “transfera” na RiTV, pod naslovom “Idem tamo gdje mi dopuste da govorim”. Ali postoji nešto još moćnije od televizije – politika. Tek se ondje, barem kad ste u opoziciji, može bez odgovornosti svašta govoriti. Stoga i ne začuđuje što je sljedeća adresa na Vukšićevoj ljestvici ambicija bio upravo Markov trg. Uz neuspjele pokušaje infiltriranja u politiku i politički milje Hrvatske (najprije kao nesuđeni zastupnik zagrebačke Gradske skupštine, na predzadnjim izborima kandidirao se sa svojom nezavisnom listom), Vukšiću je s laburistima napokon upalilo. Tako se i njegova posljednja stepenica u tako živopisnoj i unikatno ambicioznoj karijeri, ona politička, naposljetku počela strelovito prostirati pod njegove noge. Nakon izbornih rezultata kao predstavnik ugnjetene radničke klase u Hrvata na crveni tepih Markova trga ušetao je 22. prosinca 2011. u velikom stilu, sa svojom kolekcijom skupih odijelaca i još opjevanijom kolekcijom dizajnerskih naočala (dar njegova kućnog prijatelja, poznatog zagrebačkog optičara kojeg je u emisiji “Nedjeljom u 2” opet uspio, ubacivši ga u uvodni prilog, besplatno izreklamirati!). U Hrvatski sabor, gdje danas vedri i oblači u famoznom Odboru za informiranje, informatizaciju i medije, s glavnom preokupacijom i dosad jedinom neostvarenom željom – da “preuzme vlast iz sjene” na HRT-u.
A za kraj ove gotovo filmske priče o Vukšićevu putu “od trnja do ruža” spomenimo još jedan zanimljiv biografski podatak. Svestrani i “multitalentirani” Branko Vukšić okušao se u rujnu 2009. i kao kazališni redatelj. Doduše, ne baš pretjerano uspješno, jer njegov redateljski debi s “Ponoćnom igrom”, u kojoj je glavnu ulogu tumačila njegova tadašnja “partnerica” Klaudija Čular, propagandistica Croatia Recordsa, nije baš oduševio kazališni svijet. No ono što nije uspio tata Branko Vukšić, uspio je sin Matija. Za razliku od oca, on je u roku diplomirao dokumentarnu režiju na zagrebačkoj Akademiji i već u veljači 2011. potpisuje na Zagrebdoxu zapaženi dokumentarac “Irokez” o životu, usponima i padovima Željka Mavrovića. No Matija je – doduše, uz veliku pomoć i preporuke legendarnog Gorana Milića, čiji je bio prvi suradnik i “šegrt” u putopisnim serijama na HTV-u, ali i intervencije očevih “moćnih saveznika” – nakon kraćeg honorarčenja uspio u listopadu 2008. dobiti i stalni radni odnos na HTV-u. Zaposlen je kao novinar u redakciji Informativnog programa, čiji se prilozi povremeno, ali ne baš prečesto mogu vidjeti u emisijama “Hrvatska uživo”. Jedan od njih bio je i Matijino “istraživačko novinarstvo”, kad je za potrebe priloga u “Hrvatskoj uživo” šetao s ustaškom kapom na glavi po Trgu bana Jelačića pa ga je privela policija. Matija je za to zaradio samo prekršajnu prijavu, a tata Branko je bio beskrajno ponosan na sina.
NO IDUĆA TRI MJESECA Matijine uratke nećemo imati prilike vidjeti ni u “Hrvatskoj uživo”, jer je Vukšić junior od aktualne rukovodeće garniture Prisavlja upio isposlovati neplaćeni dopust zbog snimanja kontroverznog filma “Svećenikova djeca” s Vinkom Brešanom. I to kao prvi asistent režisera Brešana. A njegov “laburistički moćni otac” za to će vrijeme u Saboru očito voditi rovovski rat za hitno donošenje izmjena Zakona o HRT-u, kojima je glavni motiv i cilj rušenje aktualne garniture na HRT-u i prema kojima bi novog glavnog ravnatelja HRT-a birao upravo on – predsjednik saborskog Odbora za medije Branko Vukšić, dok bi ga Sabor na njegov prijedlog samo imenovao… Pa uspije li u tom naumu, bit će to i najveća pobjeda Vukšićevih i Lesarovih laburista, tj. znak za njihovo preuzimanje kontrole nad javnom televizijom, ali i početak nove ere – one “dinastije Vukšić” kao “spasitelja Prisavlja”.
