Ova je godina skoro pa prošla. Kao i zadnjih desetak u nizu, mogu samo reći, Ne ponovila se. Svaka slijedeća je, unatoč mojem Ne ponovilo se još gora. A možda da prestanem govoriti Ne ponovilo se? Možda je to neka začarana rečenica? Pojma nemam. Ne bih bio ni svjestan da je predbožićno vrijeme, jedino me na to navode svakodnevna tamburanja kvazinovinara koji ne znaju kako popuniti normu, pa se raspišu o vječitoj dilemi, Hoćemo li imati bijeli Božić? Pa najavljuju nekakve crvene alarme jerbo bi u gradovima moglo pasti osam centimetara snijega. Jebate, cijelih osam centimetara. Odma znam da balonja koji to piše nema više od dvadesetak godina, s dvadesetak godina nije stigao dobiti ni diplomu na kojoj piše da je novinar. Jedini izvor obrazovanja su TikTok, Facebook, Instagram, LinkedIn. Twitter je daleko iznad intelektualnog statusa. Pa povazda najavljuju kijamet od osam centimetara. Taj snijega nije ni vidio. A u zimi 2011 na 2012, Zagreb je danima bio okovan s četrdesetak centimetara zaleđenog snijega. I preživjeli smo. Valjda zato jer je taj snijeg pojeo Milan. Milan više ne jede snijeg, a ovi danas mi djeluju ko da jedu samo blitvu i salatu, pa bi njima i osam centimetara snijega, posve nedovoljnog za sanjkanje klincima na brežuljcima na atomskim skloništima, ta količina snijega predstavljala neviđenu katastrofu. Čak bi i promet biciklima bio onemogućen. Što je svakako katastrofa.
Prva informacija o nadolazećem Božiću pojavila mi se u srijedu. Kalendar je dosadno zvrndao tri riječi. Bakalar, pila, bor. Bakalar, pila, bor. Dobro sam provjerio saldo na računu, pa odlučio kupiti bakalar. Skupocjenu deliciju koja je hrana siromašnih ribara na dalekom sjeveru, bez koje se ne može. Nekako mi se vidi da je svake godine omjer bakalara i krumpira promijeniv, u korist krumpira. Kako veli moja ujna, Bakalar samo za miris. A ja joj odgovaram Jebo te miris.
Kakav je to Božić ako ti cijeli haustor ne vonja po bakalaru, ako ti nos ne štipa smrad bakalara koji se širi iz lonca u kuhinji? Prepilio sam ga ubodnom pilom na manje komade da se može staviti u teču s vodom i staviti na balkon, pa nek tamo smrdi. Donio sam i bor. Umjetnički, dugo već ne kupujem prirodne borove, djeca su narasla, a unuci su odavno prokužili da Isusek slabo poklone nosi.
Ali, sve to mora biti na božićno veće, vonj bakalara, bor, lampice iz Pepca koje živčano trepere, Christmas with Kićo… Di ćeš veće sreće. Nek se vidi nek se zna da Hrvat katolik sam ja.
I to je bilo to od predbožićne atmosfere, još samo da mi se usmrdi utorak navečer, pa će i to biti gotovo. Uvijek se sjetim pokojnog Miše Martinovića, Brice Dubrovčanina u Malom mistu, koji u epizodi Borbena ponoćka u kojoj lokalni partijski funkcioneri u komitetu pokazuju kako se piva “Tebe Boga hvalimo”, govori na glas, Cilo su misto usmrđeli bakalarom.
Ni traga predbožićnom raspoloženju, nekakvom žaru, veselju, samo tuga i čemer. Tragično ubojstvo malog pileta, učenika prvog razreda, na sam posljednji dan škole, strašan zločin s puno nevinih žrtava, priklane djece, učiteljice koja je pošto poto željela zaštititi svoje nemoćne piliće, zaprepaštenu ui prestrašenu djecu, nemoćnu, malenu od noža pomahnitalog ubojice. Žena koja je dobila trideset i jedan ubod nožem.
Pa on nju nije napao, on nju nije ubo nožem. On je nju štihao nožem. Trideset i jedan put.
Nedužnu ženu. Ženu koja je samo štitila svoje nemoćne đake. Trideset i i jedan puta. Čemer mi je u duši. Tuga koja razara. Pomisao na malo tjelešce koje leži tamo negdje u mračnom frižideru. U predbožićno vrijeme. Malac koji se veselio zadnjem danu škole, veselio se kad je čuo da se priča da bi možda moglo biti snijega. Malac koji je mogao ići na klizanje ovih dana, a neće. Neće ništa više.
Sinoć su roditelji razgovarali s djetetom, veselili su se sutrašnjem zadnjem danu škole.
Veselje poklonima pod bor. Planovi za ferije.
Vječita borba oko odlaska u krevet, jer uzbuđenje radi nadolazećih praznika.
I danas je priča prekinuta.
Zauvijek.
Užas, tuga u mislima…— Spectator (@SpectatorHR) December 20, 2024
A Božić je. Tužan Božić. Grozan Božić poškropljen krvlju nevine djece, junakinje učiteljice. Tebe Boga hvalimo…
Uvijek je bilo idiota. Uvijek je bilo manijaka. I bit će ih. U svakom društvu. Svako društvo se nastoji štititi od takvih. Prevencijom, postupcima svojih službi, socijalne, zdravstvene, a kad sve zakaže onda i službama represije, policijom i pravosuđem.
Poražavajuće je saznanje da se naše društvo od manijaka ne štiti. Zakazalo je sve što je moglo. Kao i tisuću puta do sada. Jer, sistem postoji, ali na papiru. Zaposleni u sistemu dobivaju plaće. A to je jedino bitno. Svakako, bitni su i pregovori o višim plaćama, svako malo. Zakazalo je u ovom slučaju zdravstvo koje nije slušalo zamolbe roditelja ubojice da ga hospitaliziraju jer je opasan. Zakazalo je i društvo kao zakonodavac, jer po važećim zakonima takav luđak ne može biti spremljen u neku gajbu u podrumu ludnice, u gajbu čiji ključ je bačen u Savu. Na sudu će ga braniti da je lud. Pa će biti osuđen na obavezno liječenje u trajanju od šest mjeseci, maksimalan rok koji može biti određen. Jerbo, nakon šest mjeseci on ima pravo na izlazak na slobodu. Svakih šest mjeseci sud bi trebao odlučiti hoće li još šest mjeseci biti u ludari ili će ga pustiti van. Na štihanje.
U škole se može ušetati bilo tko, kao da na Špici šeće. Prevencije i zaštite nema. Nema čak ni metalnih branika kakvim se Vlada štiti od turista na Markovom trgu.
Za sve ovo nismo krivi mi kao društvo.
Kriva je država. Država sa svojim neučinkovitim i korumpiranim organima.
Kriva korumpirana država.
Krivi su oni koji je vode, najviše krivi.Naša krivica, kao društva, samo je jedna, što to sve ne potjeramo.
— Spectator (@SpectatorHR) December 21, 2024
A svima nama poznate su odluke naših sudova. Možda mu koji put i produže, dok predmet ne dođe do neke koze ili majmuna koji će ga pustiti. Na štihanje.
Ali svakako nije zakazala nekakva guska, koja je navodno ministrica zdravstva. Koja je ubojicu posjetila u bolnici. I razgovarala s njime. A s njime još nije razgovarala ni policija. Nije razgovarao nitko, ali ga je ministrica zdravlja poslušala i radosno mogla objaviti da je on stabilno. O jebem ti mater i stabilnosti. I mozgu. I moralu. Ministričin potez je normalan za okruženje u kojem se kreće, a koje se paušalno naziva Vlada RH. Pa nije li onaj šašavi ministar išao u Grčku urgirati da se nekakvi naši dečki puste na slobodu nakon što su putovali tisuću i nešto kilometara da bi pajserima, bokserima lemali navijače drugog kluba, a pristup toj utakmici im je bio zabranjen? Nije li premijer razgovarao s grčkim premijerom i cendrao mu da huligane kojima tepaju naši dečki puste na slobodu? Di ćeš veće sramote? Da vlada štiti razbijače i huligane? Ministrica je prvim potezom pokazala samo jedno. Da se uklapa u okruženje. Dobro došla ministrice!
Sve se to događa u državi u kojoj ministre vode u zatvor vezane u špange ko volove na sajmu u Gudovcu. Državi kojom ravna donedavno pravomoćno osuđena kriminalna organizacija. U državi u kojoj građani sve moraju, a država morala nema.
Sve se to događa samo par dana pred Božić. Pred novu godinu, za koju na njenom dolasku, neću imati nikakve želje, osim jedne.
Samo neka prođe.
Posjeta ministarke mahnitom ubojici je novi level gadosti.
HDZ uvijek može više. pic.twitter.com/Og5rpsamRE
— Spectator (@SpectatorHR) December 21, 2024
