Pred mjesec dana otišao sam na more. Ostavio u Zagrebu sve ove koje beskrajno volim. I one koje beskrajno prezirem.

I zapalio svijeće, dodirnuo vreli kamen i obećao im da ću se vratiti. Paziti na njih, baš kako su oni pazili na mene velik dio svog života.

Odlučio sam ostaviti sve i prepustiti se onom što najviše volim raditi.

Neradu.

Unatoč tome, ni sam ne znam kako mi se u ogromnom ruksaku, onakvom kakav planinarima dostaje za ponijet sva čudesa potrebna za deset dana boravka u nekakvoj zabiti, našlo samo pet laptopa i tri tableta. I desetak vanjskih diskova.

Sada, na kraju, kad rezimiram, ispada da sam svu tu skalameriju vodio samo da joj dupe puta vidi.

Dovoljno je dva. Laptopa. I jedan tablet za čitat novine i naravno iPad za Netflix i HBOPlus.

Zapamtit ću to. Valjda.

Radio nisam skoro ništa. Bavio se hedonizmom na najjače. Pisao malo, ali pisanje je izazivalo reakcije. Postao sam tko zna po koji put mrziteljem svega što je hrvatsko. Pisali mi da odem odavde, ako mi ne paše. Vrijeđali. Prozivali.

Odlučio sam prema njima biti fin. Ne vrijeđati ih, ni malo. Samo sam odlučio ih ne poslušati. Ja neću otići. Jer nisam otišao ni kada sam mogao. A kada sam otišao, vratio sam se. I 91 sam otišao. Na istok. Krajnji istok. A ne na zapad poput njih. Nek se jebu. Ali nek se ne množe.

Samo bih im poručio. Pristojno i fino. 

Ovo je moja domovina, moja Hrvatska. Ja druge domovine nemam. A vi, koji ste od nje napravili ruglo, napušite se kurčine, odite vi iz nje. Kako ste i došli, tako i odite.

Čitam u Globusu nešto što bi se moglo nazvati Želje slušalaca lake muzike.

Deset ključnih točaka političkih programa crvenih stranaka.

Tekst se nastavlja ispod članka Globusa.

Grafički vrlo bogato opremljen članak, s puno slika, ima tu svakakvih slika. I trudbenika, i pemzijonera koji griju kosti na suncu, ima i solarnih panela, valjda da se vidi da se radi o modernim stankama.

Svi bi oni nešto drkali po porezima, povisivali plaće, povisivali penzije. Ma prekokrasno. Poreze na nekretnine uvodili bi selektivno. Porezi svima. Osim njima.

Filozofiraju, nerazumljivo, ali to zvuči pametno. Govno u celofanu

Pa da u njihovom stilu i prokomentiram.

Možemo su baš klišej dobro potkožene, salonsko-snobovske kvazi-ljevice. Neće, jelte, oporezivati vlastite vikendice u svim onim bajkovitim-cool-vine and olive oil Vodnjanima i Motovunima, Komižama i Starigradima, u kojima, uz sir i orahe na starom hrastovom stolom i pod odrinom, razglabaju o održivom razvoju, gradovima budućnosti, vrećicama za smeće i zelenim krovovima. Ako im se ne da kupiti parmigiano sir i miljevački pršut – uvijek ima Filipinaca i Nepalaca da ga woltovski dostave…

Davno,ali baš davno, desetljeće i pol prije svršetka XX stoljeća, godine 1984. postao sam direktor. Poprilične, ali vrlo poznate firme. I bio direkto do odlaska u mitovinu. Velikih i uspješnih pofuzeća.

Sjećam se riječi, sjećam se dikcije, trenutka, kao da film gledam. Moj otac, kada je čuo da sam imenovan za direktora rekao mi je.

Zapamti jedno. Ne moraš dolaziti na posao. Ne moraš raditi ništa. Možeš spavati sa sekretaricom. Možeš raditi što poželiš. Ali, svakog desetog, plaća mora biti. Ista kao prošli mjesec ili veća. Novac za plaću ne smiješ posuditi. Novo odijelo, bijela košulja i ti se smiješ. Jer si uspio. Podijelio si plaću. Sutra, Jovo na novo.

Ako novaca za plaću nemaš, nemoj na posao  nidolaziti. Nek ti donesu radnu knjižicu. Radnik na posao dolazi samo radi jednog razloga. Radi plaće. Kako ćeš do plaća doći, e to ti ja sine ne znam. Plivaj.

338 plaća sam podijelio. Tristotine trideset i osam.

Po naputku moga oca, ali ipak djelomično. Novac za plaću posudio nisam nikada. Nisam ni s tajnicama spavao. Dolazio sam na posao, po četiri stotine sati mjesečno. Kad se to ponavlja mjesec za mjesecom, a ponavljalo se, godina za godinom, a ponavljalo se, shvatiš da si u samo 15 godina odradio prijevremenu mirovinu. I čitam proglam drkadžija i prodavača magle koji u životu ništa napravili nisu, a da bi od toga mogli živjeti. A vidi ih. Svi su ki bageri.

Svega su se moje stare oči nagledale. Svašta sam ja prošao. Svašta ja znam. U poslu mi od ovih crvenih iz Globusa ravan nije.

Ni danas još. Neće ni biti.

Ratovao sa sindikatima, plakao s radnicima, bio im poput oca i majke. Čuvao ih. Jer ja od njihovog rada živim, poduzeće ima budućnost. Brinuo o bolesnim članovima obitelji. Zvao škole za tupavu djecu. Budio prijatelje liječnike u pola noći ne bi li u bolnicu smjestio nekog bliskog mojem radniku. Potezao veze za smjestit u vrtić dijete radnika koji nema nikog poznatog u. Trpao  očeve i majke u bolnice i staračke domove. Govorio im na sprovodima, napijao se na svadbama i krstitkama, živo s njima i za njih. I od njih. I oni od mene.

I danas, dva puta čitam članak.

S puno slika, jer se i nema reći nešto pametno.

A ono malo riječi, samo bi štel pitati.

A odakle vam pare za sva ta čudesa?

Ništa više. Samo to.