Najranije uspomene
Bile su ljetne vrućine. Kamena kuća, nevelika, dolje konoba s uredno poslaganim bačvama, na klinove pribijene između kamenim blokovima obješena kosa, srpovi, ma sav težački pribor kojem nisam znao namjenu, ali ga je moj did svake zore uzimao i privezivao o samar, pa se na magarcu otputio u polje. Kako su tada govorili Iden upolje. Jedna riječ. Ili Iden ušbenik. To kada su odlazili u Šibenik nešto važno riješiti. Odlazak ušbenik je bio centralni događaj o kojem se danima pričalo u malenom zaselku, nedaleko od mora u predvečerja dok se sjedilo u debelom hladu velike paparinke. Tek kasnije. Puno kasnije saznao sam da paparinku mog djetinjstva, najveće drvo na svijetu, u Istri zovu ladonja, koprivič.
Na katu prekrivenom kupama, nalazila se jedna prostorija, kreveti poslagani uz kameni zid, pod od dasaka, savršeno čist, a u kutu peć na kojoj je baka kuhala, a na sredini sobe nalazio se veliki stol. Kruh, ogromna okrugla štruca kruha, pečena u krušnoj peći bila je pažljivo umotana u čisto platno, a ja, unuk ljubimac, nisam smio ni dirnuti taj kruh, kruh je bila svetinja.
Na malenom ormariću uz djedov krevet, kraj šterike stajala je knjiga. Debela knjiga s crnim koricama i nekakvom zastrašujućom slikom, knjiga koju je did čitao uz žmirkavo svjetlo šterike. Sricao sam slova, uspio pročitati naslov, ali, nisam razumio o čemu se radi. Velika Sanjarica.
Moj did, blag čovjek, toplog pogleda, prekrasnih plavih očiju, crne kose koja je tek počela sijediti, znao me pozvati u krevet i čitati mi. U sanjarici su bili napisani i opisi ljudi prema horoskopskim znakovima. Krupnim slovima, valjda krupnim da se bolje vide pri žmirkavom svjetlu slamarice. Bila je to knjiga o visokim, lijepim ljudima, pametnim, radišnim, ljudima koji imaju sretan život. Svi ti znakovi čudnih imena opisivali su ljude kao pametne, vrijedne i radišne, visoke i uspješne u životu. I ja sam vjerovao, jer, moj did je bio visok, lijep muškarac, radišan i uvijek nekako miran, zadovoljan.
Često se toga sjetim. Još i danas osjetim miris loze koja pucketa u šparetu moje bake dok priprema ručak. Svaki puta kad odem doli, stanem. Stanem na kameni pločnik gdje je nekad bila paparinka i prepustim se mirisima, zvukovima i valovima uspomena koji udaraju o moju dušu. Nema više ni kuće kakva je bila u mom djetinjstvu, djed i baka su se davno preselili. Davno ih nema.
Čarolija traje, ja plutam na njoj, kao na mirnom moru, gasim cigaretu i idem dalje.
U životnu vrevu.
Pred nekih petnaestak godina
Bilo je to vrijeme kada još nisi mogao otvoriti Gmail adresu bez pozivnice nekog od ponosnih vlasnika Gmail adrese. Davno.
Zaposlio sam u poduzeću mladog informatičara, frajera koji je bio freak. Onako, mladenački zaigran, bistar, zajebant, odmah je šarmirao sve žene u uredu, čekale su njegove dolaske s pripremljenom kavom, komadom kolača, da im otkloni stisnuti capslock. A on svjestan svoje važnosti, teatralno je oslobađao caplsock, ali i sprejom ispuhivao komadiće kruha i salame koji su upadali među tipke tastature. Smio je sve, ali mom kompjutoru i laptopima nije imao pristupa. Jer, čime ću se ja zabavljati, ako mi on nešto instalira? Znali smo ispijati kave, zajebavati se u kasnim popodnevima, u miru ureda, kad su uredima vladale čistačice. Upitao me onako ležerno, diša imate li vi Facebook? A Linkedin?
Mora da sam imao blesav pogled, shvatio je onako bistar, da sam socijalnoumrežena nula. Tumačio mi je važnost tog sranja, što mi je više tumačio, nekako mi je sve to skupa bilo blesavije.
Ali, ja ne bi bio ja, pa sam dao privolu da mi otvori profile
I postao sam ponosni vlasnik FB profila i Linkedin profila. Istina, pojma nisam imao što s time. Ali sam imao. Poput onih osamdesetogodišnjaka što u novčaniku nose prezervative, ne znaju što će s njima, ali ih imaju.
Ljudi iz sanjarice moga dida preselili su se na Linkedin i Facebook
Otvorio sam neki dan, nakon puno vremena svoj profil na tom Linkedinu, i malo pogledao ljude. Sva sila ljudi koje u životu poznam, čarobnim algoritmom Big brothera nude mi se kao nekakve veze, oni pojma nemaju o tom GDPRU. Prate te na svakom koraku.
Jebate, diš mi bit veza, kad na cesti kad te ugledam prelazim na drugu stranu?
Ali, primjetio sam jednu stvar. Neznani autor sanjarice s ormarića mog dida opisavao je upravo te likove na tom Linkedinu. Svi su zgodni, visoki, pametni, s kićenim nazivima nekih nikad čuo fakulteta i nikad čuo veleučilišta. Titule skraćenice od pola metra, nečitke, poput onih šifri koje upisuju u filmovima kad lansiraju atomske bombe. Stoje u izlozima Linkedina, poput kurvi u izlozima De Walletjesa, pametni, školovani, savršenih karijera, u firmama čija imena mi ne govore ništa. A država u kurcu do daske. Nema tamo nikoga iz Kamenskog, 3.maja. Samo firmi nečitkih imena.
Davno, pred dvadesetak godina Iskrica je poharala državu
Portal za prijateljstva i veze, tako nekako se to zvalo. Iskrica. Zajapureni starci, s busenima dlaka što vire iz oznojenih pazuha, sjedili su u gaćama pred kompjutorima i dopisivali se sa ženskim članstvom Iskrice. Slale se slike mladih ljepotana nađene na Internetu, samo da bi se dobila kakva mutna slika međunožja i li sisa.
Oni konkretniji shvatili su Iskricu kao dobro lovište za fuk. Dokone domaćice, službenice koje su sjedile za zaklonjenim monitorima od pogleda kolega u sobi, postajale su atraktivne gospođe, elegantno odjevene, odjevene u sexy rublje i haltere, umjesto ogromnih pamučnih slip gaća što žuljaju pod pazuhom, školovane, uspješne u poslu, studenti i činovnici, papučari koji su kući dolazili drhteći od straha, ako nisu kupili glavicu salate, jer nisu išli na pauzu nego dahtali na Iskrici, postajali su top manageri, sa završena dva tri doktorata, znanstveno nadareni i prirodno obdareni
Iskrica je naravno samo virtualno mjesto na kojem borave visoki, zgodni, tamnokosi i plavooki Hrvati, vrlo uspješnih karijera, koji za brzu ševu love visoke, atraktivne 90-60-90 Hrvatice, uspješne u poslu, brižne majke, ponosne supruge, koje su sve to što jesu, spremne zaboraviti za malo dahtanja i drpanja na nekakvom fukodromu ili jeftinom motelu što miriše na sredstvo za laštenje parketa.
I kraj svih tih superljudi na Iskrici, država i dalje u kurcu. Možda zato kaj su visili tamo, a ne na poslu.
Ne znam postoji li još Iskrica, jer se članstvo na Iskrici taji, ali to ionako nema veze.
Jer postoji Facebook, iskričari su samo promijenili mjesto boravka preselili se na Facebook, koji je mnogima postao ovisnost. Ista meta, isto odstojanje, kako se govorilo u vojsci.
Virtualan život, privid stvarnosti, zavaravanje samih sebe.
Facebook je posve prigodno promijenio ime u Meta.
Jer, ionako uglavnom cilj je više-manje, svima isti. Jer, meta zna se gdje je narisana.
