Malo me sram, priznam. Sram me je jerbo se sjećam višegodišnje frke oko ulaska Velike Britanije u tadašnju EEZ. Pred šezdeset godina. U Europsku ekonomsku zajednicu. Sjećam se dost pojedinosti, jerbo su o tome dosta pisali i u Vjesniku u srijedu, govorili na Dnevnicima, a ja sam oduvijek čitao sve što ima slova. Ali, priznam, eto, ne sjećam se recimo Građanskog rata u Amerikama. Malkice sam ipak mlađi.
Kaj je to uopće EEZ?
Najprije za one koji pojma ni plave veze nemaju o tome, kaj je to bila EEZ. Rimskim ugovorom iz 1957. godine, osnivačice EEZ bile su šest zemalja:
Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Zapadna Njemačka (Savezna Republika Njemačka). Ciljevi osnivanja Europske ekonomske zajednice (EEZ) 1957. godine bili su:
- Uspostava zajedničkog tržišta i carinske unije s ukidanjem trgovinskih prepreka.
- Osiguranje slobodnog kretanja robe, osoba, usluga i kapitala.
- Koordinacija ekonomskih politika i uvođenje zajedničkih politika (poljoprivreda, promet, trgovina).
- Podizanje životnog standarda i smanjenje regionalnih razlika.
- Očuvanje mira i slobode kroz ekonomsku integraciju te postavljanje temelja za bližu uniju europskih naroda.
Dakle, zajednica zemalja odlično zamišljena za poboljšanje ekonomske suradnje kroz carinsku uniju, bez međusobnih barijera. Godinama je Velika Britanija pokušavala pripicuknuti se toj zajednici, ali uskurčio se De Gaule, pa ne da i ne da.
Pripicuknuće Velike Britanije
Kad je Britanija vidjela brzi ekonomski rast EEZ-a, podnijela je prvu molbu za članstvo 1961. godine, ali ju je francuski predsjednik Charles de Gaulle torpedirao i lansirao odjeb do 1963. A Britanci, uporni ko, da prostite, turski kurac, predali opet molbu. Jope De Gaule kaže Dragi Briti, odjeb je lansiran. Do 1967. De Gaule se bojao, opravdano, da bi ulazak Britanije u EEZ bio u stvari trojanski konj ulaska američkog gospodarstva, od utjecaja kojeg se EEZ štitila. Tek kad je De Gaule otišao, Britanci su ušli.
Toliko o pripicuknuću Velike Britanije.
Umjesto krotke EEZ dobili smo čudovište
EEZ je u miru otegla papke na Sve Svete 1993, a iz njenog pepela, isti dan uskrsnuo je, poput ptice Fenix EU. Danas to čedo ima trideset i tri godine. I nešto malo mjeseci. Čedo se pretvara u monstruma.
Što reći?
Kakve veze ima Portugal, Malta, Grčka, Cipar s recimo Danskom, Finskom, Slovenijom, pa čak i Hrvatskom?
Mišljenje je kao šupak. Svaka ga budala ima, pa ga imam i ja. Jedna prekrasna ideja, spajanja gospodarstava vodećih europskih država plus Luksemburg, bila je jedna odlična ideja. Uistinu odlična. A to čedo, polako je raslo, razmnožavalo se, pa se na kraju pretvorilo u megalodona, divovsku bijelu psinu. A megalodon, koji više ne živi osim u filmovima Jasona Stathama, bila je mega zvijer, ogromne snage, ali da prostite, glupa ko kurac. Pa kako bi Jason uspijo ubijati megalodone ko leptire? Omjer volumena mozga i tijela (encephalization quotient (EQ) je kod čovjeka otprilike 7, kod dupina 5, a kod megalodona 1/2500. Dobro, kod glasača Domovinskog pokreta vjerojatno je manji no u dupina, ali sada to i nije tema.
Protuprirodni blud
Uglavnom, Europska unija, po mom shvaćanju, protuprirodni blud, unija država u kojoj se nalaze zemlje koje gospodarski, mentalitetski, disciplinski ama baš nikakve veze nemaju. Kakve veze ima Portugal, Malta, Grčka, Cipar s recimo Danskom, Finskom, Slovenijom, pa čak i Hrvatskom?
Međutoa, nekadašnja ekonomska zajednica prerasla je u političku zajednicu. Države članice, naročito one manje, izgubile su identitet, htjeli mi to priznati ili ne. Vladajuća klika EEZ, koja u biti i nema izborni legitimitet, ne biraju ih stanovnici zemalja članica, njih sedamsto i pedeset milijuna, nego ih bira nekakva elita u vrhu EU, a trenutno, a dugo je već trenutno, radi se samo o nesposobnim aparatčicima, uguženim na funkcije zaplotnjačkim igrama, lobiranjima i ustupcima. Koja ozbiljna država, tu dakako ne računam na Hrvatsku bi imala u samom vrhu svog vodstava Dubravku Šujicu? A nemam nikakve razloge vjerovati da su i ostali iz vrha EU po ičemu bolji od Dubravke Šujice. Sama Ursula von der Leyen bila je ministrica u njemačkim vladama, isprva je bila njemačka inačica Nade Murganić, ministrica obitelji, umirovljenika, žena i mladih Njemačke, ondak je postala njemačka inačica onog Piletića koji ni po čemu pojma nema, ministrica rada i civilnih poslova Njemačke, da bi na kraju posala da prostite Mario Banožić, ministrica obrane Njemačke. U vrijeme njenog ministriranja u njemačkim vladama redale su se afere za aferom, baš kao da je ministrica u vladi RH. Od tuda i bliskost s Plenkovićem, koji je općenito sklon osobama bremenitim aferama, a još ako se nalaze na poziciji višoj od njegove, njegovoj sreći nema kraja.
Sankcije, devetnaest paketa, a dvadeseti se pakira.
Rusija je divljački napala Ukrajinu. U Ukrajini bukti užasan rat već četiri godine. Pitanje je do kad će. EU je, posve normalno, stala na stranu žrtve, Ukrajine. Da su pitali svakog na cesti, rekao bi da je to u redu i podržao to. Ali.
U vrijeme trajanja rata, vodstvo EU pokazalo je samo dvije stvari. Prva je, da vole igrati šah. Druga je da pojma, blage veze o šahu nemaju. U šah se razumiju otprilike ko što se gospođa Marica u krivi kurac razumije. Na šahovskoj ploči pokušavaju igrati Čovječe ne ljuti se. I ne kuže gdje je problem.
Rat će i dalje financirati, po modelu Ljubin grob. Sve dok bude živih Ukrajinaca.
Godinama uljuljkivani u prividni mir, svjesno uništavajući svoju industriju, prvenstveno Njemačka, po zelenom modelu zelenih politika one nekakve Grete Thurnberg, urušavajući svoju industriju do neprepoznatljivosti, postali su samo fosil, okamenjeni ostatak nekadašnje skupine industrijski super razvijenih zemalja. Nemušti, po svemu suđeni ogrezli u korupciju u megaskandalima oko nabavke cjepiva protiv COVID-19, nesposobni, ali zato vrlo odlučni, uveli su u četiri godine ratovanja devetnaest paketa sankcija Rusiji. A Rusija napreduje i dalje. U niti jednom trenutku niti jedan kako se to kaže dužnosnik EU, nije izjavio: Vrijeme je za početak pregovora. Ne, rat se potiče i dalje. Financiraju ga sada članice EU, stotinu milijardi u dvije godine. U biti, vlastitim sredstvima. Rat će i dalje financirati, po modelu Ljubin grob. Sve dok bude živih Ukrajinaca.
Sankcije EU, su da prostite, samo ubod u debeli kožu nilskog konja. Koji se strese i ide dalje. Svojim putem.
Pa se ondak EU dosjetila, malo vježbati mišiće. Izgleda da je EU AFŽ, Ursula, Dube i ona nekakva Kaja, shvatio da Putinu za sada mogu puhati kroz cijev. U znate već kaj.
Ne fata se Putina, pa će se fatati protiv vlastitih građana. Oni nemaju avijone i rakete
Pa su, da bi pokazale da su face, počele uvoditi sankcije. Protiv vlastitih građana. Građana država članica EU. Jerbo oni su goloruki. Pa ih je slatko napast. Kaj ne?
Bez suda, bez procesa, samo ti rebnu sankcije. Sankcije su politički alat koji zaobilazi temeljna načela vladavine prava, s kojima se u EU jako jako vole kurčiti. Sjećate li se što su nama radili? Sankcioniraju se naravno, novinari, analitičari i aktivisti koji nisu optuženi ni za jedno kazneno djelo. Niti jedno. Ne osuđeni. Nisu optuženi.
Ak vam nije jasno, podsjetite si ono, iz filmova, što je radio Himmlerov SS ili Staljinov NKVD ili KGB. E, baš to.
Njima su zamrznuti bankovni računi, kreditne i debitne kartice otkazane, ugovori i pristup osnovnim financijskim i komunikacijskim uslugama onemogućeni. Pojedinci se nalaze u situaciji ekonomske i društvene isključenosti, što znači nemogućnost normalnog života, a vrlo često čak i otežan pristup osnovnim životnim potrebama.
Ak vam nije jasno, podsjetite si ono, iz filmova, što je radio Himmlerov SS ili Staljinov NKVD ili KGB. E, baš to.
To su počeli raditi svojim građanima, Europskim unionistima. Guše glasove onih koji govore da je car gol. Da mu se vidi posrano dupe.
Ali, ne lezi vraže. Banke i tvrtke u trećim Švicarskoj, Norveškoj ili Velike Britanije, često se pridržavaju režima sankcija iz straha od sekundarnih posljedica. Jerbo se neće s Ciganima ciganit. Pa je lakše nekakvo piskaralo pretvorit u stvarnu nulu. Nek krepa.
A prava građana zajamčena pravom EU-a, uključujući slobodu izražavanja, slobodu kretanja i pravo na imovinu, otisnuta su na finom troslojnom toalet papiru, kojim vodstvo EU briše guzice, kako bi ih političari zemalja članica koji im se ulizuju, mogli slatko i predano ljubiti.
