Svake druge srijede. Točno u 935, penjao se stepenicama. Elegantno tamnoplavo odijelo, snježno bijela košulja, lijepo pripasana kravata. Crne cipele savršeno ulaštene. Čekao sam ga na vrhu stepenica, kima glavom. Stojimo. Imaš li mi što reći? protisne poput oficira koji tipa koji stoji pred streljačkim vodom i govori čovjeku kojem stavlja povez na oči pa kaže Zadnje riječi?. Šutim, ionako znam da je vrijeme prekratko da mu sve ispričam.
Dolazi razrednica, kratko rukovanje, pozdrav, stari su oni ratni drugovi u ratu protiv mene. Ulazimo u maleni sobičak, ona uzdahne i otvara dnevnik. E, pa druže Spectatore, nema potrebe gledati ocjene, one su odlične, ali, pogledajmo u dnevnik. Vaš sin je kasnio četiri puta na prvi sat, jer mu je kasnio tramvaj. Pogled koji ubija na mjestu. Pa on stanuje manje od kilometra od škole. Ne ide tramvajem. Dakle, pišem četiri neopravdana. Pišite. Ili. E pa druže Spectatore, vaš sin je u vrijeme redukcije struje širom otvorio sva krila prozora tako da je u učioni bilo strašno hladno, pa smo ih nakon drugog sata pustili kući. Vidio ga je domar. Pa je dobio ukor razrednika. Pogled koji ubija na mjestu. Jednom je otvorila i imenik. Ja dobio kolac iz hrvatskog. Velik kao kuća. Preko centimetar i pol visok. Jer sam rekao da mi je pjesma Dobriše Cesarića Slap, glupa. Jer ne teče slap, teče voda. Otac gleda s nerazumijevanjem, pa hladno inženjerski kaže, Pa voda teče. Slap stoji. Razrednica nas pogleda pogledom koji ubija na mjestu.
Penje se stepenicama, ulazi u stan. Još uvijek u elegantnom tamnoplavom odijelu, košulja savršeno bijela, kravata lijepo pripasana. Odlaže torbu. Staje. Pogleda me, ja šutim. Od danas si u sankcijama. Pa me udari džeparcem, izmišljenim radovima, zabranom izlaska. Jeben je život, svako malo nekakve sankcije.
I tako svake druge jebene srijede jebene četiri godine. Živio sam stalno pod nekakvim sankcijama. Navikao sam, pa danas mogu reći da sam imao lijepu mladost. Unatoč sankcijama, koje sam zaobilazio poput jegulje.
Danas se toga sjećam, s tugom. Otac je otišao, skoro će deset godina, otišla je i majka. Sankcije sam preživio, sad kad razmislim, pa i nisam ih previše osjećao. Ali sam ipak i ja sankcionirao svoju djecu kad je trebalo. Danas moj unuk samo frkne nosom i kaže Znam, kazna, kad ga majka šutke pogleda.
Sankcije. Sankcije su iz Raja izrasle tamo gdje ne raste šiba.
Sankcije se uvode da bi se mogle kršiti. Hrvatskoj je bio uveden embargo na uvoz oružja na početku Domovinskog rata. Ali embargo smo zaobišli. Nabavkom oružja iz Rusije. Zgodno, kaj ne?
Tako misle i U EU. Sankcije!
Baš kao moj otac nekad davno, tako i baba Uršula prijekorno, pogledom koji ubija na mjestu, pogleda Vladimira Vladimiroviča i protisne: Od danas si u sankcijama. Tri godine, svako malo Urša udara sankcije Vladimiru Vladimiroviču, a oko nje skupljeni mastiljari i ćate kojima samo fale one navlake na rukavima od crnog glota, kimaju strog glavama, pokušavajući navući ozbiljan izraz lica. Sankcija na sankciju. Nema što nisu smislili. Uveli zabranu uvoza Vladimirove nafte, plina, zamrznuli imovinu, zamrznuli imovinu svih koji su Vladimiru rekli dobar dan. Oni blesaviji i savjesniji su tu zaplijenjenu imovinu i prodali, premda nije njihova, ali su je prodali. A Vladimir Vladimirovič ništa. I dalje po svom. Kao da ta Urša i njeno društvo kilavih mastiljara ni ne postoje. Strijelja ih svojim vodnjikavim pogledom i nastavlja dalje po svom.
Više nisu znali što bi, sve mjere pomagale nisu, a bilo je sve više budalaština. A rat je trajao i dalje, razbuktavao se, sankcije koje su se uvodile kao po traci nisu pomogle.
Minirane su sve mirovne inicijative, jer nisu ginuli Europljani nego samo Ukrajinci i Rusi, prozvali su Putina teroristom, banditom i ubojicom, a hrabri ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske nazvao ga i ratnim zločincem. Pokrenuli su tužbu na međunarodnom sudu za ratne zločine. Tvornice laži za građane nastajale su velikom brzinom, skoro tako brzo kao što su devedesetih u privatizaciji nestajale velike tvornice u Hrvatskoj. Organizirali su mirovnu konferenciju u Švicarskoj, ali bez Rusije. Rusije koja je agresor, strana koja je u ratu. Može li luđe? Svašta su radili samo su išli na ruku moćnoj Americi. Nafta, plin, oružje, oprema, sve to se vrlo skupo kupovalo, kupuje se i kupovat će se u superskupoj Americi, a sebe i nas su sjebali do balčaka. Otišli smo u recesiju koja vodi ravno do tri pičke materine. A tko zna što nas još čeka.
S druge strane, Zelenski je donio zakon da se neće pregovarati s Putinom, a nakon pojave Trumpa koji ne želi više financirati rat u kojem ne ginu Amerikanci nego Ukrajinci, rekao je da hoće pregovarati.
Onda je Putin rekao da se ne može pregovarati jer je to zakonom zabranjeno. Onda je Zelenski rekao da će to izmijeniti. Onda je Putin rekao da se ne može izmijeniti zakon jer je Zelenski nelegalni predsjednik, mandat mu je istekao davno, novi izbori nisu održani. Onda je Zelenski rekao da će to Vrhovna Rada izmijeniti. Onda je Putin rekao da će pregovarati s Vrhovnom Radom, a ne s njim jer je nelegalni predsjednik.
Siguran sam da se svemu tome nije dosjetio Zelenski nego mudraci iz EU i SAD, sjedeći u mirnim uredima, smišljajući kako dohakati Putinu.
I sada bi trebali početi pregovori. EU se ljuti jer neće biti na pregovorima, vodit će ih Trump i Putin, a Ukrajina koja je napadnuta, razorena, izubijana, neće biti pozvana. Po modelu koji je u Švicarskoj napravio EU, ne pozvavši Rusiju na mirovne razgovore. Tek kad se bude ukazala prilika, pozvati će Ukrajinu koja će sjediti na klupici pred vratima i nestrpljivo čekati da ih se pozove da bi pripalili cigarete Trumpu i Putinu, pa izađu opet van na klupicu. Eu nisu pozvali, jer smatraju da im ne trebaju budale za stolom za kojim sjede veliki dečki i pričaju o ozbiljnim stvarima. O novcu i prirodnim resursima.
Uvjeren sam da Rusi i Putin to tako i uvjetuju. Bez EU birokrata i bjelosvjetskih glupana i bez Zelenskog koji nema mandat. Izgleda da će ako bude pregovora to biti samo s Vrhovnom Radom. Ako vam nije jasno, ta Rada nije Rada Borić, nego bi pregovarali s ukrajinskim Saborom, jer, sve ostalo je po Putinu nelegitimno. A njega se izgleda ipak pita.
A u dobroj staroj Europi ide i povišenje proračun za NATO na 5%.
Gdje su pare, gdje je socijala, razvoj, gdje su investicije? Odakle pare? Prva ideja je prekid dotoka sredstava za EU fondove. A gdje je onda Hrvatska? Ili je već dospjela do krajnjeg cilja?
Tri pičke materine.
