Bilo je užasno hladno tog davnog siječnja 1985. Sjedeći u svom toplom uredu zamisljeno sam gledao prozor. Ogromne sige visjele su s krova, blještavilo snijega, sve to je moje misli vraćalo u Schladming, na skijalište, s kojeg sam se vratio pred samo tri dana. Da sam mogao, ostao bih još.
Tajnica je donijela veliku šalicu crne kave, na stolu uredno složeni papiri, poprilična hrpa se napravila dok me nije bilo. Otvorila je vrata, samo je glava provirila i rekla, Direktore, telefon, drugarica Milka vas treba. Nakašljao sam se. Ugasio cigaretu, još jednom kašljem pročistio grlo, nastojeći da mi glas bude dubok, muški, ozbiljan. Ne zove premijerka svaki dan.
Dobro poznati glas, Svetlana iz njenog ureda. Kako sam, kako je bilo na skijanju, kako je u Zagrebu jel i ovdje zima kao u Beogradu? I onda kaže Drugarica predsjednica bi htjela s tobom porazgovarati, sutra u jedanaest, tako da ne moraš da dolaziš po ovom kijametu avionom, možeš doći i Savom.
Izašao sam iz zgrade beogradskog kolodvora, ledena košava, bogato posoljen kolnik i pločnik, bljuzga je namočila nove cipele koje sam kupio pred tri tjedna. Opsovao sam glasno.
Taksi čiji vozač vonja na ćevape i alkohol me vozi u SIV.
Ulazim u kabinet. Dvije tajnice i Svetlana. Širok osmijeh na njenom lijepom licu. Zagrljaj, iz torbe vadim Bajaderu. Sedni, popij kafu, prijat će ti. Ispijam mirišljavu vrelu kavu, u očima pitanje. Svetlana gleda prema tajnicama, vidim da ne može odgovoriti, pa sa o kaže. Ovde si, sve je u redu. Pitam je jel drugarica Milka sama. Nije, kod nje su Anka i Ema. Uzdahnuo sam bolno.
Ulazim. Prostran kabinet, velika Titova slika, ogroman masivni stol za sastanke. Negdje oko sredine sjedi Milka, a do nje drugarica Anka Berus, a preko puta nje sjedi Ema Derosi Bjelajac. Pozdravljam, Milka pokazuje da sjednem kraj nje. Svetlana ti je već sigurno dala kavu, znam ja vas dvoje. Nije to bilo pitanje, samo konstatacija izrečena uz šeretski osmijeh. Na sredini stola pladanj, boca Ballantinesa i nekoliko čaša. Anka svakome od nas gurne čašu. Tišinu zadimljene sobe samo je narušavao zvuk čaša što kližu stolom.
Ustajem, lijevam viski. Onda što ima u Zagrebu, pita a znam da zna bolje od mene. Blebećem nešto o vremenu o snijegu. Uzdahne, posegne za Dunhillom, nevjerojatno brzo zapali cigaretu otpuhne gusti dim meni ravno u lice, gurne kutiju prema meni. Palim.
Čujem dragi moj, da ti uvoziš veliku količinu dijelova za tvoje strojeve iz Njemačke, plaćaš u markama, ugradiš ih i onda ih prodaješ u Rusiju.
I gurne preko stola hrpu papira pred mene. Kompjutorski izlisti, na zaglavlju ime moje firme. Izbila mi je mogućnost bilo kakvog vrdanja.
Šutnja, uzdah. Ne znam kako, kroz glavu mi je proletjela misao. Ne priznam ovaj sud, priznam samo sud Partije. E pa, ne priznam sud partije, nego nekakav drugi sud. Pojma nemam koji. Samo drugi sud. Ako ga uopće treba.
Kao da je pročitala moje misli. Nije ovo nikakvo ispitivanje, samo razgovor.
Gledam u papire, a ne čitam. Da, istina je. Priskoči Anka pitanjem, A mjere stabilizacije?
Uzdahnem, uzimam nalivpero i blok iz torbe. I objašnjavam. Stroj košta 75.000 maraka. Ako na sebi ima Siemensovu upravljačku napravu. Tu cijenu bez problema postižem na Zapadu. Rusima prodajem taj stroj za 130.000 klirinških dolara. Ako ima mađarsku napravu, on je 90.000 klirinških dolara. A cijena naprave je 8.000 maraka. A da bi kupio taj uređaj u Njemačkoj moram platiti šticung – ustupanje korištenja deviznih prava od 60%. Ini, Genexu, Astra Mašinoimpeksu, nekom od velikih izvoznika. Dakle upravljačka naprava me košta ukupno oko 13.000 maraka, a prodajem je Rusekima i postižem cijenu višu 40.000 dolara. To je oko 25 do 30 tisuća maraka više, s uračunatim šticungom.
Anka, nekad davno dobra financijašica, ispije gutljaj viskija, pogleda me. U očima joj plamen, vidim da uživa držati me na roštilju.
Posao je dobar. Jako dobar, Dobro su se lopine dosjetile. Kada bi ostali tako, gdje bi nam bio kraj.
Milka mi daje znak da napunim čaše. Lijevam, ona govori, Lijevaj ne srami se. Pogleda me. Kad se vraćaš? Savom u 3.
Vadi nekakav zamotuljak, moli me da ga ponesem Zoranu, njenom sinu. Stavljam ga u torbu. Javit će Zoranu da me pričeka.
Šofer će te baciti do grada, pa da stigneš ručati. I nemoj se dugo pozdravljati sa Svetlanom.
Na povratku, u Sava expressu stanje redovno. Poslovnjaci u lister odijelima nagurani oko šanka.
Jelen pivo, po običaju nestaje već oko Šida. A Zagreb je daleko. Ostaje samo Žilavka…
