Mali auto šlepa veliki autobus
Na Iblerovom trgu, neposredno pred ulazom u garaže, stoj veliki crveni autobus. Na zadnjem dijelu obješen mu je trokut i upaljeni su svi žmigavci. Jerbo, autobus pun ljudi koji strpljivo čekaju, je neispravan. Na bočnoj strani ispisano je velikim bijelim slovima SDP.
Šofer, ogromni vrlo visoki bradonja s cvikerima na nosu, isteže vrat, ne bi li nešto vidio. Konačno dolazi mali automobil, isto crven, na kojem su napisana samo dva slova RF. Dva tipa izlaze iz auta, iz gepeka vade sajlu, i spretno je privezuju za autobus. Očito su izvježbani. Šofer autobusa nervozno pogledava na sat, pa pita ove iz auta na kojem je napisano RF, Hoćemo li stići?
Jedan od njih pogleda na sat, i smiruje tu gromadu od čovjeka. Nema beda, na vrijeme smo, a i put nije dalek, samo od Gornjeg grada.
Tako nekako izgleda priča o današnjem prosvjedu protiv novog Zakona o radu.
Novi Zakon o radu, koliko sam bacio oko, a nisam sve, sa sindikalne strane je posve pristojan zakon. Ali, Radnička fronta se tom Zakonu protivi. I organizirala je prosvjed, danas popodne u 17 sati na Markovom trgu.
Ali, prosvjedu koji organizira malešna Radnička fronta se priključuje SDP, nekad velika stranka.
Prošla su vremena kad su svi čekali da SDP nešto poduzme, pokrene, pa da se priključe i oni. Ko male ribice uz kita.
Danas svi u SDP-u čekaju da netko nešto pokrene, pa da se pompozno priključi i on. Samozadovoljno pomišljajući da je prosvjed dobio na težini, ako su i oni tu negdje.
Od kita i malih ribica ostala je samo kita.
Pratim sindikalne trzaje SDP-u, dobro ih pratim, mogu samo reći, da mi pošalju nosiljku koju nosi dvanaest najljepših žena svijeta, ja na taj prosvjed ne bih išao.
Jerbo, SDP naprosto ne kuži stvar.
Po svojoj profesionalnoj karijeri, poslovno sam oduvijek bio suprotstavljen sindikatima.
U čestim pregovorima sa sindikatima, u pregovorima o kolektivnom ugovoru, shvatio sam da postoji velik broj sindikalista koji smatraju da je poduzeće u kojem djeluju, samo krava muzara, nikad zadovoljni uvijek hoće još. Bez granica..
Sve najcrnije što mislim o sisačima državnog proračuna, uhljebima zaposlenim u agencijama kojima ni ime ne možeš zapamtiti, sve je to ništa što mislim o nekim sindikalistima.
Likovi koji bi popili i zadnju kap sokova, da organizam odumre, bez ikakvog razmišljanja o sutra.
Evo, u prosvjed sa strane SDP-a je uključen je i Milan F. Živković, čija je sindikalna doktrina posve jednostavna i lako zapamtljiva, a da se izreći u jednoj rečenici:
Sve što na um padne sindikalistima, država mora ozakoniti kroz zakon o radu.
Malo morgen. No, jesu li svjesni u SDP-u da bi oni teoretski, vrlo teoretski mogli jednom osvojiti vlast? I što će onda, ponosni vlasnici prazne državne kase, kako će ostvariti sve ono što sada traži tip koji misli da je država krava muzara, a u sadašnjoj poziciji, ovim prosvjedima samonametnuti SDP bi bio nekakva muzilica za ostvarenje sindikalnih zahtjeva. Koji su redovito ogromni i potpuno neostvarivi.
Osim rečenog gurua mužnje para iz državne kese, druga Milana F. Živkovića, tu je i gamer Aco Gavrilović, pošto ja igrice ne igram, prestao sam kada sam postao Elite na C64, profesionalni život rečenog Ace mi je nepoznat, ali znam za njegovu inicijativu za postavljanje biste Karla Marxa, autora Komunističkog manifesta i Kapitala na Ilirskom trgu kod Mažuranićeve palaće. Sve bi to rebalo biti financirano iz MKA, malih komunalnih akcija Gornjeg grada. Na Gornjem gradu imaju sve, pa se valjda mogu zajebavati i igrati s bistom Karla Markxa.
Taj mladi čovjek, po zanimanju gamer, u ime SDP-a drži i predavanja o pazi sad, Lijevim ekonomskim politikama. Ne o Pacmanu niti Angry Birds, nego o Lijevim ekonomskim politikama. Situacija koja me jako, ali baš jako podsjeća na angažiranje cvjećarke za izradu platforme o cijepljenju. Daš čovjeku koji nije ni blizu struci da odlučuje i educira ljude o nečemu van struke. Fino. Tako bi i vodili državu.
Nek se vidi da i SDP zna.
Mogli bi mene iz SDP-a angažirati da držim predavanja o abdominalnoj kirurgiji. Rado ću se odazvati na poziv, samo da dogovorimo honorar. Kao starog čovjeka, koji je vidio puno, doživio puno, s nesrećom da mi je sve uvijek deja vu, uopće me ne bi začudilo da stručnjak za Angry birds postane neki faktor u SDP-u, rečmo, Predsjednik savjeta za rad. A ja koji sam cijeli život radio ko stoka, znam da je rad svašta, ali nipošto nije igra. Ali, jebi ga, ne zna SDP. Jer nisu nigdje radili, gdje se crnči i kopa.
Veliki SDP se šlepa za idejama Radničke fronte i MOŽEMO!, što pokazuje samo jedno.
Opći diletantizam.
