Život na selu
Dobar dio djetinjstva proveo sam na selu. Što kod djeda i bake, to kod djeda i bake moje seke Mirjane, čija obitelj je s mojom obitelji živjela u sustanarstvu šest godina, a njihova kćerka Mirjana postala je moja starija seka Mirjana. Ona je i danas moja starija seka. Sa svim pravima, i svom ljubavlju. Bio sam od one sretne djece koja je imala lijepo djetinjstvo, a puno prekrasnih uspomena veže me upravo uz dane provedene na selu.
Ali smeta me, jako me smeta seljačija
Smeta me to nekakvo srcedrapateljno, ulizivačko, ljigavo ozračje koje se stvara oko momčadi koja bi trebala biti nacionalna. Smeta me neki taj polusvijet koji se poput muha kad nanjuše govno zalijepio za reprezentaciju, a svojom isključivošću, svojom bahatošću formira opće ozračje oko repke, koja je od reprezentacije polako, ali sigurno postajala represtacija.
Smeta me podilaženje. Takmičenje u podilaženju sluganstvu, samo da bi se skrenula koja tisućica u vlastiti džep. Vazelinska ljigavost selektora, koji jednu svoju vrlo intimnu stvar, a to je vjera, nameće kao mjerilo ponašanja reprezentaciji. Što bi bilo da neki mladi Mustafa Hadžihasanbegbegović svojim igrama dođe do poziva u tu njegovu represtaciju? Ili Jovica Simić iz Majskih Poljana zaigra na mjestu beka u represtaciji?
Jebili Mustafa morao hodočastiti u Međugorje, jebili Jovica morao držati ruku na srcu dok svira Lijepa naša? Naravno da bi. Jer odavno je reprezentacija postala HBK. Ali ne ona iz zgrade s oniks fasadom koja se ruši i čiji stanovnici od brige za osobno bogaćenje ne vide što im rade svećenici na terenu, ili to ipak oni određuju.
Reprezentacija je postala represtacija, a onda je postala HBK, hrvatska, boračka, katolička. Mi koji to sve nismo, mi valjda reprezentacije nemamo?
Jedno prilično otrovno pitanje.
Sjedim u V. Gorici, Banija nije daleko.
Ovdje u birtiji je hladno, kapa na glavi
Na Baniji umiru od zime.
A na doček Vatrenih (da li) dolazi cijela Vlada.
Sad kad zlato i srebrno osvojili nismo, pitanje je uzevši sve u obzir, za koga ćete navijati— Spectator (@SpectatorHR) December 15, 2022
Poniznost
Svjetsko prvenstvo su htjeli mi to priznati ili ne, samo gladijatorske igre. Koje okupljaju svjetinu željnu dobre zabave. Reprezentacije se pripremaju godinama za tih mjesec dana bespoštedne borbe. Naša reprezentacija se kiti poniznošću, kao da je došla na crkvenu olimpijadu, a ne hrabro i muški se boriti na bespoštedne gladijatorske igre.
Naš selektor te utakmice dobivene na sreću, jerbo penali su igra na sreću koja je uvedena u nogomet i ne tako davno 1978, a do tada se pobjednik u utakmici nakon produžetaka određivao bacanjem pismo-glava, posvećuje braniteljima. Puno je tu pitanja. Oko šest stotina tisuća pitanja.
Kojim braniteljima gospodine izborniče?
Onim koji su bili u rovu, koji su se borili? Ili onima koji su bili mastiljari i ispunjavali trebovanja za uniforme i ispunjavali putne naloge stotinama kilometara od fronta? Ili onih tristo tisuća koji su u rat krenuli 1996. i kreću još danas?
Odredite se, muški, jasno i glasno, ako se već petljate u to i dijelite društvo
Što je s onima koji su se danima i godinama grbili za strojevima, jer je strojeva u vrijeme rata još i bilo, pokradeni su kasnije, onima koji su svojim vještim rukama proizvodili oružje za front, ženama koje su šivale uniforme, plele čarape i kape, tete u vrtićima koje su čuvale djecu i njegovale je svom toplinom svoje duše i kada su djeca plakala jer su im očevi negdje daleko na ratištu? Učiteljima? Liječnicima koji su liječili i ranjenike i građane?
KAKO JE BILO U KATARU, POGLEDAJMO
[robo-gallery id=”54186″]Njima ste posvetili kurac, zar ne gospodine izborniče?
Naravno, Vi ste fin čovjek, pa to nećete reći posvećujem vam kurac, posvetili ste im igru, igru bez igre, poklonili ste im rezultate. Jednom pobjedom protiv realno, jedne od najlošijih momčadi na prvenstvu, čak i ta pobjeda ima sjenku radi teških šovinističkih i mrziteljskih napada na golmana koji je Srbin. Ne obični Srbin, nego glupa Srbenda koji uistinu jest davala kretenske izjave o svom porijeklu, ali još od vremena Vladimira Beare ispredaju se legende o tome da golmani baš i nisu najpametniji dio momčadi.
Većina njih iz njegovog naraštaja bila je na frontu i nisu vjerovali da će preživjeti.
Na žalost, mnogi i nisu. https://t.co/ei3TYzk3sd— Spectator (@SpectatorHR) December 15, 2022
Seljačija u studiju
Istinski uživam slušati Samovojsku. Ma i da o pečenju kolača priča, ja bih uživao, pametan. Čovjek s manirima, odgojen, pravi gospodin, uvijek samouvjereno znalački uvjerljiv. Često se pitam, kako je takav znalac, takav gospodin dospio u takvo jedno okruženje kao što je nogomet u Hrvata. Pa mi se pred očima pojavi slika prekrasne ruže koja raste usred đubrišta.
U studiju se bahatio psovao, izražavao i svašta srao izvjesni Joško Jeličić, hrvatina po profesiji, domoljub samo takav. Čovjek (?) koji se ni u jednom trenutku nije pokušao oteti birtaškim manirima i nivou razgovora, koji se hvastao svojom neobičnom i nadnaravnom ljubavlju za Hrvatsku i vjerom u Boga. Onog našeg, ne papinog. U našeg rvackog. Nekada je bio Hrvatski Bog Mars, a sada to nije, Mars je bog ratnika, a ne poniznih.
Pa da se podsjetimo činjenica o domoljublju i hrvatstvu.
Sezona 1991.-1992, bila je samo sezona. Možemo reći, sezona Joška Jeličića, The Domoljuba
Nije bila nogometna, jerbo je bila ratna. Ja sam tada imao trideset i šest godina, dobro se sjećam, bilo je uz mene dosta, puno, mladića od dvadeset godina. Previše njih je ostalo u slavonskom blatu te gadne jeseni 1991. A gospodin Jeličić, mladić od dvadeset godina, profesionalni domoljub i mjera ljubavi prema domovini, u vrijeme dok smo se mi kroz blato uklizavali u zaklon ne bi li se zaštitili od metaka i gelera granata, uvježbavao je klizeći start na Poljudu. Da bi po završetku rata snubljen debelom buštom novaca napustio svoju ogromnu i beskrajnu hajdučku ljubav i postao glavni ljubitelj konkurentskog Dinama. Zbivanja u Oluji pozorno je pratio sa bojišnice u Sevilli. I sada taj ratni heroj meni sere i drobi zašto bih ja trebao rezati žile radi kilavog nastupa nekih multi milijunera, naravno eurskih, koji se zovu vatreni, a igraju kilavo. Čak i ne žive ovdje, ni porez ne plaćaju ovdje. A od plaćenog poreza trebali bi im graditi stadion. Ma stadione. Puno njih. Za Hrvatsku su vezani samo igrama za reprezentaciju, poniznim igrama i naravno sveopćom agitacijom da im se izgradi stadion.
Lako je meni pričati o vatrenosti, jer pamtim vremena Ayale, Kempesa, Ardillesa, Maradone, ali i Žungula, Mužinića, Šurjaka i Peruzovića. Pa znam što je vatrenost. Ovo s time veze nema.
Kad je moj sin, kojeg obožavam rekao da bi htio imati auto, ja sam mu dao dobar savjet: Sine, kupi si auto. Prema tome, ništa me ne priječi da tim milijunerima mrtav hladan kažem: Dečki, napravite si stadion.
Stadion obećava i Andrej Plenković, naravno da me to ne brine, jer oni su dani u godini, dani kad Plenković dobiva periodu, a kad ima periodu obećava. Obećao je kupit INU. Kupio je kurac. Još je instalirao svoje igrače da je potkradaju. Gradnja stadiona je samo dobar vic. Kad smo već kod toga, što je sa istragom oko INE? Tko je glavni igrač, onaj koji je visoko u oblacima, zna li se što, ili je Zlata Hrvoj Šipek skrivena negdje na stadionima Katara zamaskirana u taj kockasti dres, baš kao ministar Paladina, koji kuće ne gradi, jer mora skakat na pijesku plaže i veselit se pobjedi na penale.
Što je ova vlada sagradila? Most? Pa most je pušten u gradnju još za vrijeme Ive Sanadera, čak dva puta je pušten. A i tko bi se primio toga posla? Jer tko god ga se primi, u zatvoru će završit radi krađe. HDZ je to.
Instinkt muhe kad nanjuši govno
Osnovni je to princip preživljavanja naših političara. Sjećam se jednog, sada su ga odjebali iz politike, ali ima želju vratiti se. U vrijeme bilo kakvih izbora, ako si ga zvao, telefon je zvonio jednu miliseknudu i on se javio, ugodno i pristojno. Njegovo Dobah dan, kako si, postalo je legendarno. Završe izbori, on izabran, da imaš pet Paških solana ne bi mu soli na rep stavio, nema šanse da ti se javi. I sada ga nema. Šeće pesa. Ko ga jebe. Mislim da bi njegov pes bil bolji političar od njega.
Tako se ponašaju svi. Svi glavonje su shvatili da je jako dobro otići u Katar malo prošetat gujicu, protegnit noge da se slijepljena muda odlijepe od silnog sjedenja, a ima tamo i kamera, pa će se oni slikat, pa će ih svi vidit.
Bila je tamo i Najveća Navijačica. Ne ona Knoll, nego ona Kolinda, ali skoro mu dođe na isto. Od nje, ovaj puta bez dvije čaše u rukama saznali smo nešto o njenim higijenskim navikama. Ima dres koji je pred četiri godine pošprican šampanjcem i još svačime. Dok je bila u svlačionici igrača. Dres naravno nije opran od onda. Može ga se snifati. Lijepo.
Dobro je zapiknuti paunovo pero u guzicu pa se kitit njime, običaj je naših političara.
Kao što će bit u nedjelju na dočeku represtacije. Cijela vlada biti će na stageu, jer to je njihov uspjeh. Bez njih ne bi postojalo ništa. Kao što iza njih neće postojati ništa. Pokrasti će sve.
Bio je tamo i ministar vanjskih poslova koji je pričao kako smo se izborili u ratu za slobodu Hrvatske države. On je držao položaj u Švicarskoj tih ratnih godina. Dok nije držao položaj s obitelji je kupovao za kikiriki veliko poduzeće. Ma mrš. Na meni si našo poentirat.
U tempu utakmica koje se održavaju svaki treći ili četvrti dan, a svaka je biti ili ne biti, svaki je trenutak bitan. Programiran. Igračima treba mir. Onda im u hotel bane nekakav čudnovati kljunaš koji je bezvezni ministar vanjskih poslova, u ne baš tako bitnoj zemlji i jebe okupljene igrače nekakvim pričama koje ne razumije nitko živ. I sjebe ih. Igrati ne mogu jerbo cijelo vrijeme razmišljaju i pokušavaju dokučit što im je taj kljunaš htio reći. I napraši nas Argentina. Ko male majmune. Naravno sve to uz oduševljeni pristanak poniznog trenera.
Sve u svemu, seljačija brale. Teška.
Sajam u Benkovcu je Varaždinska barokna večer za sve ovo.
I kako to već ide, Zucker kommt zuletzt. Poslušajmo i ovo.
