Prijateljevao sam s Milanom Bandićem, davno je to bilo, u vrijeme studentskih dana, sretali smo se, družili, bio je miran, bistar, nekako samozatajan. Prijateljevali smo i po partijskoj liniji, kada je postao šef pešćeničkih komunista. Bio je žestok komunist, dosljedan i vjeran partijski vojnik koji je jako pazio da s puta ne skrenemo.
Valja priznati, nitko nije ni pomišljao skrenuti s puta, ali njegov način vođenja organizacije u kojoj je bio svijet zagrebačke industrije, bio je vojničko dogmatski.
Prepun parola, dosljedan u provođenju svoje volje i svojeg tumačenja ideologije.
Onda smo se prestali družiti. Sretali smo se, popričali koju riječ. I tako sve manje. Jednom smo, davno 96, na sajmu sjeli popili par gemišta uz debelo narezani kulen.
Zadnjih desetak godina nismo se više poznavali.
Moralno i politički odavno sam se prestao slagati s njime, njegov stil postajao mi je svakim danom sve antipatičniji. Zgražao sam se.
I onda je umro.
Osjetio sam nekakvu tugu. Jer, umro je čovjek. I to je to. Ali ja o Bandiću ne mogu reći ništa lijepo.
A šutjeti neću!
Ali, mudar sam ja, davno sam naučio da narodu nije za vjerovati. Tko bi vjerovao narodu koji trideset godina bira kriminalce da ih vode?
Ili su glupi ili su poput onih koje biraju. Lopovi i prijetvorni.
Umro je čovjek. Otac, suprug, prijatelj i još štošta.
S televizija, poglavito s pretplatničke HRT bombardiraju nas i zasipaju emisijama o njemu. O njegovoj plemenitosti, dobroti, poštenju. Ružno za gledati.
Jelena sada priča o purgerskoj uglađenosti, valjda aludira na ono Joj kak vi mene rajcate. Purgeri su takve nazivali čobani.
Čovjek koji je oličenje lopovluka, kriminala, nepotizma, korupcije je umro.
Njegovu smrt popratilo je odavanje počasti državnog vrha.
Predsjednik vlade, vrhovni zaštitnik zakonitosti čekao je strpljivo da njegov Yutel jr. ispiše cijeli list panegirika Milanu Bandiću u knjigu žalosti, kako bi se potpisao.
Ucviljeni građani čekali su satima kako bi mu odali počast.
Zagreb kao da je stao.
Stala je i policija i pravosuđe. Čak ni oni, koji nikada ne bi smjeli stati, stali su.
A da nisu pohapsili sve one koji su satima odavali počast čovjeku koji je upropastio Zagreb, čovjeku koji je razvio neviđenu korupcijsku hobotnicu, vrhovnom vođi organiziranog kriminala.
Jer, svi su oni dolazili radi sebe, a ne radi Milana Bandića, graditelja bolnica i crkava u susjednoj BiH.
Vlasnika nebrojenih nekretnina, skupocjenih satova, čovjeka koji je na licu Zagreba napravio ružan ožiljak koji posve sigurno nikada zarasti neće.
Na Mirogoju se radi faraonska grobnica, u koju će položiti tijelo šefa organiziranog kriminala.
Velika je.
Kao da će ponijeti sa sobom barem djelić onoga što je ukrao.
Smrt je okrutna.
Neće ponesti ništa. Ništa od onoga što je ukrao, onoga zbog čega se pošten svijet zgraža.
Iza sebe ostavio je samo jedno. Spoznaju o tome kakav smo mi narod. Štovatelji kriminala i lopovluka.
Neka ti je laka zemlja Milane.
Jer zemlje na Tebi biti neće.
Samo mrak grobnice.