Svanulo je jutro, za koje sam bio skoro siguran da nikad neće. Teško mi je pisati. Svjestan da moram odvagivati svaku riječ, izvrtati je, pa tako izvrnutu sklepati u rečenicu sastavljenu od riječi koje se možda mogu drugačije shvatiti. Pa onda odbaciti napisano.
Jučer sam u najavi današnjeg teksta, odgovora gospođe Danice Juričić Spasović, napisao nešto kao da je lijepa, da ima ljepše oči od mene i kudikamo ljepšu frizuru. Prema reakciji gospođe Juričić Spasović na Twitteru, shvatio sam da joj moje iznošenje vrlo vidljivih istinitih činjenica nije baš leglo kako treba. Da sam je sveo. Teška riječ.
Pa da odgovorim, niti sam seksist niti sam mačist. Samo istinoljubiv. Muškarac kojeg su odgajali da ženama kad sjedaju pridrži stolac, da kada žena ustaje od stola, mora ustati. I zakopčati sako. Najbolje od svega, tome me učila majka. Da poštujem žene. Moja posve dobronamjerna opaska nije dobro prihvaćena. Žene nikada nisam gledao kao nikakav objekt ili eksponat. U mojoj poslovno karijeri bio sam okružen ženama, prema kojima sam se odnosio s pažnjom i poštovanjem, cijenio njihov rad. Nikada nije bilo ni pomisli na mačizam i seksizam.
Pa sveo ti mene na ženu ljepšu od tebe 😂 koja je svojedobno optuživana da je ti ✌️Je li to seksizam ili mačizam? 😂
— Danica Juricic (@Daanica) October 24, 2022
Bit će da su bila druga vremena, kada si lijepoj ženi mogao reći da je lijepa, da lijepo izgleda, a da se ne shvati kao mačizam, seksizam i što ja znam sve ne. Odrastao sam i radio u nekim drugim vremenima.
A činjenica je, da sam poslao pitanja, a to sam i desetak puta i napisao, ljudima za koje držim da su pametni, angažirani intelektualci. Dakle ljudima do čijeg mišljenja i stava držim. Među njima je i gospođa Danica Juričić Spasović, Intelektualka do čijeg mišljenja i stava držim. Taj dio je nije zasmetao.
To što je lijepa, a Bože moj ja nisam kriv. Dakle i dalje ostajem pri tome da je ljepša od mene, da ima ljepše oči i kudikamo ljepšu frizuru.
Dakle, serijal odgovora na pitanja se završava današnjom objavom.
Slijedeća epizoda dolazi uskoro s posve drugim pitanjima, a koga ćemo pitati, iskreno ješ ne znam.
Hvala svima koji su se odazvali, koji su pokazali svoju hrabrost i otvoreno izrekli svoje stavove, bez straha.
Pa pročitajmo i odgovore i biografiju gospođe Danice Juričić Spasović, književnice i novinarke.
Zanima me što je po Vama socijaldemokracija u Hrvatskoj danas?
Kukavičluk. Prema Viktoru Gotovcu to je već sada jedna neugodna vlast, ako govorimo o predstojećim parlamentarnim izborima. Uvijek je to tako na današnjoj ljevici s junacima koji su hrabri nakon bitke, kad su smijenjeni s političke pozicije, onda drže lekcije o tome što bi ljevica trebala biti, ali kad se to moglo s pozicije SDP-a na kojoj je junak bio, kao stručnjak za radno pravo, nije se bavio i radničkim pravima tako da bi ga zamijetili i birači. Nije bilo od njega značajnih istupa o izmjenama Zakona o radu, o dostojanstvenoj plaći, o značaju sindikalnog rada i organiziranja. Predlagala sam mu u postojećim okolnostima, koje su kasnije postale i teže uslijed inflacije, rasta cijena energenata, pada standarda, kad se radna prava krše i izigravaju na bezbrojne načine već od studentskih ugovora, da SDP u Zagrebu bude na ispomoć građanima u pravnim savjetovanjima oko radničkih prava u svim zagrebačkim kvartovima preko pravnika koje SDP može organizirati u suradnji sa sindikatima. Zašto to nije realizirao? Jednom mjesečno? A baš je to seksi tema. Pa Gotovac, pravnik, stručnjak za radno pravo, je sanjao neki seksi SDP. To su njegov riječi. Teško je povjerovati što je sve obrazovani političar u stanju izgovoriti da bi samodopadno završio na naslovnici. Sila političkih događanja veliki broj ljudi samo naoko pogađa glupošću. Riječ je o potpunom pomanjkanju stida. Kod političara je danas učestalo da, zbog nedostatka ljudskosti, visoku politiku nude kao ponižavajuće tabloidne zabave dok su na odgovornoj poziciji.
Socijaldemokracija ne treba seksi epitete, ona je slaba ili jaka u odnosu prema politikama solidarnosti s građanima. A u najvećem broju slučajeva građani se ne usuđuju pokrenuti radni spor, negdje ni sindikalno organizirati, zbog straha od cijene odvjetničkih i sudskih usluga, za koje nemaju novca, jer su puni egzistencijalnih strahova da će ih poslodavac zbog sindikalne aktivnosti kazniti, ili znaju da su sitni i nebini da se njima itko bavi, da im itko pomogne. Zašto SDP ne bi pokrenuo takve akcije solidarnosti savjetovanja o radnim pravima i susretao se s građanima na tu temu? Zašto? Čemu sad izigravanje pravednika izbačenog iz SDP-a umjesto da si djelovao znanjem i angažmanom pravnika kad si to mogao. Tolike su nam stranačke prostorije u svim zagrebačkim četvrtima i kvartovima prazne, umjesto da ih napunimo ovakvim i sličnim sadržajima značajnih društvenih aktivnosti.
Nakon 20 godina novinarstva i 10 godina političkih kampanja i visokih dužnosti s njima iza zatvorenih vrata mogu reći da znam sve najvjernije sljedbenike manjeg zla. Dva su pravnika iz socijaldemokratskih redova postali predsjednici države, pravnici iz tih redova su bili premijeri, ministri, zastupnici, pravnik je na čelu SDP-a, pravnik je bio na čelu SDP Zagreba, a pravnim inicijativama, savjetima nismo u stanju biti na ispomoći građanima? Socijaldemokracija se oduvijek suprotstavljala narcistističkoj prirodi pojedinaca, a to vrijedi i za današnju suvremenu kulturu narcizma koja se sve više njeguje. Socijaldemokracija znači solidarnost. Socijaldemokracija znači hrabrost. Hrabrost je sama po sebi čast. Ne iskažu li tu hrabrost, i čast, socijaldemokrati ne mogu doći do birača.
Zanima me treba li ovom društvu socijaldemokracija uopće, osobito ovo što nazivamo socijaldemokracijom.
Koliko građanskih prosvjeda u Hrvatskoj pamtite? Prosvjed za reformu obrazovanja koji je nadrastao prosvjed učitelja, prosvjed za pravo žene da odlučuje o svome tijelu, pojednostavljeno o pravu na pobačaj, koji se suprotstavio klerikalnom Hodu za život. Ti prosvjedi su imali najveću podršku javnosti, ali SDP ne organizira prosvjede nego im se njihovi članovi priključuju, pa u skladu s tim u javnosti djeluje kao da druge političke opcije imaju izraženije politike u ovome području. A SDP je zaista dosta radio na spomenutim politikama. Nužno je zato aktivizam prepoznati i kao stranački rad prezentiranja socijaldemokratskih politika u javnosti.
Kojeg se radničkog prosvjeda sjećate? Od 1998. u Hrvatskoj se takvog prosvjeda više ne sjećamo. Ne tako davni prosvjed učitelja, kao i prosvjed zdravstvenih radnika, u osnovi je bio prosvjed za radna prava medicinskih sestara i liječnika, učitelja, zbog pitanja prekovremenog rada i ostalih radnih uvjeta, ali to još može proći, jer svi trebaju doktore, učitelje, bolnice i škole. A što je s ostalim sektorima u kojima su radnici? Govorila sam o tome i kad sam se kandidirala za predsjednicu SDP Zagreb, prestanimo u SDP-u ponavljati da smo i mi branitelji, da i mi volimo Hrvatsku i da i među nama ima vjernika. Da smo i mi Hrvati. Da su i radnici Hrvati. To nije jačanje ljevice, nego desnice. To je desničarska hegemonija, a ne socijaldemokratska ravnopravnost i sloboda, koje su bitne u društvu.
Socijaldemokrati trenutno moraju razgovarati o siromaštvu u radnom odnosu, o plaćama koje ne zadovoljavaju ni 25 posto mjesečnih potreba, moraju iskazivati znanje, solidarnost i hrabrost u borbi za radnička prava, inače ih neće biti. Bitno je govoriti i o manjinskim pitanjima onako kako ih definira život – a to uključuje obrazovanje i pravo na rad. Dužnost nam je ublažavati nepravde koje izaziva imovinska neravnopravnost i pokrenuti se primjerice i protiv elektronskog siromaštva građana. Napuštat će nas birači dok se god filozofskim tezama zamagljuje suština velikih promjena na tržištu uslijed čega se promijenio odnos tko je danas radnik i tko zastupa radnike, što samo vodi prema tome da se zagovara da ih ne zastupa nitko i da se prepuštamo korporativno korupcijskom društvu.
Uzalud u politici nastaje onda kad odustaneš od ideja. Socijaldemokratske ideje oduvijek su bile hrabre, ta je hrabrost išla sve do gubitka života kad su se ljudi borili za osnovna ljudska i radnička prava i radi toga završavali čak i u jasenovačkim logorima i drugim kazamatima. I to birači pamte, hrabrost socijaldemokrata. Budućnost također pokazuje da se od socijaldemokrata očekuje hrabrost u nepredvidljivim situacijama (covid pandemija, rast cijena energenata zbog rata u Ukrajini ) koje ukazuju koliko je za preživljavanje većine građana važna politika temeljena na solidarnosti.
Što treba učiniti? Bitno je pocrveniti. Ono kad ljudi vide da vam bude barem malo neugodno. Tako vidim socijaldemokrate u SDP-u. Imaju tu emociju. Ali moraju pokazati tu emociju. Promašeno je iz SDP-a u ovom trenutku komentirati da Možemo! nema kadrove. Nego istakni svoje. SDP ne može funkcionirati na osrednjim ličnostima koje ostvaruju samo svoje političke pozicije i brinu prvenstveno o svom manekenskom izdanju u saborskoj fotelji, nego na velikom broju kultiviranih i neovisnih hrabrih ljudi koji su stranci demokratski korisni, koji ulažu svoje znanje, trud i vrijeme, jer nisu ravnodušni na toliku količinu ludila i kaosa u društvu.
Birači ljevice su nezavisni ljudi koji iskazuju te presnažne istinske emocije, jer se ne žele adaptirati na novo vrijeme koje od čovjeka traži odustajanje od mnogo čega, prije svega da odustane od otpora: da je ravnodušan na kršenja radnih prava, da je ravnodušan da nema reforme obrazovanja, da je ravnodušan na liste čekanja u zdravstvenom sustavu koje dovode do pogoršanja već utvrđenih dijagnoza, s pokušajima da se javno zdravsto koruptivno privatizira, da se privatizira obrazovanje ili da se kroz obrazovanje zatire sekularna država, da je ravnodušan na pad solidarnosti u društvu i da državu treba predati na upravljanje korporacijama i njihovim interesima.
Zelene politike danas su osnovno svjetsko političko pitanje opstanka našeg načina života i zdravlja, ovisimo o učenju i promoviranju znanja koliko zagađenje okoliša utječe na zdravlje i kvalitetu života. Na ovoj je platformi jako važno sudjelovati. Ali socijaldemokrati na parlametarne izbore idu prije svega iz nekog socijaldemokratskog razloga, jer će građanima cijene plina skočiti 70 posto, jer će ih pogoditi pad standarda. Znamo već svi da ekipa HDZ-a iz INE krade milijarde, ali koje su to hrabre ideje SDP-a danas? Može li se kukavičluk suprotstaviti lopovluku? Je li zahtjev sindikata za 13. plaćom toliko besmislen da se na njega vrijedi oglušiti? Drago nam se uspoređivati s njemačkim socijaldemokratima i njihovim usponom, pa evo u Njemačkoj 13. plaća nije obavezna, ali tarifni ugovori je uračunavaju, odnosno tamo gdje su sindikati jaki tamo se isplaćuje i 13. plaća. Pa zašto ljevici kod nas nije važno da su sindikati jaki? Zašto ih ne podržimo u ovome zahtjevu? Svakako se dobri socijaldemokrati angažiraju za to tražeći rješenja u javnom, državnom i privatnom sektoru. I EU je predložila i novu direktivu o primjerenim minimalnim plaćama kojima bi se radnicima osigurale plaće dostojne za život, i ne govori se više samo o minimalnoj, nego sve više o dostojanstvenoj plaći.
Riječ je o pitanju društvene raspodjele, o participiranju radnika u društvenom bogatstvu, a koje u Hrvatskoj nije nastalo samo na zdravim tržišnim uvjetima poslovanja, nego i na kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji u devedesetim, kao i kasnije na opljačkanim državnim poduzećima u vrijeme Sanadera, i prije neki dan kod Plenkovića. Dakle, društvo treba, snažnu socijaldemokraciju koja se zna baviti pravednijom društvenom raspodjelom.
Ali, danas na edukacijama koje provodimo vidite da su mladi članovi SDP-a liberalne provenijencije koji ne razumiju ni zašto bi trebali biti za porez na nekretnine kao socijaldemokrati, niti znaju koji su argumenti za to? Argumenti počivaju u načelu solidarnosti financiranja javnog obrazovanja, javnog zdravstva i drugih sektora koji u društvu osiguravaju jednakosti šansi. Kad prođu edukaciju, naravno, razumiju društvo socijaldemokratskim očima. I opet dolazimo do tako važne hrabrosti, jer do danas su u SDP-u mladi preuzeli uzore koji su ih već podučili političkom konformizmu, radi uspona u stranačkoj hijerarhiji; znate ono da moramo stisnuti nos i biti za nešto što je više liberalno, nego socijalno, da bi kao socijaldemokrati bolje prošli među biračima (a nismo na taj način prošli, nego pali).
Socijaldemokrati u politikama moraju biti avangarda društva. Mi danas nismo ni progresivni, a kamoli radikalni, a kamoli avangardni. Socijaldemokracija grada Zagreba izgrađena je na antifašizmu hrabrih ljudi. Zagreb je grad heroj. Mi smo dekadentni. Jer se za 8. maj Dan oslobođenja grada Zagreba ne usuđujemo organizirati veliku anitfašističku proslavu na Trgu bana Jelačića, da ne bi bili manje Hrvati.
Moramo li stalno strahovati smijemo li nešto javno izreći jer će nas sasjeći u stranci ili će misliti da smo manje Hrvati od onih koji kleče s krunicom na istom trgu zbog navodne čednosti? U stranci se ljudi, članovi stranke, ne smiju bojati nešto izreći, inače stranka nema šanse da privuče građane. Bitno je, naravno, kako se politički komunicira, ali bitno je da se i nešto kaže, a ne da se s vrha stranke isprazno trabunja o nekom „seksi SDP-u“, ili „mlohavim čunama“, takav SDP nikome nije privlačan.
Opet se vraćam na junake poslije bitke, koji poput Gotovca promoviraju dijalog tek nakon što nisu više na poziciji na kojoj su mogli, a nisu, promovirati dijalog, nego su izvan svoje stranačke klike provodili i mizoginu izolaciju prema ostalima. U stranci se članovi stranke moraju lijepo osjećati da bi se angažirali. Ima u SDP-u još malo te duboke povezanosti. Malo intimnosti među ljudima višeg društvenog senzibiliteta. Malo nježnosti. Malo pobune. Malo nade što nas još drži na okupu. Svega pomalo. Hrabrost podrazumijeva volju za pokušati nešto novo. Zašto se onda ne upustiti u nešto tako lijepo osnažiti socijaldemokraciju u Hrvatskoj na korist građana? Jer nemoguće je beskrajno trpjeti zlo.
Zanima me Vaše mišljenje o opravdanosti postojanja ovakvog SDP-a i ovakvih Socijaldemokrata.
Govorim kao članica SDP-a. U takozvanim Socijaldemokratima su bivši kapitalci SDP-a s pobjedničkim osmijehom ustajalih političara koji ne mogu više nikoga spajati niti oduševljavati. Oni s prekomjernim poštovanjem gledaju na druge beskorisne političke elite radi svojih sinekura i tako ponižavaju građane. Misle da je pred njima najljepši, a vrlo moguće i najlakši posao u životu sjesti u saborsku fotelju, i samo bi se fotografirali, intervjuirali, a najčešće ne uspijevaju savladati ni najmanji problem koji im se nađe na putu.
U javnosti puno pričaju o pravdi, iako u nepravdu mogu hladno gledati toliko puta, neosjetljivi na čestitost i poštenje onih koje se razapinje, ali ne poduzimaju ništa, šute. To su ponosne nebitnosti, pune nedostatka volje, znanja, pune nedjelovanja, kojima se jedina nepravda svijeta ogleda samo u gubitku izbora i osobnih povlastica. Takozvani Socijaldemokrati s Davorkom Vidovićem i s Davorom Bernardićem su jedno razarajuće društvance političara koji imaju herojsko srce za političko potkusurivanje. I zna biti jako smiješno kad mistificiraju svoje socijaldemokratsko poslanje, a samo im treba predsjednik stranke koji i sam od drugih HDZ-ovih beskorisnih političkih elita u institucijama gospodarskih komora traži sinekure, da od njega takozvani Socijldemokrati mogu također tražiti neprimjerene usluge i sinekure. Među njima je bivši SDP direktor, Nikša Vukas, poslodavac koji se ne drži nulte tolerancije kršenja radnih prava, a u 21. stoljeću u stanju je prozivati ljude zbog sindikalna organiziranja. To znam, jer sam ga dobila na sudu u svom radnom sporu protiv SDP-a koji je izazvao. Naravno, takvi pretjeruju s kritikama o razbijenom SDP-u oduševljavajući se tako zapravo ujedinjenjem desnice, okupljanjem klerikalaca i domovinskih ratnika čiji je domet tema o naciji, a ne o gradjanskom društvu.
To su takozvani socijaldemokrati s ljubaznim smiješkom u kome se vidi okrutnost ovoga svijeta. A, takvi, koji unište svoju stranku, na kraju unište i svoju zemlju.
U odnosu na njih, vjerujem, uz sve navedeno u prethodnim odgovorima, pronađe li SDP hrabrosti za zaokret s ljudima koji nisu ovako isluženi, koji razumije i žive socijaldemokratske vrijednosti, vjerujem da s takvima, i samo tako, SDP još može povesti ovu zemlju u dobrom smjeru.
Biografski podaci
Danica Juričić Spasović, rođena je 02. studenog 1967. u Bugojnu u Bosni i Hercegovini. Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Kao novinarka izvještavala je za brojne vodeće domaće i inozemne medijske redakcije (Danas, Slobodna Dalmacija, Hina, Poslovni dnevnik, Business,hr, Deutsche Welle, West Deutscher Rundfunk) o ratnim i poslijeratnim procesima u Hrvatskoj i regiji, pratila rad Hrvatskog sabora, Vlade RH, političkih stranaka i korupcijske afere. Među osnivačima je Zbora istraživačkih novinara Hrvatskog novinarskog društva, a u više navrata sindikalna povjerenica Sindikata novinara Hrvatske, sudjelujući u brojnim sindikalnim pregovorima s poslodavcima u korist radnih prava novinara.
Nakon novinarske karijere nastavlja raditi kao komunikacijska savjetnica političkih kampanja na SDP-ovim predsjedničkim, parlamentarnim i lokalnim izborima. Glasnogovornica je u pobjedničkoj predsjedničkoj kampanji Ive Josipovića Pravda, nakon čega je od 2010-2015 vodila Kabinet Predsjednika RH. Od 2015-2016 direktorica je komunikacija u SDP-ovoj kampanji Hrvatska raste na parlamentarnim izborima, a od 2016-2017 u SDP-ovoj u kampanji Narodne koalicije na još jednim parlamentarnim izborima. Na poziv SDP-a 2021. kandidirala se na lokalnim izborima i potpredsjednica je Vijeća mjesnog odbora u zagrebačkoj Sloboštini,
U brojnim projektima civilnog društva komunikacijska je edukatorica medijskih i javnih nastupa. Mladi SDP-a susreću je kao predavačicu u radionicama medijskog treninga u “Školi društvene pravednosti” njemačke Zaklade Friedrich Ebert.
Stipendistica je multiregionalnog liderskog programa SAD-a (2012) United States Department of State „Leadership Program“ Multi-Regional Project.
Zaposlena je kao voditeljica odnosa s javnošću u Zagrebačkom kazalištu mladih. Spisateljica je i članica Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade uz dva objavljena romana „Volim džudo , volim Sandru“ (Profil 2012.) i „Vodim te u Tokio“ (Profil, 2017.).
Danica Juričić Spasović - odgovori
