Sedam dana skakutao sam s masline na maslinu. Muzao prstima grančice, a masline su padale na rasprostrti paražol. Ponekad i na prostrtu foliju, proizvodeći čarobni tupi zvuk pri udaru u foliju. Ispod masline jeo sendviče, slaninu, po bevandu. Uvečer jeo težačke večere, zalijevao bevandom i trenutak iza pijevaca odlazio na počinak. Bio sam isključen iz virtualnog svijeta osim, dakako kratkog objavljivanja unaprijed pripremljenih objava odgovara na pitanja o socijaldemokraciji.

Jučer sam se vratio.

Zaprepastila me smrdljiva bujica koja je tekla u slapovima iz ekrana televizora, cijedeći se po tepihu moje dnevne sobe.
Smrad hrvatske svakodnevnice uvukao se u moju sobu, U zavjese, u tepih. Vratio sam se…

Kradu nas. Kradu bezočno, ispijaju iz nas zadnju kap krvi, vampirski nam se kese, krvavih očnjaka, već tri puna desetljeća. Poneka se pitam, živimo li mi u Transilvaniji ili u Hrvatskoj? Pa opet mislim, ta jebena Transilvanija i nije tako daleko, možda su  se samo malo preselili i Drakula i vampiri na ove prostore?

Horde Bijelih hodača gaze Hrvatskom već tri desetljeća, uništavaju sve pred sobom, ostavljajući iza sebe pustoš.

Isprva su krali poduzeća. Bahato i seljački. Krali su sve što nije bilo zabetonirano i zašarafljeno za pod.

Ono što je bilo zabetonirano i zašarafljeno, to su privatizirali, bahato i seljački, nepismeno napisana pisma namjere u kojima su napisali da bi oni kupili poduzeće to i to, predali u banku, a banka im odobrila krediti, uzevši u zalog poduzeće koje su kupovali, sve bez i jednog dinara, bez ijednog hrvatskog dinara, bez ijedne kune. Jer oni novaca nisu nikada ni imali. Bili su gologuzani, neškolovani švorceri i belosvetske varalice koje su imale samo jednu sreću, poznavali Franju. Imali iskaznicu. I ostvarili hrvatski san. Imaju Hrvatsku.

Onda je pljačka dobila novo lice. Doživjela je facelifting, Ivo Sanader, onako dalmatinski naočit, šarmantan, njegovanog izgleda, odriješit, dao je novo lice pljački. Kralo se sofisticiranije, nekako nije bilo vidljivo iz aviona koji leti nad Hrvatskom na dvanaest tisuća metara. Ne, nije. A priznati se mora, stao je na glavu radikalnoj nacionalističkoj guji. Imao je muda odjebati pojave ustaštva. Sve je to imalo neki mot. Do zimske noći kad su ga vezanog vozili u austrijski zatvor.
Odlaskom Ive Sanadera u zatvor, nestalo je ljepote u pljački. Nestalo je onog šarma, a i lopovi su bili nekako, sada mi se čini skromnijih prohtjeva. Kao u onoj, neka je krao, al je i nama dao. Nasljednik na tronu na Trgu žrtava fašizma, Karamarko, otvorio je širom vrata terarija, zmije su ispuzale, jer više nije bilo Sanadera da ih zgazi. Nacionalistička se gusta magla spustila.

Onda je došao Plenković, tada sam mislio da je samo uglađeni ćato, beskrvan. Tek sada vidim istinitost njegovih riječi.

Volio bih da uskrsne dr. Šime Đodan, pa da vidi, liči li Hrvatska koju je sanjao, zbog koje je robijao, na Švicarsku, kako je glasno najavljivao. Ili samo na smrdljivu kloaku, otvorenu kanalizaciju koje teče ulicama, kao što teče u Havani?

Poludebili koji su rat izbjegli živeći vani, vode Hrvatsku ravno u rat. Hrvatska je proglašena strateškim partnerom Amerike. Moš mislit. Što znači strateški partner, ja ne znam, a znaju li oni? Znači li da će iz Hrvatske na Rusiju biti lansirane strateške rakete. Ili samo padati na nju? Kakve smo kurate sreće… A svi oni koji tome vode, biti će daleko, na obrambenim položajima koje su držali tijekom Domovinskog rata.

Protiv četiri  donedavna ministra Vlade Andreja Plenkovića podignuta je optužnica. U jednom danu. Petina donedavnih članova  Vlade dobila je optužnice. U jednom danu. Pridružili su se svojim kolegama, koji također u Vladi više nisu, a imaju optužnice od ranije.

I Plenković ne vidi u tome problem. Jer nisu u vladi, a optužnice su dobili za prljave rabote dok su bili u vladi.

Odmah su s lanca pušteni prsi i lešinari koji grizu, ujedaju sve one koji sumnjaju u rečeno.

Gađenje. Neizmjerno gađenje. Prema dvoličnosti i farizejstvu. Prema glibu u koji su nas doveli. Ekonomskom, moralno, ljudskom.