Tri tjedna. Dovoljno vremena za pristojan godišnji odmor, naravno ako radiš u državnoj firmi ili nekakvom ministarstvu ili agenciji. Dovoljno za obrezati masline i iskrčiti veliki komad drače i šikare i sve odvući na hrpu.
Dovoljno za skinuti gaće, naprčiti se pred patuljcima i sklopiti koaliciju, predati liste DIP-u, obaviti kampanju, odšutjeti subotu, tresti se od straha i iščekivanja u nedjelju i u ponedjeljak obaviti kako si zadovoljan izbornim rezultatima. A ponedjeljak je danas. A za tri tjedna u ovo vrijeme, zadovoljstvo izbornim rezultatima objaviti će Plenković, biti će zadovoljan i Peđa Grbin, Grmoja će imati sretan izraz lica. Penava i onaj njegov bucmasti tip sjajiti će od sreće i zadovoljstva. Ekipa iz MOŽEMO biti će sretna, kao da se biciklima voze oko Jaruna.
Jer, nakon izbora svi proglašavaju pobjedu. Jer, mi Hrvati gubiti ne znamo. Kad nas u nekom finalu nečega nakantaju, pa pobjednik osvoji zlatnu medalju, naša medalja, naoko samo srebrna, uvijek ima zlatni sjaj. Predsjednici stranka su sretni jer lažima o izbornom uspjehu produljavaju svoj boravak na čelu stranke koju su doveli do neprepoznatljivosti. Njihovi glasači sliježu ramenima i tješe se njihovim riječima. Jer sve je to samo jedna velika laža.
Pobjednik je samo jedan. Onaj koji je imao više sreće, više novaca, više internetskih botova, onaj koji je uspješnije prodavao laži. A do tada, moramo trpjeti bezbrojne ankete bezbrojnih agencija koje nam sa sigurnošću od samo nekoliko posto nude rezultate svojih istraživanja, a koji se od agencije do agencije razlikuju kao Nebo i Zemlja.
Kobasičasta, kako je to u pokušaju da bude duhovit izbavio Plenković, koalicija smanjila se u one male, mini kobasičkice. A i nazvali su se Rijeke pravde, a relativno slab odaziv na miting u subotu osokolio je HDZ da ih nazove potokom, pa se eto, nada da će još četiri godine harati Hrvatskom.
Danas slušam kako se rugaju tim frajerima iz te Rijeke pravde, da su sklapali koalicije, da su prepuštali mjesta manjim strankama.
Pitam se, ima li većeg nemorala i veće sramote od koaliranja s onim tipom iz HNS-a, stranke koja je Bogu hvala potpuno beznačajna, osim u vrijeme predizbornog trgovanja. Od njih je svakako jadniji HSLS, koji je od nekad respektabilne stranke, kroz dva desetljeća katastrofalnim izborom problematičnih i nemoralnih tipova za predsjednike došao do neprepoznatljivosti. ili s nekoliko onih nemoralaca i poludebila ili kompletnih debila, čija imena pristojni ljudi ne spominju? I oni će naizgled moćnom, ali od straha prilično usranom HDZ-u oteti koji mandat ne bi li se guzili u Saboru i jeli jeftine gablece, i gnojili i đubrili javni prostor svojim izričajem.
Pratio sam dva dana tu ustavnu zavrzlamu, pa sam odustao. Jer ne moram, ne moram razbijati glavu o tome, to za mene radi Branimir Brzić, pouzdani član redakcije koji se od trenutka objave datuma izbora vratio s virtualne ukrajinske bojišnice i u pet sekundi se pretvorio u predizbornog analitičara, stratega, ustavnog stručnjaka. S jednom razlikom, ja njemu vjerujem jer je pametan i bistar. I čestit. I ima životnog iskustva. Njega su varali, veslali, varao je i on i veslao druge. Ima puno utakmica u nogama. I mozga u glavi. Iz njega govori život. A ne teorija. Što o Ustavnom sudu mislim pisao sam kroz sve ove godine, njihov stručni i moralni put da se opisati riječima: Sve je dozvoljeno ako se ne kosi s interesima HDZ-a.
Možda je Milanovićeva kandidatura nelogična, ali u Ustavu zabrane nema. Kažu da ima u duhu Ustava. Gledao sam Ustav, čitao, prevrtao i našao riječ duh samo kao osnovu riječi duhovne u rečenici:
Država štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote.
Dalje, a i prije, duha u Ustavu nema. Ustav nam je u biti, bezdušan. Duh na koji se poziva Šeparović, čovjek koji je bremenit aferama, zatirač osnovnih sloboda građana, se više-manje ne spominje. Možda se duh ukazao u krčmi uz tko zna koju čašu vina dok je s Vladimirom Šeksom smišljao kako napakostiti Zoranu Milanoviću?
Ne odobravam izričaj Zorana Milanovića, samo iz razloga jer mi ide na živce to što govori da su oni iz tog USUD-a vucibatine i kako ih sve ne naziva. Jer to što on govori, znam i ja. I znamo svi mi. Pa mi ne treba ponavljati.
To što ne odobravam izričaj, ne znači apsolutno ništa. Jer nije bitno koje je boje mačka, bitno je da miševe lovi. A ovaj puta love se štakori.
A HDZ se treba potjerati. Sudionike afera i pljački, znanih i onih koje će tek biti otkrivene potrpati u zatvore. Otete i nezakonite stanove isprazniti. A njih na ulicu.
Neki dan sam se sjetio jednog svog članka, zove se Sretna zemlja, s početka prosinca 2023. u kojem se pitam, hoće li Plenković, u slučaju da izgubi izbore, mirno i civilizirano predati vlast. Jer, Zoran Milanović ovih dana dosta citira Baldricka govoreći kako ima cunning plan. Ali, siguran sam milion i šest posto da Pijani Vlado ima pokvareni plan i za slučaj izbornog poraza. Valja svakako istaknuti da Zoran Milanović svakako nije jedini veliki neprijatelj Andreja Plenkovića. Tu je i Tomislav Karamarko koji se vidi na fotelji u kojoj je nekad bio. Šefa HDZ-a. Uvjeren sam da se Plenković budi svake noći bunovan jer sniva kako Milanović i Karamarko brišu bod njime.
Pred sva mjeseca napisao sam da sam na stranicama ovog portala dosta tekstova posvetio Peđi Grbinu, napadao ga poprilično, ali da sam posve siguran da bi Peđa Grbin svakako bio bolji predsjednik vlade od Andreja Plenkovića. Svakako ne bi tolerirao tridesetak ministara lopova, ne bi za državne dužnosnike imenovao ljude dokazano nemoralne, ljude oštećenog javnog lika.
I zato, na izbore treba izaći. I glasati.
