Rodio se dječak, Hrvoje Borac
Rodio se dječak u obitelji Borac. Zdrav, onako, kao ispod čekića. Obitelji nije bilo kraja sreći. Ponosni otac danima se nalijevao. Puzeći dolazio kući, jer, eto, rodio se netko tko će produžiti njegovu lozu, pa je lozom nutkao sve koje je stigao. Umalo je zaboravio doći u rodilište podići izmučenu suprugu i prestolonasljednika.
Mali Hrvoje Borac je rastao, ma na očigled, poput šibe što raste na đubrištu. Onda su primijetili da je nekako šutljiv. Dok su druga djeca plakala, zvala mamu, tatu, dedu, babu, njihov Hrvoje je šutio. Ni da bi riječ rekao. Vodali ga kod doktora, uzimali bolovanja, ali ništa. Nula bodova. Hrvoje šuti ko zaliven. Logopedi su bili u čudu. Sve pretrage su napravili desetak puta. A Hrvoje ni riječ. Ni mama, ni tata, ni deda ni baba.
Već su se pomirili sa sudbinom, otac se propio, utapao svoju tugu u lozi, jer će mu loza biti mutava. Di baš njemu. A koliko mutavaca on zna, a njihova djeca pričaju ko da su gramofonsku ploču pojeli.
Prošlo je tako tri četiri godine, bila je obična nedjelja, ručak, malo je kasnio, jer je otac poslije mise otišao u birtiju, popio desetak loza, pa se uz put zadržao u kladionici.
Sjeli su za stol, majka se na glas pomolila, otac je izvadio sve komade mesa iz juhe u svoj tanjur, na sitno nasjeckao mrkvu, celer, šeretski se smiješeći i po tko zna po koji puta objasnio da pravi muškarci moraju jesti celer. Da bi bili pravi muškarci i prepustio se glasnom puhanu i srkanju juhe.
Odjednom, nepoznat glas progovori, Molim te, mama, dodaj mi malo soli.
Tišina, nožem se mogla rezati. Pogledali su izbuljenih očiju u Hrvoja, koji je držao ruku ispruženu, čekajući bočicu soli. Hrvoje, pa ti govoriš. Pa kako do sada nisi, zašto?
Ništa mi nije trebalo, sve je bilo u redu odgovori Hrvoje i nastavi jesti.
Kupili smo avione, pa je ispalo da je cijeli posao bio zakurac. Ukrali smo čovjeku Agrokor i dali ga stranim lopovima. Uništavali smo obalu, krali robne rezerve, pretvarali poljoprivredna zemljišta u građevinska i ministri ih prisvajali. Ministri su završavali u zatvoru poput kurvi iz bordela kod doktora za venerične bolesti. Ukradeno je, ono što se zna, desetak milijardi kuna u zadnjih nekoliko godina. Siromaštvo je sve veće. Djeca u vrtićima dobivaju buđave i tanke sendviče. Krade se na socijalnoj pomoći. Bogati tajkuni ubijaju i gaze ljude i šeću po toplicama.
Žene se prebijaju na dnevnoj bazi. Žene ubijaju tipovi od prije poznati policiji po obiteljskom nasilju, na tjednoj bazi. Uvodi se EUR na silu u super siromašnoj državi. Sudovi oslobađaju lopove. Suci primaju mito. Bogataši pred same presude bježe u Bosnu. Bosanci glasaju u Hrvatskoj i odlučuju o tome tko će vladati Hrvatskom. Ali ih smeta kada o tome tko će vladati Bosnom odlučuju Hrvati. Država je pretvorena u pokrajinu Mađarske, Mađari odlučuju o svemu. Hrvatska nafta nije hrvatska. Hrvatski plin nije Hrvatski.
Branitelji nisu rekli niti riječ. Jer mu ništa nije trebalo, sve je bilo u redu.
Onda je pojavio proglas
Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara zahtjeva suspenziju i pokretanje stegovnog postupka protiv profesora na Fakultetu političkih znanosti Zagreb, Dejana Jovića.
Jer
na sramotan, mrzilački i iznad svega za nas hrvatske branitelje koji smo branili našu domovinu Hrvatsku od srpsko-četničkog agresora te preživjeli kalvarije srpskih koncentracijskih logora uvredljiv način, Dejan Jović dovodi u vezu slavljene pobjeda u Domovinskom ratu i smanjeni broj pripadnika srpske nacionalne manjine po popisu iz 2021. godine u Hrvatskoj. Jednako tako Dejan Jović negira činjenicu da Srbi jesu agresori na Hrvatsku što je nedopustivo, a osobito jer se radi o osobi koja je odgovorna za obrazovanje na hrvatskom fakultetu.
