Predizborna šutnja, meni u vrijeme Interneta, telefonije i svih oblika komunikacija, posve blesav običaj. A tko je ikad rekao da smo mi pametan narod? Čemu služi ta šutnja? Pojma nemam.
No ipak, konačno je tu. Došao je dan izborne šutnje. Dan u kojem možemo upaliti radio, televiziju, dan u kojem možemo bez imalo straha i paranoje kupiti novine i otvoriti ih, a da iz njih ne iskoči Branko Bačić, da nas šarmantnim osmijehom s novinskih slika ne gledaju Božinović i Medved. Ni Arsen Bauk se ne smiješi svojim poznatim bisernim osmijehom.
Jerbo je izborna šutnja. A sutra i prekosutra su izborni u dijaspori. Ali i peronospori. Pa će rečmo, sutra Andrej Plenković igrom slučaja biti baš u BiH, gdje su sutra izbori. I mahati, smiješiti se, kreveljiti se. Pred kamerama. Naravno. Ne znam tko će objaviti izvještaj sa slučajnog puta u Hercegovinu, ali vjerujem da će ropska HRT i poslušni Jutarnji naći načina. Nakon ove kampanje osjećam se poput onih japanskih vojnika koji su bili izgubljeni u džunglama nekog od indonezijskih ili filipinskih otoka, nesvjesni da je WWII gotov. Već puno više od pola stoljeća. A oni čuvaju stražu kraj nekog skladišta u sred džungle. I onda ih otkriju. I odvedu u civilizaciju. Pa ih podaperu, presvuku. A oni gledaju u izloge. u televizore s nevjericom gledaju u mobitele, automobile, avione. Jer im je vrijeme stalo negdje tamo 1945.
Tako se ovih dana osjećam i ja. Previše se novitadi pojavilo u tako kratko vrijeme, puno više no što ja u svojoj glavini mogu procesuirati. U samo mjesec dana saznao sam, jer su mi trubili svaki dan, da živim u izobilju. Da mi je strahovito porasla mirovina. Saznao sam da bih se naprosto trebao veseliti kad se razbolim, jer se nabavljaju svakojaki uređaji i neka čudesa, da slučajno ne umrem. Nipošto ne smijem umrijeti prije 17.04. 2024. Mogu i taj dan, ali nakon što sam zaokružio HDZ, Hrebaka i Zekanovića. Premda, mislim da ne bih umro, samo bi mi se ruka osušila. Saznao sam i to da me usporeni starčić s frizuricom picolovkicom energično čuva svojom policijom. Pa smo svi sigurni. Najsigurniji na svijetu. Jer nas čuva vremešni nagelirani tip s picolovkom. A na dan utakmice Dinamo – Šparta iz Belog Manastira, pol grada blokirano. Jer se sa navijačima radi. Kaže taj s picolovkom. Učvršćenom gelom. Najavljuju svi borbu protiv korupcije. I HDZ najavljuje samoubilačku borbu protiv korupcije. Valjda će vrhovni šef mafije napraviti obredni seppuku, a kraj njega će stajati Njonjo s katanom u rukama i odrezati mu glavu. Po svom starom običaju.
Sve je to bilo u kampanji.
Kampanja je gotova.
I sada toga više nema. U utorak neće biti uvjeravanja da živim u savršenom svijetu. neće više biti priče da su mi savršeni život omogućili HDZ Andrej Plenković, Dario Hrebak, Hrvoje Zekanović, Silvano Hrelja, Batinić. I pripadnici manjina. Zahvaljujući toj trgovačkoj skupini s ukupno osvojenih petnaestak tisuća glasova, uživao sam u blagostanju mjesec dana. I sada, oni bi opet. Nastavili. Bez vađenja. A kad ih gledam, sve sam sigurniji da ne mogu ni prvi put. A kamo li bez vađenja.
I sad je cirkus prošao. Sve je to gotovo. Zaokružiš. I to je to. Pa se opet vraćamo u jad i čemer.
U život prosječnog Hrvata.
I dragi moji. Uživajte u tišini…
