Dobro je. Jedna briga manje. Dinamo je jučer pobjedio s 5:0. Pa će biti prvak. Ja, kao Hajdukovac više ne moram strepit, mahat nogom ispod stola u birtiji dok gledam utakmicu. Psovat i jebat mater svima, ali doboko u sebi, jerbo je birtija prepuna navijača Dinama. Pa će nakon kraja sezone bit otvorena Splitska krčma. Rasprodaja. Sale. Otići će meni neizmjerno simpatični Gatusso, možda ode i onaj slabovidni precednik Ajduka, Bilić, otići će i Livaja, a vjerojatno još neko zvučno ime. Jedini tko neće otići je Udruga naš Hajduk. Ekipica koja ne bih rekao žari i pali Hajdukom, nego ekipa koja hara Hajdukom, poharala ga je davno, a kad malo krene, evo njih. Pa haraju. Stoje na vratima i ispraćaju, trenere, uprave, igrače. Nikad se neće sjetiti da bi bilo možda puno bolje da odu i oni. Ali, lova je to. Pa naravno, neće. Oni su ko u pjesmi Ljubomira Ršumovića Harem.
Joj da imam barem
Jedan mali harem,
Pa da haram
Po haremu.
Poharali, a Boga mi i izjebali su sve. Zasrali i šefa i stanicu. Ali oni to ne znaju. Zašto ne znaju? Pa stvar je jednostavna. Prije metar u guzicu nego milimetar u glavu.
Još pet dana, ponedjeljak, utorak, srijedu, četvrtak i petak, bombardirat će nas Davor Bernardić svojim pametnim izjavama. Naravno, kad i ako Bero ostane bez daha, tu je i onaj Lovrić, A i Marija je spremna zabalit nekim svojim biserom. Gledam ankete, svaki dan su nekakve ankete, ali sve te ankete imaju isti nedostatak. Na njima nema Ivana Turudića, koji je sa svojom listom vrlo značajan faktor. On čak i ne daje izjave, nema vidljive kampanje. On izviđa, on hapsi. Čak i na djelomično nacionalnoj razini. Kažem djelomično, jerbo njegova lista je aktivna tamo gdje HDZ stoji loše. Očito je da u pobjedu kandidata Hemana ne vjeruje ni njegova, po zlu poznata mama, pa je Turudićeva lista najaktivnija u Zagrebu, sve da Hermanova mama bude sretna. Jer poznato je da Turudić voli usrećivati Hermanovu mamu.
Jučer su palili cjepanice na Savskom nasipu. Jerbo su bili kresovi. Odavno ne idem na te kresove, jer mi je sve to skupa čudna rađa, čudni ljudi, čudne udruge. A antifašist sam. Pa sam ja jučer upalio svoj krijes. Čak dva, velike hrpe granja u mom voćnjaku gorjele su, a ja sam sjedio u hladu i ispijao pivo iz flaše i podrigivao glasno. Na kresove je došao i Peternel, pokazati da je zaokružio svoj puni politički krug. On i Vukušić su nosali nekakav mali vatrogasni aparatek, pa su htjeli glumiti gašenje kresova. Naravno da je s njima bio i nekakav tip obrijane lubanje s natpisom Bleiburg. Peternel je od vatrenog ljevičara postao desničar s dna kace. Zaokružio je puni krug. Sada je valjda na ishodištu, pa će krenit u drugi krug. Možda će za koju godinu i on paliti kresove. Tko zna.
Rat je završio. Sva zla, fašiostička, nacistička, ustaška, potučena su do nogu. Ustašama suiostavili noge da mogu bježati. Ali nisu daleko. Do Bleiburga, onog s majice. U koji nositelj majice eto, ne smije. Jerbo ne daju Austrijanci. Ništa njima nije jasno. Ali oni to ne znaju. Zašto ne znaju? Pa stvar je jednostavna. Prije metar u guzicu nego milimetar u glavu. Baš ko onima iz Našeg Hajduka. Ali to je ionako isti kurac.
A u Marini kraj Trogira se pobunili stanovnici, gospoje Marine i gospoda Marini. Jerbo su Česi pokupovali sve i svašta, pokupovali sva zemljišta od nekakvih zagorskih i podravskih prekupaca zemlje. A oni prodali češkim milijarderima. Ta zemlja je nekim čudom, dovoljnim da i Vatikan obrati pažnju na to čudo, pretvorena u građevinsko zemljište, koji su raskopali sve i nabacuju desetine tisuće tona betona i grade nekakve zgrade. Pa će kažu gospoje Marine a i gospoda Marini tamo nastati Monte Karlo. Kad su pohlepno brojali pare koje su dobili za poljoprivredno zemljiše koje su prodali budzašto, onda su mislili samo na Moj Tekaro.
Ko ih jebe. Nek se deru. A sve to s tim zemljištem, sve to vodi načelnik Marine. Gospodin Mamut. Kojeg uporno biraju na svim izborima. Jer misle da Mamut ima desetisućljetno iskustvo, pa će ih dobro vodit. I opet će oni njega izabrat. Ne bojim se ja. Jer jedino što je konstantno, glupost je ovog naroda.
