Moj prijatelj Božo
Imam prijatelja. Dobar je ko kruh. Glup ko kurac. A meni je drag. Oduvijek, još kada smo bili klinci, bio je onakav tip kojeg smo svi u školi imali, velike guzice koja je izgledala kao da ima ruksak na leđima. Bio je solidan đak, jer je ono što smo mi učili sat vremena, bubao na pamet satima. Bio je predmet zajebancije, one okrutne dječačke, kad smo igrali nogomet, a igrali smo stalno, prismrditi nije mogao. Sve do trenutka dok mu teta iz Njemačke nije donijela prave pravcate kopačke, s čeličnim kramponima i pravu Adidas kožnu loptu.
Klipani su ga odmah uzeli pod svoje, nije se moglo ni pomisliti igrati nogomet bez njega svadilo se ako je bilo višak igrača, jer je Božek morao igrati, jer, jebiga, lopta. Svi smo ga željeli u svojoj momčadi, jer nitko od nas nije želio osjetiti dodir čeličnih krampona na nogama na kojima su se nalazile tanke Borovo tenisice.
Čuvao sam ga cijeli život
On je baš ono dobrica. Dudek, pravi Dudek, dobar ko duša, svima vjeruje, pravi materijal za zajebat. Uvijek sam o njemu vodio brigu, zapošljavao ga u svojim poduzećima, na mjestima gdje se trebalo raditi, ali nipošto previše misliti. Viđamo se često, nazove me. Popijemo kavu, srčemo sve dok me ne razjebe svojim glupostima. Znam ja, on to iz dubine duše govori. I pličine mozga. Pa mu ne zamjeraam.
Pred nekoliko dana sreli smo se na kavi, pričao je nešto o saniranju smeća, u koje se razumije ko Marica u krivi kurac. Slušao sam ga, ali istinski strpljivo dobrih pola sata. Onda sam iz ruksaka uzeo blok, olovku, stavio pred njega i rekao Piši.
Poslušno je uzeo papir i olovku. Ja diktiram polako, jer znam da ne može pisati, a ni čitati brzo.
Govorim mu, da neće biti puno samo dvije tri rečenice. Uzdahne i kaže, Ajde daj.
Nabijem na kurac, i tebe i Možemo i te sve tvoje teorije. Pred izbore sam ti sve tumačio, na miru, jer si ti to tražio. I naravno da si zasrao.
Znamo se pola stoljeća, prijatelji smo, puno smo prošli zajedno. Čuvao sam te. Pomagao ti obitelji. I još jednom spomeneš Možemo, za mene si gotov. Čak ne smiješ reći Možemo li popiti pivo. Ili tako neko sranje.
Uzmem divljački papir iz njegove ruke i potpišem se. I napišem datum, presavijem i gurnem mu u džep od košulje.
Dakle. MOŽEMO! ni u kom slučaju ne možemo uspoređivati s HDZ-om, jer je HDZ naprosto stranka ogrezla u kriminal, Možemo, nadam se još nije.
Na izborima redovito pobjeđuje HDZ, jer je u tri desetljeća satkao mrežu, vojsku birača kojima je na uštrb građana koji su radili pošteno svoj posao, omogućavao beneficije, novac, žmirio na krađe, ali i ostale zločine. Andrej Plenković svako jutro kad ustane, protegne se, glasno prdne i pogleda kroz prozor, zna da u tom trenutku ima u džepu milion glasova. Glasova sistemskih lopova, uhljeba, lažnih branitelja, naravno i njihovih obitelji, jer svi oni divno žive na grbači iznemoglih građana.
Milion glasova osigurava mu dovoljno za većinu, jer će se guzičari i lopovi koji se odazivlju na ime predstavnici manjina ionako prikloniti HDZ-u. I Silvano Hrelja, naravno. I jebati naciju još četiri godine, mamuzati je bjesomučno.
MOŽEMO nije takav
Možemo nipošto nije takav. Možemo je sekta zatucanaca, ne baš naviklih na rad, vodstvo im se nikad znojno od rada napilo vode nije, osim naravno ako nisu protestirali i valjali se po vrućem asfaltu po najvećem zvizdanu.
Možemo je naprosto prevara, idealna stranka za mog Božu, koji svima želi dobro, pa je strastveno pušio njihove spike ko moj prijatelj Veseli kako povlači dim neke loše trave.
Najslađe mi je bilo njegovo političko lamentiranje, kad mi je rekao da su ovi iz Možemo ljevičari. Skoro sam u nesvjest pao. Oni su ljevaci, ali ljevičari nisu. Niti su ikada bili.
Povratak imena Trgu maršala Tita
Ovih dana Zagrebom odzvanja pjesma Sve je isto, samo njega nema. Pjevaju je sučeljene strane. Jebate, pa od kud to da sučeljene strane pjevaju istu pjesmu? Zadnji puta sam to vidio u Prdoljakovom filmu U gori raste zelen bor, u sceni kad pjesmu počinju partizani, a prihvaćaju je ustaše u nedalekom rovu.
Pripadnici Crvene sekte, pod vodstvom Baruna von Birkenstocka, traže da se vrati ime Trg maršala Tita. Trgu je ime promijenio Milan Bandić, kojeg se sjećam iz osamdesetih godina iz vremena kada je bio rigidni partijski glavosjek i komunjara u pravom smislu riječi. I ti birkenštoki pjevaju Sve je isto, samo njega nema. U toj pjesmi koju oni pjevaju, ono, njega je naravno Tito, a Tito vam je vampir kojim popovi plaše djecu koja im se neće naprčit, majke sinove koji ne žele ići u crkvu jer znaju kaj ih čeka. Profesori Hrvatskih studija vampirom plaše studente koji se usude misliti drugačije. Profesor iz geografije iz Šibenika pada u nesvijest kad čuje ime tog vampira. Pjena mu na usta skače.
Pripadnicima Crvene sekte vojskovođe Baruna von Birkenstocka suprotstavili su se članovi sekte MOŽEMO! za koju moj tupi prijatelj i dalje misli da su ljevičari, a ja i dalje tvrdim da su tudumi, neznalice i varalice, s ljevicom veze nemaju. Zlonamjerni dvoličnjaci koji su prevarili građane Zagreba.
I oni, jebate isto pjevaju Sve je isto samo njega nema. U toj pjesmi ono, njega je naravno Bandić, a Bandić koji je ikona lopovluka, protiv koje su se ko fol borili ovi iz te sekte, da bi nakon što su zajahali kljuse koje je Bandić mamuzao, nastavili upravo onako kako je to radio Bandić. Bandićev grob, protupravno sagrađen na pločniku, kojeg su ozakonili i poklonili ga njegovoj obitelji, slika je Tomislava Tomaševića, Rade Borić i ostalih varalica.
I opet, biti će od svega toga ništa. Jer mi volimo da nas se krade, vara i jebe u mozak.
Jer uvijek ima naivnih budala koje će im povjerovati. Poput mojeg Bože.
I da, da priznam, i ja volim pjesmu Sve je isto samo njega nema. Jer mi je Tijana Dapčević baš napeta.
