Ručao sam, nekako mi se ne knjava nakon ručka. Vani je sivkasto, prohladno, prozor širom otvoren.
Na stolu šalica mirišljave kave, u njoj žlica stoji okomito, pepeljara, i noge. Zavaljen u radnu fotelju, skoro do ležanja, laptop na krilu. Potiho zastenjem, odlažem laptop, otvaram ladicu, vadim malenu kožnu futrolu, u njoj je moj rechenschieber, računalo koje me prati još od prve godine faksa,, poklon moga oca, on je na njemu računao na faksu. Prvi ispit bila su Pomična mjerila. Smješak, sjećam se davno, bio sam još student, na nedjeljnom ručku bio je gost Mike Vuchelich, rodom iz Hercegovca, voditelj Apollo programa, tatin kolega s faksa. Rekao je, Dragi moj, znaš li da su se u trenucima krize Apolla 13, sve putanje za spas posade i sve matematičke operacije, a bilo ih je na milione, izvodile na rechenschieberima? Desetine inženjera su računali ko sumanuti, u dvorani se čulo samo struganje šina na njihovim računalima. Rechenschieberima. I vratili smo ih žive i zdrave
Sjeo sam i računam. 5.400.000 dijelim s 50. Dobivam 108.000
108.000 dijelim na 3 godine. Dobivam 36.000 godišnje.
To zapisujem. Cijena jednog Tomaševićevog automobila. 36.000 godišnje
Pa računam dalje:
4.500.000 dijelim s 150. Dobivam 30.000
Množim s jednom godinom. Dobivam 30.000. To zapisujem, Cijena jednog Bandićevog automobila. 30.000 godišnje.
Gledam. Odlažem pažljivo moj šiber u ladicu, neka spava. Dosta mu je bavljenja glupostima.
Bandićev natječaj za nabavku 150 automobila, vrijedan 4.500.000 kuna godišnje, poništen je. Jerbo bi jedan automobil koštao 30.000 kuna godišnje.
Pa je Tomašević raspisao novi natječaj za nabavku automobila. Natječaj je vrijedan 5.400.000 kuna, nabavilo bi se 50 automobila, na rok od tri godine. Pa bi jedan autmobil koštao samo 36.000 kuna godišnje.
Što je svakako napredak u odnosu na 30.000 kuna koje je trebalo platiti po autu godišnje.
Pa će se kupiti skuplji, u režiji Tomaševića.
Postignuta je razlika od 6.000 kuna, po autu godišnje, što i nije puno, ali ostvarena je razlika. Kao dokaz znanja ekipe za koju sam do sada pisao da pojma nema ni o čemu. A izgleda, ipak znaju. Pažljivo su skrivali svoje znanje od mog zlobnog oka.
To što je ZET u gubitku, pa gradonačelnik moli građane da se više voze tramvajem, skoro da i nije vrijedno komentara. Što ako se ja više vozim, ali se švercam, računa li se to? Što ako me boli kurac za ZET, koji mi je po simpatijama rame uz rame uz Zagrebparking?
Ali stvar je važna.
Jer pokazuje da frajer pojma nema. Ni o čemu. A zašto ne pita za mišljenje Vilija Matulu, Radu Borić ili Uršu Raukar? Oni sigurno znaju rješenje. Ako bi si oko iskopali.
Sve to se događa nakon proteka roka od onih demokratskih sto dana, kada se kao ne bi trebalo kritizirati, jer još uče. Sada se vidi da su naučili. Svaki potez svakim danom, od imenovanja, do rješavanja problema otpada ukazuje da bi se mogao pojaviti još jedan Bandićev učenik. Dva najpoznatija, Mrle i Bernadić, mogli bi dobiti oštru konkurenciju.
Već je tu, otkrivanje ide puno brže no što sam očekivao.
